Prikazujem sadržaj po oznakama: pendula

Petak, 12 Studeni 2021 12:59

Sve što morate znati o ribolovnim kopčama

Kada je dva dijela udičarskog pribora potrebno povezati u brzo i lako sastavljivu/rastavljivu vezu, za njihovo spajanje najbolje rješenje je kopča. Da bi tu ulogu uspješno obavila, kopča mora biti jaka i sigurna, lagana za montažu, ali i težinom te oblikom prilagođena priboru kako ne bi negativno utjecala na ponašanje dijelova koje spaja. Većina se tih zahtjeva međusobno isključuju pa zato nema univerzalne kopče, nego puno različitih, više ili manje ograničene namjene.

Teško je nabrojati sve vrste kopči, ali se sve one mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu čine jednodijelne, kopče izrađene savijenjem samo jednog komada žice, a u drugoj, znatno manjoj, su dvodijelne kopče.

Obje skupine kopči mogu se podijeliti prema namjeni. Tako, primjerice, kopče tipa „duo lock“, „lock snap“ i „hook snap“ ne izazivaju „šijavanje“, zanošenje tijekom povlačenja pribora pa se ponajprije rabe na penduli i „spinning“ priborima. Na takve pribore, osim toga, važno je stavljati i što lakše kopče kako one ne bi težinom slabile akciju mamca. Međutim, čak i spomenute kopče mogu omesti rad mamca. Uzrok tome je oblik njihovih krajeva, mjesta gdje se spajaju s ostalim priborom. Naime, krivine krajeva mogu biti raznih oblika. Za montažu predveza, priveza i olovnica, njihov je oblik nevažan, ali je vrlo bitan za montažu varalica, osobito teturavaca. Za to su dobre samo kopče sa simetričnim krajevima, pravilnog trokutastog ili polukružnog oblika. Jedino će takve krivine varalice držati u osi strune. U protivnom, varalici će se poremetiti vibracija i ona će vući u stranu ili čak izvrnuti na bok ili leđa pri bržem povlačenju.

Nosivost je jedna od najvažnijih osobina kopče. Kako ne bi bila najslabija točka pribora, pravilo je da ona mora imati dvostruku nosivost strune na koju je montirana. Na žalost, većina proizvođača ne navodi nosivost svojih kopči nego samo broj, veličinu, a i to po vlastitom kriteriju. Kako bi se dobila informacija o nosivosti, dobro je prije upotrebe jednu kopču iz pakiranja žrtvovati za testiranje. Test se može obaviti s vagom s kukom za vješanje. Međutim, to nije nužno potrebno. Naime, kako žica kopče ne smije biti tanja od strune na koju se postavlja, jer bi se tada ponašala kao nož, poštovanjem toga pravila jasno je da će se rabiti i kopča dovoljne nosivosti, jer je žica uvijek jača od strune iste debljine.

kopce121121

Najrašireniji model kopče na svijetu jest model „inter lock“, poznat i pod imenom „lock snap“. Razlog tome nije kvaliteta nego jednostavnost rukovanja i niska cijena. Riječ je o dvodijelnoj kopči sastavljenoj od ovalno savijene žice zatvorene komadom limene prevlake. Osim male nosivosti s obzirom na veličinu, mana joj je i sklonost k samoootvaranju, posebno podvrste koja nema zavrnute krajeve žice. Međutim, zavrnuti krajevi su česta mjesta zapinjanja strune. Ovakve kopče dopuštaju dobru pokretljivost pribora koji povezuju, osobito modela s nejednako širokim krajevima. Rabe se u lakom ribolovu, za pribore snage do 15 do 20 libri (7 do 9 kg).

Jednostavnija od prethodne jest dvodijelna kopča poznata pod imenom „safeti snap“. Čini je ovalno savijena žica smještena u spljoštenoj pokretnoj cjevčici koja učinkovito zatvara razmak između krajeva žice. Ova je kopča znatno pouzdanija od prethodne pa se rabi za pribore do 30 libri. Zbog potpune simetričnosti odlična je za vezivanje varalica.

Kada umjesto cjevčice ovalno savijenu žicu obujmljuje šuplja olovna kugla, kopča se zove olovna, odnosno „leader snap“. Služi za spajanje strune i varalice koju je potrebno dodatno otežati. Vaerzija takve kopče je „čeburaška“ o kojoj smo detaljno pisali 10. siječnja prošle godine.

Kopče izrađene od samo jednog komada žice neusporedivo su kvalitetnije i čvršće od dvodijelnih. Osim toga, manja im je mogućnost otvaranja kad pribor s kojim su povezane zapne za prepreku. Zato se sve više rabe, a i više ih je vrsta. Evo najčešće rabljenih.

Kopča poznata kao „hook snap”, „fast snap“ i „snap link“ vrlo lako i brzo se otvara i gotovo je simetričnog oblika. Ima srednje dobru nosivost pa se rabi i za srednje teške pribore. Sve više je u upotrebi. Na bulentinu služi za postavljanje olovnice, a na penduli za nošenje varalice i spajanje osnovne strune sa završnjakom.

Kao „duo lock“ i „fastlock“ poznata je kopča s dvostrukim pregibom žice čiji se kukičasti krajevi kače za osnove suprotnih kukica. Veoma je sigurna i, u odnosu na svoje dimenzije, jaka. Koristi se za kompletiranje pribora snage do 150 libri. Mala težina joj omogućava primjenu i na osjetljivim priborima. Lakoća dvostrukog otvaranja i široki lukovi pregiba omogućuju slobodni rad pribora koji povezuje pa je zato ova kopča iznimno pogodna za montažu svih vrsta varalica. Nedostatak joj je što postoji mogućnost zapinjanja strune za njezine kukice.

„Cross lock snap“ nalikuje „duo lock“ kopči, ali joj se kukice kvače jedna uz drugu. To je najčvršća kopča s obzirom na veličinu i težinu. I trajnost joj je vrlo dobra. Zbog svega toga ta je kopča prikladna za većinu kombinacija svih vrsta udičarskih pribora. Osobito je rado postavljaju na najteže sportske alate jer se prave do nosivosti od 200 libri.

Kopča „coast lock“ je pravi šampion izdržljivosti. Asimetričnim oblikom uzrokuje „šijavanje“ pa je radije koriste za stacionarne pribore. Nezamjenjiva je u dubinskom ribolovu. Izrađuje se do nosivosti od 450 libri.

Objavljeno u esPRESSo

S jačim zahlađenjima i jesenskim kišama počeo je period najboljeg lova smuduta, brancina. No, i sada je „kralj priobalja“ na udici prilično rijetko, posebice na varaličarskoj. Međutim, taj način udičarenja, ako ne najučinkovitiji, sigurno je najsportskiji. Osim toga, ta je tehnika udičarenja najplodonosnija baš sada, kada je brancin zbog mira na moru najmanje oprezan, pa se može varaličariti na brojnim pozicijama, praktično svuda uz obalu. Bez obzira gdje se varaličarilo, jedan od osnovnih preduvjeta za uspjeh u tome jest pravilan izbor dekora varalice.

Osim što je iznimno oprezan, brancin je i vrlo radoznao. Igrajući na tu kartu, mnogi su ga varaličari pokušavali prevariti raznim neobično i šareno obojenim varalicama. Ali, uglavnom bez većeg uspjeha. No, u najčešćim uvjetima vremena i mora koji pogoduju lovu brancina, a to je zamućeno more, oblačan dan, sumrak, svitanje i noć, pokazalo se da su najučinkovitije varalice izrazito upadljivih boja. Uspjesi su se postizali i s onima narančasto-crvenih leđa i zlatnog trbuha, odnosno dekora oznake FGR u „Rapala“ sistemu označavanja dekora. U opisanim uvjetima podjednako su učinkovite i varalice srebrnastog trbuha i zeleno-žutih leđa (SFC), drečavo zelenih leđa s crnim šarama, drečavo zelenih leđa s crnim šarama i narančastim trbuhom (FT).

Tako dekoriranim varalicama posljednjih su se godina ulovili i trofejni primjerci brancina. Time se udovoljava klasičnom pravilu o odnosu dekora varalice i uvjeta vidljivosti u ribolovu, što je osnova varaličarenja. Međutim, u istim uvjetima uspjeh, čak i bolji, postizao se i varalicama namijenjenim posve suprotnim uvjetima, bistrom moru i vedrom danu. Najučinkovitije su bili „wobleri“, teturavci dekora gavuna, pa oni sa srebrnim tijelima i crni (S), plavim (B) ili zelenim (MN) leđima. Njima uz bok mogu stati i imitacije potočne (TR) te kalifornijske pastrve (RT).

smuduti151021 1

Što se, pak, varalica od mekane plastike tiče, u opisanim uvjetima osim dekora koji oponašaju prirodne uzore, izvrsnim su se pokazale mutno bjeličaste varalice, vrlo dobre transparentne te bijele ili sedefasto-bijele. O upadljivo obojenim mrdavcima nema previše saznanja, jer se rijetko koriste, barem kod nas, a oni koji su to ipak činili nemaju osobito dobrih iskustava.

Nameće se zaključak da u uvjetima slabe vidljivosti boja igra drugorazrednu, a noću vjerojatno nikakvu ulogu u usporedni s akcijom i prezentacijom varalice za lov na brancina. Ipak, preporučuje se loviti varalicama oznake dekora GRF, SFC i B. U uvjetima manje zamućenosti, odnosno veće osvijetljenosti, bolje je rabiti manje upadljive dekore varalica. Takvi su dekori RT, TR, MN i S. Negdje su u sredini između tih skupina umjereno upadljivi dekori poput zlatnog s crnim ili crvenim leđima (G), koji se na moru posebno dobro pokazao u jutarnjim satima. Njemu uz bok je i dekor CW (bakarno-narančasti) te SSD, varalice srebrnih bokova, narančastog trbuha i crnih leđa.

smuduti151021 3

Bez obzira na vrstu, varalice crvene glave i bijelog ili sedefasto-bijelog tijela, poznate „testarose“ odnosno dekora RH, najčešće jamče uspjeh u svim uvjetima vidljivosti.

Iako mnogi tvrde da oči, šare i ostali detalji na varalicama više služe za to da se „ulovi“ ribolovac, a ne brancin, činjenica je da sitni ali uočljivi detalji poboljšava lovnost varalice. Zato je dobro koristiti varalice s velikim očima ili na bokovima nacrtanim isprekidanih crtama ili točkica, odnosno mekane varalice sa „šljokicama“, svjetlucavim listićima u tijelu.

Objavljeno u esPRESSo

Pendulaška sezona je počela, grabljivce se jedna za drugom sve više približavaju obali i intenzivnije hrane pa zato i love. Bez obzira na učinkovitost ostalih umjetnih i prirodnih, mamac broj jedan za pendulu na krupne grabljivce jest- živa iglica! Posebno, ako je nadjenuta na najbolji način.

Iglica se nadjeva na jednu, dvije, tri, čak i četiri jednokrake, a rabiti se mogu i trokrake udice. U pravilu, ribe dužine do oko 30 cm mamče se na dvije, a one duže, najbolje između 40 i 50 cm, na više udica. Međutim, to pravilo ne vrijedi u lovu brancina, smuduta. Za njega je i kratkem iglice dobro namamčiti sa četiri udice, obvezno kratkovrate. Kad se, pak, koriste trokrake udice, što se najčešće rabe pri lovu najkrupnijih grabljivica, dovoljna su dva.

Trokrake udice se uvijek postavljaju na leđa mamaca, zabodene jednim krakom u hrbat. Prvu je najbolje postaviti malo iza škržnih, a drugu neposredno ispred leđne peraje. Kad se one rabe nije nužno koristiti udicu za potezanje mamca nego se on vezivanjem za kljun spaja sa strunom.

Jednokrakim se udicama iglice za pendulu mamče na puno više načina. Ako se postavljaju na samo jednu, što se prakticira u lovu smuduta i sitnih grabljivica, udica se ispod korijena kljuna pričvrsti tankom žicom ili tek kad se kroz njega probode nadole. Radi sigurnijeg kačenja takvo mamčenje se poboljšava dodavanjem još jedne udice na bok mamca između analne i podrepne peraje. Ne očekuje li se ulov brancina, bolje je obje udice postaviti bliže repu. Prva se u tom slučaju postavlja iza trbušne, a druga malo iza podrepne peraje. Zatim se struna položi uz tijelo do kljuna mamca kojeg potom šivaćim koncem treba stisnuti tako da točka zatezanja bude na mjestu stiskanja kljuna, a struna uz tijelo ostane labava. Radi lakšeg i boljeg pričvršćivanja, strunu je dobro umetnuti u kljun. Na isti način se mamči i s tri udice kad se podjednako očekuju brancin i ostale priobalne grabljivice. Tada se između dvije dodaje treća udica, zabodena ispod oka mamca.

iglice300721 1

Klasični način mamčenja, veoma učinkovit za lov orhana i zubaca, jest pomoću dvije udice, jedne probodene kroz sredinu kljuna, a druge postavljene na bok između analne i podrepne peraje. Prva treba biti klizna i broj 4/0 ili 5/0, a zadnja 7/0 ili 8/0. Takva montaža omogućava jaku kontru. Radi sigurnijeg kačenja neki ribolovci ovaj način mamčenja izvode s tri udice, sve veličine 4/0 ili 5/0. Prva mora biti klizna, s alkicom, a treća se zabada između druge i prve, neposredno ispod trbušne peraje. Takav način mamčenja dopušta vrlo laganu plovidbu mamca i pokazao se veoma učinkovitim u lovu zubaca.

iglice300721 3

Najbolju kontru osigurava mamčenje bez potezne udice. Umjesto njom struna se s mamcem spaja pomoću elastične cjevčice navučene na završnjak pri njegovom kompletiranju, odnosno na kljun mamca pri nadjevanju. Takav način mamčenja osobito rado rabe iskusni pendulaši u lovu malim iglicama, zadjevajući samo jednu udicu između ili ispod analne i podrepne peraje.

Zbog građe tijela iglica, osobito uginula, nije stabilna pri povlačenju. Njeno rotiranje ili izvrtanje, što ako ne plaši barem upozorava grabljivice na opasnost, može se spriječiti na više načina. Najčešće se to radi postavljanjem duguljaste olovnice ispod vilice iglice.

Objavljeno u esPRESSo

Zubatac, jedan od najcjenjenijih ulova jadranskih ribolovaca, zimi znatno smanjuje aktivnost i radijus kretanja, a povećava dubinu boravka pa ga je u ovo doba godine skoro nemoguće uloviti - dominantno je to mišljenje među sportsko - rekreativnim ribolovcima. Međutim, istinski poznavatelji „cara od riba“, tvrde da to nije u potpunosti točno. Zbog klimatskih promjena - blagih zima i toplih jeseni, tvrde oni, zubatac se posljednjih godina znatno duže zadržava u jesenskim lovištima. Kad ih i napusti, ne zaranja duboko kao nekad. Neznatno smanjuje i aktivnost. Osjetnije će se manje hraniti tek potkraj zime, kad krene u veće dubine na mrijest.

Iako je poput svake druge ribe osjetljiv na hladnoću, posebno ispod 15 stupnjeva, zubatac nije pretjerano osjetljiv na nagliju promjenu temperature mora, ali jest na mjesečeve mijene i promjene atmosferskog tlaka. On te promjene vrlo lako osjeti. Bilo da se radi o porastu ili padu tlaka, zubatac prestaje s hranjenjem i spušta se u malo dublje predjele. Međutim, ukoliko promjena potraje, relativno brzo se vraća na prethodnu dubinu. No, prije promjena tlaka pojačava aktivnost pa se dobro lovi. Što se, pak, mjesečevih mijena tiče, zubatac se najbolje lovi u vrijeme mladog, a najlošije tijekom trajanja punog i mjeseca u opadanju. No, bez obzira na fazu mjeseca, najveći primjerci se love tijekom zalaska sunca.

Dobri poznavatelji zubaca tvrde da je njegova brojnost u porastu te da se sve više približava naseljima, odnosno lukama. Također tvrde da ne živi stalno na istom mjestu, među podvodnim grebenima i odronjenim stijenama, nego da obilazi stjenovita područja i livade posidonije te njihove rubove. Rado se zadržava oko tzv. zadjeva, prirodnih ili umjetnih malih izbočina na ravnom dnu gdje zapinju ribarske mreže. Redovito je i na većim podmorskim izbočinama, brakovima, te u kanalima i zaljevima, ali samo uz blago položene padine, posebno rado oko plitkih rtova koji se protežu daleko od obale. Na svim tim mjestima, u ovo doba godine nije pretjerano daleko od površine, najčešće na 30 do 40 metara pod njom.

zubatac 150121 2

Više od vanjskih znakova te instinkta, udičarima otkrivanje prisutnosti zubaca na određenom području znatno olakšava ehosonder. Međutim, prepoznavanje njegove prisutnosti pomoću tog pomagala nije uvijek lako. Naime, za razliku od orhana i drugih grabežljivica, koji se lako otkrivaju u srednjem sloju, zubatac se pretežiti zadržava uz samo dno pa se njegov odraz na ekranu ehosondera vrlo lako može krivo protumačiti kao eho dna. No, izoštrenim vidom i dobrim poznavanjem instrumenta, ribolovac u kompaktnoj mrlji prilijepljenoj uz liniju dna ili tek malo poviše nje, može prepoznati zubaca. Osobito ako se uz mrlju nalazi točkice, odrazi sitnih riba, što je znak da zubatac upravo lovi.

Zbog navike da s dna vreba plijen, iako se u potrazi za njim ponekad primakne i površini, zubaca je najbolje loviti pridnenim alatom. Bulentin je dobar kad se točno zna gdje je, ali i ima vremena za čekanje njegovog dolaska. U suprotnom, najbolje je loviti pendulom. Osim viške, koristiti se može i pendula s olovom čuvarom, koja se može potezati i štapom. Najbolje onim snage od 8 do 12, a samo kad se očekuju kapitalce loviti treba štap od 30 libri. Prednost treba dati štapu izrađenom od ugljičnih vlakana, jer on brže od stakloplastičnog prenosi kontru, a dobro signalizira i lagani napad.
Lakšem uočavanju ugriza i brzini kontre znatno će pridonijeti osnovna višenitna „PE“ struna. No, suprotno elastičnom najlonu, neistezljiva višenitka ne dozvoljava greške pri kontriranju i doziranju jačine kočenja. Zato pri penduli višenitkom kočnica role mora biti znatno manje pritegnuta nego kad se lovi najlonskim priborom.

Zbog velike uočljivosti višenitke, ona nije pogodna za izradu završnjaka. Njega je bolje izraditi od najlona i posve nevidljive „FC“, fluorougljične strune. Najbolje je prvih 15 metara izraditi od jeftinijeg najlona, a zadnjih 5 metara od skupog fluorougljika. Jasno, završnjak mora biti jak koliko i štap te multiplikator.

Osnovni preduvjet pendule na zubaca, ne samo zimi, jest barem kakvo - takvo poznavanje izgleda dna iznad koga će se „šetati“ mamac. Njega u more treba puštati tijekom plovidbe brzine oko jednog čvora. Kad dospije u more nakratko ga treba zadržati blizu plovila kako bi se provjerilo plovi li prirodno, bez „šijavanja“ i rotiranja. Čim se osjeti dodir olovnice s dnom, treba prekinuti s ispuštanje osnovne strune, ali štap ne treba ispustiti iz ruku. Kažiprstom i palcem jedne od njih dobro je držati strunu. Tako se najlakše i najbrže osjete dodiri čuvara s dnom, ali i mamca sa zubacem. Time se znatno povećava šansa za uspjeh u lovu jer zubatac često daje samo jednu šansu za kontru.

Poput orhana, s kojim često dijeli stanište, zubatac napada vrlo agresivno. Plijen hvata zubima od repa i silovito ga trese. To se na priboru osjeća kao brzi i jednolični udarci. No, čim postane svjestan prevare, prekida s napadom. Kada mu kontrirati najviše ovisi o vrsti mamca kojim se lovi. Lovi li se lignjom ili sipom, treba sačekati nekoliko sekundi, dok se ne osjeti odlučno povlačenje. Odmah se kontrira i kad zubatac potegne namamčenu iglicu. Ako je uzima bez jasnog zatezanja pribora, iako uz znatan rizik od gubitka plijena, bolje je sačekati najpovoljniji trenutak. U lovu cipolima i drugim vretenastim ribicama, kontrirati treba na prvi znak napada.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 14 Kolovoz 2020 10:35

Ronilice za pendulu

Jedan od većih problema s kojima se susreću ribolovci pendulaši jest kako prisiliti mamac da se kreće na određenoj dubini. Problem je to veći što je veća dubina koja se želi postići, a rješenja su raznovrsna pomagala postavljena na pendulu, od olova, utega koji rone zahvaljujući svojoj težini, do naprava koje zaron postižu zahvaljujući svojoj konstrukciji i hidrodinamičkom obliku.

Za pendulu na manje i srednje teške grabljivice na dubinama između 2 i najviše 20 metara ispod površine najprikladnije su naprave hidrodinamičkog oblika. Pendulama na kojima su one znatno se lakše manipulira nego onima s olovnim utezima, koji, uz to, u znatnoj mjeri smanjuju osjetljivost pribora. Osim toga, za razliku od olovnica, te naprave nakon kačenja plijen potežu k površini i tako olakšavaju njegovo izvlačenje.

Postoji više vrsta potapalica, odnosno ronilica za pendulu, kako te naprave kod nas najčešće nazivaju. Na našem tržištu je najviše onih najpoznatijih kao „Stim“ jer su se pod tim imenom pojavile prve. Radi se o svojevrsnom mješancu utega i hidrodinamičke naprave jer zaron postiže zahvaljujući zajedničkom djelovanju težine olovnice smještene unutar potapalice te otporu koji stvara njeno tijelo koji oblikom podsjeća na zrakoplov.

ronilice1408 1

Pod raznim imenima te ronilice nude brojne tvrtke u tri veličine. Verzija „mini” je duga između 50 i 65, široka 25 do 30 mm i teška 30 do 50 grama. „Normal“ je dugačka oko 120 i široka 55 do 60 mm i teška od 30 do 60 grama. Verzija „super“ je dugačka 160 - 165 i široka 80 mm, s olovnim otežanjem od 235 do 315 grama. Ronilice su konstruirane tako da im se originalna olovnica može zamijenit težom ili lakšom i tako im se donekle promijeniti moć zarona.

ronilice1408 3

Na prednjem dijelu okomitog „stabilizatora“ ronilica ima dvije ili tri rupe za vezivanje vučne strene. Ovisno za koju bude vezana ronit će malo pliće ili dublje. Najpliće vezana za prednju, a najdublje za zadnju rupu. No, razlika u zaronu nisu drastične. Kod manje ronilice su do metra, a kod većih do dva, rijetko tri. I više od mjesta vezivanja, dubinu zarona određuje koliko daleko iza plovila se poteže ronilica, ali i brzina kojom se poteže. To sve omogućava velike mogućnosti kombiniranja, ali ujedno i otežava posao neiskusnima.

Za spajanje završnjaka, sistema na kojem je mamac, postoje po tri rupe na svakoj strani gornjeg dijela, „repa“ ronilice. To pruža mogućnost vođenja mamca bočno od plovila, što je od koristi kad se lovi s nekoliko pribora jer se tako izbjegava njihovo međusobno mršenje, odnosno postiže veći razmak među priborima. Ako se predvez veže za rupu na njegovoj lijevoj strani - mamac će ploviti s lijeve strane. No,treba imati na umu da što je bočno udaljeniji od plovila, ronilica plovi pliće. Kod „mini“ ronilice završnjak treba biti dugačak 2 do 5 metara, a kod veće 10 do 20, kod „super“ čak i 30 m.

Strune se za ronilicu mogu vezati, ali je spojeve bolje izvesti kopčama.

ronilice1408 2

Danas pod raznim imenima ove ronilice nude brojne tvrtke. Nažalost, ni jedna od njih ne daje podatke o karakteristikama ronilice. Iskustvo raznih naših pendulaša kazuje da „mini“ verzija može zaroniti do pet matara a „super“ do 20 metara dubine pri brzinama od 2 do 3 čvora, ovisno o tome kolika se i koja vrsta mamca, odnosno varalice poteže te na koliko dugoj struni. Inače, uobičajeno je ronilicu potezati na 25 do 50 m, čak i dužoj osnovnoj struni.

Nešto dublji uroni od navedenih postižu se teturavcima, varalicama s uranjajućim pločicama. Tako, primjerice, „Rapala Magnum“ od 26 cm potezana strunom od barem 50 metara i „super“ ronilicom zaroni čak preko 30 metara!

Svim ovim ronilicama je mogućnost plovidbe svim brzinama i namjena za montažu na pribor jačine 15 do 30 libri. „Mini“ ronilica, koja je najbrojnija na našem tržištu, u kombinaciji s teturavcem od 7 do 9 cm, na osnovnoj struni dužine 30 do 40 m i završnjaku od 5 do 10 m, idealno je rješenje za pendulu na širune, vrnute, lokarde i slične grabljivice.
Penduližat s ronilicom može se iz ruke, najbolje ako je na njoj kožna rukavica kako bi se izbjegle posjekotine. Kada se koriste štap i rola, pribor je potrebno odložiti nakon što ronilica dođe do vrha štapa i završnjak izvlačiti ručno. To uzrokuje pauzu čija posljedica može biti labavljenje strune i gubitak plijena.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 31 Srpanj 2020 20:28

Ribe vole hlad na pučini, posebno lampuga

U najtoplijem dijelu godine mnogi ribaju daleko od obale, što zbog povoljnih vremenskih uvjeta, što zbog loših ulova u priobalju. Tijekom tih pohoda mnogi se susreću s raznim plutajućim objektima, stablima, naslagama lišća, granja, ili nažalost sve brojnijim otpadom koje stvara čovjek poput ambalaže, obuće i odjeće... Umjesto zbog sigurnosti plovidbe izbjeći ih u širokom luku, ribarima je, zbog mogućnosti kvalitetnog i obilatog ulova, dobro približiti se i loviti oko i ispod tih predmeta.

Naime, mnoge se ribe okupljaju ispod usidrenih brodova, bova, i ostalih plutajućih objekata, osobito masovno u toplijem dijelu godine. Dalje od obale, to najradije čine lampuge, kao i tune. Osim njih, tako se ponašaju i ostale grabljivice, kako velike tako i male, zatim nedorasli orhani, a tijekom ljeta im se iz velikih dubina pridruže i kijerne, ali samo sitnije.

Tune se bez specijalne opreme skoro ne mogu, a bez posebne dozvole ne smiju loviti pa je oko plutajućih predmeta ribolovcima najatraktivnija moguća lovina - lampuga. No, samo na mjestima gdje je temperatura mora barem 22 stupnjeva.

plutaca3107

Lampuge se mogu loviti svim tehnikama. U lovu čekanjem preporučljivo je primamljivati i to tako da se od plutajućeg predmeta udalji do milju - dvije i onda vrati, bacajući u more izmrvljenu ili srdelu u komadima. To treba ponoviti na još dva, tri pravca. Nakon toga plovilo treba sidriti blizu plutače ili prepustiti kurentu pa odbaciti mamac. Loviti je najbolje živom ribicom, ali se mamčiti može i uginula te filet srdele ili koje druge plave ribe. Pribor može biti „a volo“, bez utega ili s njim, ovisno o jačini morske struje i dubine na kojoj se očekuje ulov.

Druga mogućnost, lov u pokretu osobito je pogodan kad se nema puno vremena za ribolov. Posebno to vrijedi za pendulu, koja može započeti čim se ugleda plutača i obavljati se velikom brzinom. Potezati je najbolje varalice, ponajprije metalizirane i s halografskim sjajem.

Potezati se mogu sve vrste varalica dužine od 70 do 90 pa do 16, čak i 20 cm, ovisno o vrsti varalice, ali i veličini lampuga. Najčešće se koriste varalice tipa „koni“, oblika glavonošca s metalnom glavom i mekanim kracima, zatim izduženi teturavci („minow“) , žlice te „jigg“ varalice. No, koristiti se mogu i sve vrste mekanih varalica, ali one brzo bivaju uništene.

Optimalno je loviti s tri pribora, najbolje s različitim varalicama. Najprikladniji su kompleti snage 10 do 12 libri, ali se mogu koristiti i oni od 30. Može se korisiti i ručna pendula od najlona promjera 0,50 do 0,60 mm.

Penduliža se tako da se oko plutače opisuju koncentrični krugovi različitih promjera i s različitim dubinama vođenja varalice. Kada ribe redovito prate, ali ne napadaju, valja mijenjati vrstu varalice. Ako ih se ni tako ne uspije prevariti treba dodajte malu krišku lignje na varalicu, čiji će intenzivni miris potaknut lampuge da manje oklijevaju i budu manje oprezne. Varalice je najbolje potezati na 40 do 50 m iza plovila.

ulov3107

Kako se lampuge ispod plutača zadržavaju u jatu, često brojnijem i od 50 jedinki, nerijetko se dogodi da se u isto vrijeme ulove na sve varalice. No, ma koliko ih se ulovilo i kolike bile, lov je spektakularan jer se lampuge žestoko bore, bacaju po površini i izvodi impresivne skokove iz vode. Međutim, u tim prizorima ne valja dugo uživati, jer lampuga ima prilično krhka usta koja mogu puknuti tijekom borbe, pa je važno skratiti vrijeme borbe kako bi se izbjeglo kidanje i oslobađanje ovu veličanstvene ribe. Predugo se ne može uživati ni u uzvišenim bojama lampuge jer se one počinju ubrzano gubiti čim riba ugine.

Ako je nekoliko osoba na plovilu, kada je riba ulovljena, valja obratiti pozornost na njeno izvlačenje iz mora, jer nije neobično da se za ulovljenom na drugu varalicu baci još koja lampuga!

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 03 Srpanj 2020 07:37

„Teaser rig“, dvostruka provokacija

Tijekom srpnja smudut je najmanje raspoložen za ishranu pa se i najslabije lovi udicom. Da bi ga ipak i tada prevarili udičari koriste razne trikove. Najčešće umjesto „mirnim“, love varalicama jačih i učestalijih kretnji ili se koriste priborom na kome su, umjesto jedne, dvije varalice različitih akcija, razdvojene na jedan završnjak što je najučinkovitija kombinacija u svim načinima ribolova povlačenjem, ne samo smuduta nego svih grabljivica.

Ovu kombinaciju, u svijetu poznatu kao „Teaser rig“, čini manja varalica ispred velike koja je na kraju završnjaka, sistema. To pri povlačenju stvara prizor grabljivice u lovu, što sve grabljivice u blizini potiče da se uključe u njega. Posebice smuduta koji ne dozvoljava nijednoj drugoj ribi da lovi u njegovoj lovnoj zoni, zbog čega on napada progonitelja, ali ne zanemaruje ni progonjenog.

Veličina varalica, ali i cijeloga sistema ovisi o vrsti lovine, ali i drugih okolnosti - lovi li se pendulom ili varaličarenjem s mjesta, štapom ili preko prste... U pravilu, za lov pendulom razmak između varalica je metar do metar i pol. Za lov „spinning“ tehnikom bolje je pak kad su varalice razmaknute 30 do 60 cm.

Završnjak, sistem se za osnovnu strunu spaja preko male i jake vrtilice s kopčom. I ostali spojevi mogu se izvesti pomoću vrtilice, ali samo na sistemima za lov najkrupnijih grabljivica. Za lov onih malih i srednjih sistem se pak spaja čvorovima. Mala vrtilica može se postaviti direktno na predvez, najlakše uz pomoću „Palamar“ čvora. Međutim, taj čvor dosta sputava pokrete varalice, za razliku od „Loop„ (omča) čvora, koji uz to omogućava i brzu zamjenu varalice. Najveću slobodu pokreta mala varalica ima ako je na predvez spojena 20 do 50 cm dugim privezom pomoću „Uni“ čvora čije su dvije izvedbe prikazane crtežom.

Velika varalica može biti bilo koje vrste, ovisno o ribi koja se želi loviti, dubini i načinu lova... Manja mora biti druge vrste, odnosno mora imati drugačije pokrete od velike. Otežanje negativno utječe na njenu akciju, pa zato ona treba biti posve lagana, najbolje tipa „shad“ (na slici), „twister“ ili bilo koja druga od mekane plastike, ali i „potezanka“ ( „strimer“) - varalica pod perja, niti i traka. Dobar izbor su i „sabiki“ varalice, koje su jeftine i učinkovite.

No, i ta mala varalica treba imati veliku udicu, jer je ona često cilj napada, a ne velika varalica. Što se tiče dekora, mala može biti ista kao i velika, ali iskusni ribolovci radije koriste onu kontrastnih boja.

„Teaser rig“ može se potezati na jedan od standardnih načina. U lovu s mjesta najbolje je skosavanjem, jer je skokovito povlačenje dovoljno da i mala varalica privuče pozornost grabljivica. Međutim, pravi meštri varaličarenja s obale jiggaju malo drugačije. Jedinu razliku u odnosu na standard, prave posve laganim kratkim pokretima vrhom štapa između dva skosa. Ti pokreti moraju biti toliko nježni da ne pokrenu veliku varalicu, a malu prisile da diskretno zaigra.

Jedini nedostatak ovog sistema je u tome što dvije varalice lakše zapinju od jedne. Zato ga ne treba koristiti na terenima gdje ima mnogo podvodnih prepreka, te u lovu na nepoznatim terenima.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 01 Svibanj 2020 13:53

Kako loviti kada more „uzavri”...

Mnoge riblje vrste, ponajprije pučinske, cijelog života kreću se u manjim ili većim jatima. Tipičan primjer je plava riba, kako sitna poput srđele, širuna, vrnuta, lokarde, srednja poput polande, lampuge, luca, tako i krupna poput tuna, iglana i igluna. Ta izražena društvenost ima dvojaku ulogu: zaštitnu i napadačku, ovisno o tome o kojoj se vrsti i kom uzrastu radi. Poznavanje ribljih navika vezanih za život u jatu, kako lovaca tako i lovine, od velikog je praktičnog značaja za njihov lov povlačenjem mamca, kako iz plovila u pokretu, pendulom, tako i iz mirujućeg plovila, „spinning“ tehnikom.

Napadačka taktika pučinskih grabljivica u pravilu se sastoji u tome da plov svojih žrtava nagnaju u bijeg k površini, gdje će uslijediti posljednji i za nesretne ribice fatalni napad. Tako napada većina spomenutih i ostalih grabljivica. Završnicu toga moguće je vidjeti iz plovila i s velike udaljenosti. Morska površina „proključa“, kako od lovine, koja u panici pokušavaju naći spas iskakanjem iz vode, tako i od lovaca. Sve to prate jata morskih ptica, koje se uz prodorne kliktanje obrušavaju prema površini i uzimaju svoj dio plijena. Zahvaljujući pticama, ribolovcima je umnogome olakšan posao traženja ribe: gdje su one, tu će sigurno biti i sitnih, ali i krupnih riba.

Kad naiđe na opisanu situacije, za ribolovca je dobar dio posla je već završen. Kakav će ulov ostvariti, ovisit će od njegovog umijeća u izboru mamca i načina lova, o njegovoj uspješnosti vođenja plovila, a u dobroj mjeri i od staloženosti.

Najvažnije je čim prije utvrditi koja grabljivica napada, što će često biti moguće prema veličini progonjenih riba, koje iskaču iz mora. Od toga će ovisiti način lova, dužina otpuštene strune, njena debljina i uopće snaga pribora, vrsta i veličina varalice, itd. Mjestu zbivanja treba se što prije i direktnije, ali u završnoj fazi lagano približiti, bez buke i strke po plovilu. Zatim valja ploviti u koncentričnih krugova oko vanjskih rubova glavne aktivnosti, što pretpostavlja pravilno određenu udaljenost mamaca od plovila. Treba dobro paziti da se ne prijeđe kroz središte aktivnosti, jer će se u tom slučaju jato grabljivica u pravilu uplašiti, odustati od lova i nestati u dubinama. Ribolovac koji se umjesto za pendulu opredijeli za „spinning“, treba plovilo zaustaviti na distanci koja mu omogućava da varalica dobaci barem do zone „najburnijih događanja“.

Kako se grabljivce gozbe na površini ili tik ispod nje, bez obzira kojom ih se tehnikom želi loviti, najbolje je koristiti varalice koje ne tonu duboko. Toj skupini pripadaju plivajući plitko roneći teturavci i pljuskavci, no koristiti se mogu i metalne, čak i teške varalice, osobito za „spinning“, posebice kada je nužno varalicu daleko odbacivati.

Ribolovcu kome se posreći da naiđe na veće jato agresivnih grabljivica, pa ima napade na varalice jedan za drugim, najbolje je penduližat s dva ili tri pribora. Pritom mora paziti samo da ne čini oštre krivine, kako se strune pribora ne bi međusobno zapetljale. Sportsko zadovoljstvo i obilan ulov bit će zagarantiran.

Kad je riječ o spinanju, loviti je najbolje samo jednom varalicom na priboru kako bi se izbjeglo njegovo petljanje i kidanje. Da bi se mogao dovoljno daleko odbaciti, kad se lovi laganim varalicama od mekane ili tvrde plastike, pribor mora biti dodatno otežan olovnicom, vodenom kuglom ili specijalnim plovicma „sbiroline“ i „bombarda“.

Jadranskim grabljivicama je najbolje ponuditi varalice od 20 do 50, najviše 70 grama. Ovisno o vrsti, njihova se dužina kreće između 50 i 90, čak i 110 mm. Pribor za „spinning“ takvim varalicama vrlo je jednostavno sastaviti. Čini ga osnovna struna od najlona promjera 0,40 do 0,50 mm, odnosno 0,25 do 0,30 mm, ako se pretežito love manje grabljivce, poput vrnuta i lokarde.

Struna mora završavati kopčom, a poželjno je i vrtilicom. Na kalemu je dobro imati barem 150 m strune. Također, dobro je da rola ima brzi prijenos, barem 1:5, kako bi se s dva ili tri okreta ručice u sekundi postigla velika brzina privlačenja varalice. Rola mora biti kvalitetna bacačka, ako ne cijela, barem metalnog kalema. Postaviti je treba na štap za bacanje, brze, akcije A, eventualno B, te težine bacanja do 100 grama.

Kada se potencijalni plijen hrani na površini ili blizu nje pa se to vidi, plovilom mu treba prići pa varalicu odbaciti na drugu stranu jata, a zatim odmah početi s neravnomjernim privlačenjem varalice. Pritom je dobro vrhom štapa mrdati lijevo - desno, kako bi varalica teturala poput ribice u bijegu. Kada je riba nešto dublje, varalicu treba pustiti da potone. S privlačenjem treba početi najkasnije kad odbačena struna s površinom mora načini kut od najviše 45 stupnjeva, odnosno kad se osjeti da je varalica bliže dnu nego površini. Ako se „napipa“ plov i varalica prođe kroz ili blizu njega, ulov je zajamčen.

U takvom lovu „na slijepo“, tamo gdje se ostvari prvi ulov treba odbacivati sve dok se dva ili tri puta zaredom ne privuče prazna varalica. Nakon toga treba promijeniti poziciju. Zanimljivo je da ribolovci početnici u ovakvom ribolovu znaju postići bolje rezultate od iskusnih. To mogu zahvaliti nesigurnom i neujednačenom povlačenju varalice, što provocira grabljivice na napad. Lovinu treba izvlačiti s puno opreza, ali bez velikog popuštanja.

Ribolov pendulom je znatno lakši, brzinom do četiri čvora treba kružiti oko jata i potezati pribor kompletiran na opisani način tako da je varalica barem 20 metara iza plovila.

Iako se male i srednje krupne grabljivce hrane cijeli dan, najbolji ulovi se postižu od ranih jutarnjih do 11 sati, a zatim kad sunce prijeđe zenit pa do mraka. Vremenski uvjeti nisu osobito važni za uspješnost lova, ali su idealni sunčani dani s maestralom ili laganim zapadnjakom. U ribolov najčešće nije nužno ići daleko od obale, jer su joj se sitne plave ribe, a za njima i grabljivice već približile.

Objavljeno u esPRESSo

U drugoj polovini zime i prvoj proljeća najcjenjenije ribe poput orhana, zubaca ili kijerne rijetko se love pendulom jer je tim alatom mamac teško spustiti na 20 do 30 metara, dubine gdje se te ribe tada najčešće zadržavaju. Naime, da bi se postigle tolike dubine zarona pendule trebaju biti dugačke i opterećene s više kilograma teškim olovnicama, što znatno otežava baratanje priborom, osobito ako je na njemu živi mamac.

Sve navedeno se odnosi na pendule izrađene od plastičnih, ali ne i onu od „Monel“, metalne strune, nažalost kod nas skoro nepoznate. Radi se o struni od slitine nikla i bakra, jačine i specifične težine znatno veća nego plastike od kojih se rade ribolovne strune. Zbog svega toga, „Monel“ struna je znatno teža i tanja od bilo koje ostale vrste strune pa ima višestruko manji hidrodinamički otpor te duboko roni bez dodatnih utega. Zato je najprikladnija struna za izradu pendula namijenjenih lovu na velikim dubinama te velikim brzinama. Ovisno o debljini strune, vrsti mamca i brzini potezanja, pendula od „Monel“-a bez utega na svakih 10 metara dužine zaroni čak do 3,5 - 4 m. U priloženoj tablici vidi se koliko osnovne „Monel“ strune jačine 30 libri, najjače kojom smiju loviti sportsko - rekreativni ribolovci, treba biti ispušteno u more da bi pri brzini od 2 čvora prirodni mamac, ovisno o vrsti i veličini, ronio na određenoj dubini.


Dubina (m) Potrebna dužina „Monela“ (m)
8               32 - 35
12             40 - 45
16             50 - 57
18             62 - 72
22 - 24      75 - 90
26 - 30     100 - 150

Za pendulu na plitkim terenima, do 6 - 7 metara, bolje je koristiti najlon ili „PE“ višenitnu strunu.

„Monel“ strune se proizvode u nosivosti od 10 do 130 libri. Elastične su i ne sputavaju rad mamca. Posve su otporne na utjecaj mora, nehrđajuće, ali su vrlo opasne za metalne kaleme role. Naime, tijekom uporabe „Monel“ sudjeluju u stvaranju galvanskih struja. One ne štete strunama, ali itekako štete metalnim kalemima. Prvo izazivaju nevidljive ogrebotine, koje zatim prerastaju u pukotine. Samo kalem od „prokroma“, „inoxa“, kakve imaju rijetki multiplikatori, ne stradaju od „Monela“. No, i za taj problem postoji jednostavna rješenja. Prvo je na dno kalema namotati 50 - tak metara „Dacron“ višenitne strune, a jeftinije dno obmotati platnenom vrpcom ili trakom za izoliranje, u onoliko slojeva koliko će sigurno štititi.

monel20121 2

Na žalost, i „Monel“ strune imaju lošu osobinu da pri odmotavanju s kalema stvaranja „gnijezda“ , snopove zapetljanih navoja. Zato pri ispuštanju tih struna kalem uvijek treba blago kočiti. U mane „Monela“ spada i njegova visoka cijena, ali i cijena posebne role koja se mora koristiti s njim. Jedino specijalni štapovi za „Monel“ nisu osjetno skuplji od ostalih.

Takvi štapovi namijenjeni penduli na dubinama od 20 do 35 metara namijenjeni su lovu s „Monelom“ jačine 30 libri i u pravilu su dugački između 170 i 185 cm uz deklariranu snagu 20 do 30 libri, dok štapovi namijenjeni lovu na dubinama između 35 i 50 m imaju dužinu 170 do 180 cm te snagu od 30 do 50 libri, a na njih se u pravilu postavlja „Monel“ jačine 50 libri.

monelvrsniprovodnik

Zajedničko svim tim štapovima su provodnici u obliku valjčića, a najbolji imaju posebni vršni provodnik s pokretnim dodatkom koji u fazi odbacivanja mamca sprečava spadanje strune s vršnog valjčića, a u fazi izvlačenja, osim toga, da navodi strunu prema osi štapa, odnosno sredini valjčića. Taj usmjerivač strune izgleda poput slova „U“ koje je gornjim krajevima spojeno na osovinicu na kome je i valjčić, a na donjem kraju ima prsten kroz koji prolazi struna.

Za pendulu „Monelom“ pogodne su dvije vrste multiplikatora. Klasični s dvije brzine i polužnom kočnicom te električni multiplikator za dubinski bulentin. Multiplikator obvezno mora biti od najboljih metala, snage potezanje ne manje od 40 kg i kapaciteta barem 350 m „Monela“.

Objavljeno u esPRESSo

Lucevi su još početkom proljeća proradili na pučini, nešto kasnije uz obalu su se pojavila jata gladnih širuna, vrnuta, lokarda i ukjata, a progoneći te sitnije, kopnu i površini se sve više primiču i krupne grabljivice. Osim toga, meteorološki uvjeti su sve pogodniji pa je zato sada pravo vrijeme za prvi ovogodišnji ribolov potezanjem mamca za plovilom. Osim oportunista, kojima je najvažnije ostvariti bilo kakav ulov, i većina lovaca na najcjenjenije i najkrupnije će najprije loviti sitne grabljivice da bi ih potom upotrijebili kao mamac za pendulu na orhana, zubaca, lice…

Cilj i želja ovih potonjih svakako je iglica, najcjenjeniji mamac za lov krupnih grabljivica. Međutim, na njihovu žalost, jata ove ribe u velikom broju priobalju prilaze tek u drugoj polovini ljeta, tako da u ovo vrijeme nije nimalo lako doći do nje. Štoviše, nerijetko će se za lov iglice potrošiti veći dio dana, a ulov će bude mršav ili posve izostati. Zato je bolje u što kraćem vremenu uloviti neku od navedenih sitnih grabljivica, a veći dio dana provesti u njenom nuđenju krupnim grabljivicama.

Još bolje je izborom mjesta, vremena i opreme pokušati čim prije uloviti ukjatu jer se ona pokazala iznimno učinkovitom ribom - mamcem za lov pendulom krupnih grabljivica, posebno najcjenjenijih kod nas - orhana i zubaca! Neki je koriste samo od početka lipnja do kraja srpnja, jer je po njima, tada najučinkovitija, skoro kao iglica. Međutim, ona je i kasnije, osobito u jesen vrlo lovna, pogotovo ako je većih dimenzija.

Osim zbog učinkovitosti, upotreba ukjate kao mamca ima i drugih prednosti. Prva je što je ima i dobro se lovi po cijelom području Jadrana, a druga je što je u pravilu napadaju veliki zubaci. Treće, ukjata je kao mamac dosta izdržljiva na penduli, a dobro podnosi i veće brzine potezanja. Velika prednost ukjate je i što zbog svoje težine i agresivnosti uočljivo signalizira prisustvo grabežljivice pa iole iskusniji pendulaš i nekoliko trenutaka prije može predvidjeti napad krupne grabljivice. Međutim, ona se lagano trza i svo vrijeme penduližanja, što neopreznog i manje iskusnog ribolovca može zavarati. Dobra joj je osobina i to što će čak i u mrežnoj čuvarici preživjeti nekoliko dana čekajući mamčenje.

Za nadijevanje ukjate na pendulu u pravilu se koristi dva tipa završnjaka, predveza - s dvije jednokrake ili jednom jednokrakom i jednom trokrakom udicom. U oba slučaja vučna, klizna udica je jednokraka, veličine oko 2/0, ovisno o proizvođaču i postavlja se kroz usne mamca. Kad je i lovna udica jednokraka, najbolje veličine 5/0 ili 6/0, najbolje ju je postaviti negdje oko dvije trećine dužine tijela, ispod gornje peraje. Trokraka lovna udica se najčešće koristi za ciljani lov nakrupnijih grabljivica. Mora biti širine 25 mm, a najbolje ju je postaviti na oko tri četvrtine dužine ukjate.
ukjatapendula2405 1ukjatapendula2405 2ukjatapendula2405 3
Poput lignje i sipe, ukjatu treba potezati malom brzinom kako bi što prirodnije plovila i, što je još važnije, kako ne bi bočno polegla i tako bila manje privlačna.

Zanimljivo je da zubatac, mnogim pendulašima najpoželjnija lovina, ukjatu u pravilu napada samo jedan put i ako je promaši najčešće se više ne obazire na nju nego traži drugu. Tijekom lipnja i ponegdje dijela srpnja, to čini takvom silinom da se u pravilu kači sam, skoro nikada ne proguta mamac i udicu nego se u pravilu kači za usnu. No, između sredine i kraja srpnja, kad se s najplićih spušta na nešto dublje, ugodnije poste, zubatac mijenja ponašanje. Tad postaje oprezan i po dva tri puta zagrize prije nego što proguta mamac, i što je najvažnije, ukjata, ali i širun te vrnut mu više nisu osobito privlačni.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019