Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Rujan je najprikladniji mjesec za udičarenje na moru, a zbog globalnog zatopljenja to je sve više i listopad. U to doba godine temperature zraka su ugodne, vremenski uvjeti pogodni, a većina riba dobro je raspoložena za ishranu. No, obalno je more još uvijek previše toplo nekim ribama pa najizdašniji ulov moguće ostvariti na pučini ili barem dalje od kopna.

U dubljem moru većina rekreativnih ribolovaca lovi pendulom, što je dugotrajno proces s vrlo neizvjesnim završetkom. Manje kockarski raspoloženi radije love bulentinom jer se on može spustiti i tamo gdje ne može pendula. Osim toga, bulentinom se mogu uspješno loviti razne vrste riba u svako doba dana i noći, ulov je učestao, mamci lako dostupni, pribor jeftin, a ni sve skuplje gorivo se ne troši koliko za pendulu.

Neophodan pribor, osim pouzdanog plovila za ribanje bulentinom daleko od obale, jest onaj srednje ili teške konstrukcije, obvezno što manje rastezljivog najlona, kako bi bio što osjetljiviji, najbolje od nerastezljivih „PE“ višenitki.

Na osnovnu strunu preko đogulina najbolje je postaviti predvez dugačak 1,5 do 3 metra, izrađen od nešto debljeg i rastezljivog najlona. Na njegovom kraju treba biti omča na koju se kopčom postavlja uteg težine 100 do 500 grama, ovisno o dubini na kojoj će se loviti. Poviše utega, najbolje ovalnog oblika, postavljaju se tri priveza (primule) dugački toliko i tako raspoređeni da se međusobno ne zapliću udicama. Promjer priveza može biti kao ili malo manji od promjera predveza, a mogu biti i nejednako debeli, s tim da je onaj najbliži utegu najdeblji. Spojeve predveza i priveza najbolje je izvesti trokrakim vrtilicama (đogulinima).

Što se tiče udica, one mogu biti širine 9 do 16 mm. Na privez najbliži utegu najbolje je postaviti najveću, a na najdalji najmanju. Oblik udice treba odabrati prema očekivanoj vrsti ulova te mamca kojim se lovi. To mogu biti „crystal“, „aberdeen“, „beak“, „live bait“, ali su one oblika „circle“ najbolji odabir jer im najmanje od svih smeta zakašnjela kontra.

Bulentin kompletiran na opisani ili neki drugi način može se montirati na tradicionalno motovilo, ali je zbog moguće velike težine ulova i dužine strune bolje rabiti štap i rolu, stacionarnu ili multiplikator. Stacionarna treba biti brza i veličine barem 50, a multiplikator i najmanji. Bez obzira koja se rola koristila, treba biti montirana na tvrdi štap brze (A ili B) akcije, velike težine bacanja i dužine 210 do 270 cm.

Ovisno o mjestu i vremenu ribolova, koristiti se mogu različiti mamci, ali sarđela je nezamjenjiva. Svježa ili slana, ona je uz velikog morskog crva glavni mamac i nezamjenjiva primama. Za cjelodnevni ribolov potrebno je dva do tri, ponekad i više kilograma srdele, ali poslužiti mogu i gere, inćuni, papaline, kozice, lignje, hobotnice, mušule…

U karte neucrtani i slabo posječeni brakovi najbolje su poste za lov bulentinom na pučini. Kako je takvih pozicija vrlo malo, loviti treba na brakovima 50 do 150 metara pod površinom. Prije sidrenja dobro je proučiti teren ehosonderom. To je važno ne samo za sidrenje nego i ribolov.
Poslije sidrenje u more treba spustiti primamu pa bulentin, najbolje dva. Pritom treba voditi računa da udice budi u mirisnom tragu primame. Najbolje je da udice padnu na padinu, a ne vrh ili samo podnožje podmorske uzvisine.

Osnovnu strunu obvezno treba lagano zategnuti, a ako je more nemirno, a najčešće je takvo, treba balansirati da olovnice ne skaču po dnu. Na svaki trzaj treba što prije reagirati, jer zbog velike dužine strune do štapa ili motovila stigne samo snažno potezanje ribe.

Zbog istog razloga kontra mora biti žestoka. Ulov treba brzo izvlačiti kako bi se riba što prije odvojila od dna, jer će se pokušati zavući u kakvu rupu i tako spasiti. Kad se digne dvadesetak metara, zbog nagle promjene tlaka, plijen će pružati slab otpor. Ako nakon dvadesetak minuta nema ulova ili on vrstom i veličinom nije zadovoljavajući- treba mijenjati poziciju ribolova. Najčešće je dovoljno samo popustiti sidreni konop i pomjeriti se dvadesetak metara dalje.

Iako se bulentinom daleko od obale može uvijek loviti uspješno, uspjeh ipak ovisi mnogim čimbenicima. Idealni uvjeti su slabi južni, jugozapadni vjetar i kurenat iz istoga smjera te vedra noć s barem pola mjeseca na nebu, kao što će biti od 22. rujna do 15. listopada. Ako tlak zraka i plima rastu, tim bolje. U suton će gristi fratri, sarci, pagri, kantori, a kad padne noć zamijenit će ih krupnije ribe poput kijerne, murine, gruja i tabinje. I danju, ali rjeđe, spomenute će ribe gristi, a puno češće kanjac na svim, a pijerka, arbun, manji kantori i škrpine na plićim terenima.

Leptir varalice na moru su vjerojatno najmanje rabljena skupina umjetnih mamaca, ali posljednjih godina sve više se montiraju na ostale vrste varalica te sisteme za lov riba i glavonožaca potezanjem kako bi poboljšali njihovu uočljivost i privlačnost. No, osim kao dodaci - provokatori, te varalice mogu se koristiti i samostalno za lov brojnih riba u moru. Tom varalicom, osim sitnijih, poput iglice, širuna, ukjate, mogu se loviti i krupnije ribe, lice modrulje, vrnuti, plavice te ostale srednje velike, ali i krupnije morske grabljivice, čak i lukavi te oprezni smudut, brancin. Štoviše, kao malo koju drugu, leptir varalicu napasti će i neke tzv. mirne ribe, ponajprije cipol. Činjenice da su leptiri vrlo dugovječni te da se mogu koristiti u svim slojevima vodenog stupa, dodatni su argumenti da ih je dobro imati u kolekciji varalica.

Leptir varalica ime je dobile po tome što u plovidbi izgleda poput leptira u letu. Pri kretanju stvara vibracije, bljeskanja te zvukove, što privlači pozornost riba. Sve to proizvodi „krilo“ – metalna pločica koja leluja lijevo - desno ili se vrti oko tijela od žice na koje je postavljeno, direktno ili posredstvom vrtilice. Osim krila, na tijelu varalice još je dodatni uteg. Na jednom kraju tijela je prsten za spajanje s ostatkom pribora, a na drugom s udicom.

Vrsta, brzina te kut kretnje krila, a kao posljedica svega toga jačina, vrsta vibracije i zvuka koje proizvodi, te brzina tonjenja leptir varalice najviše ovisi o izgledu krila, u manjoj mjeri i o njegovoj veličini. Većina krila je ovalnog, elipsastog oblika, manje ili više izduženog.

Šira, a kraća krila pružaju veći otpor i kreću se pod većim kutom u odnosu na tijelo varalice, što stvara dojam veće širine varalice. Primjerice, krilo dužine dvije širine okreće se pod kutom od 60 stupnjeva. Osim toga, zbog povećanog otpora takvo krilo vibrira i pri sporom povlačenje pa je najbolje rješenje za sporo i varaličarenje u mirnoj vodi te na samoj površini.

Krilo vrlo izduženog oblika pruža najmanji otpor pa rotira pod kutom od oko 30 stupnjeva. To varalici, osobito ako krilo samo leluja, daje duguljasti izgled sitnih ribica koje su glavna hrana grabljivica. Uz to, izduženo krilo pruža manji otpor pa je varalicu s njim nužno brže povlačiti, zbog čega je najpogodnija za brzo i varaličarenje u struji mora, ali i tamo gdje ima raslinja, jer se zbog svoje manje površine lakše provlači kroz prepreke.

Otpor pa zato i brzina pri kojoj se krilce počinju okretati ovisi i o tome je li ono ravno ili udubljeno, odnosno ispupčeno, koja pruža veći otpor. Također, otpor ovisi i o veličini krila, što mu je površina veća, veći mu je i otpor te vibracija, odnosno vrtnja. Uz to, leptir s većom površinom je i teži od manjeg pa brže tone i plovi dublje. Također, veće počinje rotirati pri manjoj brzini nego manje krilce istog oblika. No, bez obzira na oblik, veličinu i težinu, optimalna brzina potezanja svih krilaca je između jednog i dva čvora.

Leptir varalice imaju dugi životni vijek jer se izrađuju od trajnih materijala. Tankog „inox“ mesinganog ili bakrenog lima, neka i od plastike. Obvezno su visokog sjaja, posve ili djelomično obojena, dekorirana. Postoji najmanje devet dekora i bezbroj uzorak boja krilaca.

Većina krilaca, ali i cijelih varalice su boje srebra, rjeđe zlata, još rjeđe bakra. U pravilu, kad se grabljivice hrane srdelama i sličnim ribicama s krljuštima srebrnog sjaja, najbolje je loviti leptirima srebrnog i zlatnog sjaja. Uobičajeno je ribolov početi sa srebrnim, posebice kad je vidljivost slabija ili kada voda nije bistra. Obrnuto, kada je svjetlost jača, najbolje je ribolov početi sa zlatnim leptirom, čiji list manje blješti od srebrnog.

Ako je leptir u jednoj od ovih boja neuspješan, treba probati s drugom, najbolje kontrastnom bojom, jer uz vidljivost postoje i drugi čimbenici koji utječu na ponašanje grabljivica, među kojima je i boja ribica kojima se hrane u trenutku ribolova. U izuzetno bistroj vodi po izuzetno vedrom danu odbljesak srebrnog i zlatnog leptira može biti prejak, što plaši grabljivice. Tada je poslije neuspješnih srebrnih i zlatnih dobro probati bakreni pa crni leptir, koji imaju slabiji odbljesak.

Na žičanom tijelu leptira, osim pločice postavljen je i dodatni uteg. Kod lakših modela je to je plastična, staklena ili metalna perlica ili više njih. Kod težih modela uteg je metalni i ovalnog, kapljastog, valjkastog ili kojeg drugog oblika. Veoma često je poprijeko izbrazdan kako bi proizvodio zvukove, u čemu je najuspješniji uteg oblika zvona. Uteg je uvijek iza pločice kako bi pri odbacivanju sprječavao dodirivanje i zapinjanja udice za strunu koja nosi varalicu.

Većina leptir varalica ima trokraku udicu. No, one s jednokrakim su bolje rješenje u nekim situacijama, ponajprije za lov cipli. Prednost jednokrakih varalica je to što se mnogo rjeđe mrse oko najlona pri odbačaju, a ukoliko pak dođe do mršenja, mnogo se lakše osloboditi od trokrakih. Uz to, efikasnost zabadanja pri kontri veća je kod jednokrake nego trokrake udice.

Proizvođači leptir varalice i krilca obilježavaju na razne načine. Većina daje podatak o njihovoj težini, a neke ih obilježava brojevima, s tim da najmanji broj označava i najmanju odnosno najlakšu varalicu u paleti. Mnogi varalice i krilca obilježavaju brojevima od 000 ili 00 i 0 do 5 ili 6, ovisno o modelu. Najmanja je dugačka 10 do 13, a najveća 45 do 70 mm, ovisno o proizvođaču, ali i izduženosti krilca. Izdužena su naravno duža od širokih krilaca istog broja. Prema toj podjeli, za lov iglica treba koristiti leptire veličine 00, 0 i 1, ukjate 00 i 0, širuna, vrnuta, plavicu broj 1 i 2, za brancina barem broj 1…

Kad je ciljana lovina iglica, škaram ili strijeljka, koje lako oštećuju i kidaju strunu ispred varalice, predvez je dobro izraditi od žice ili sajlice. U tom slučaju u sistemu mora biti i vrtilica. Može se postaviti direktno na veliku, ali ispred male mora biti barem 30-tak centimetara kako ne bi utjecala na njen balans i rad.

U ovo doba ovrate jednostavno obožavaju rakove i do mrijeste ih je preporučljivo koristi u lovu na „kraljicu”, a ona se, uz klimatske promjene, mrijesti sve kasnije, do kraja jeseni.

Od svih rakova njih, kosmeč je najpogodniji za lov na svim vrstama dna, a najlovniji je na miješanom, pjeskovito -kamenitim. Može se mamčiti na više načina te s više udica. Broj udica ovisi o konstrukciji završnjaka i veličini mamca te očekivanoj veličini plijena.

Minimalna veličina raka za lov ovrate je veličina kovanica od nekdašnji 2 i 5 kuna. Njih će bez problema progutati i ovrata od 400 – 500 grama. Takve je najbolje nadijevati na jednu udicu bez probijanja raka. Za maksimalnu učinkovitost, izbor veličine udice mora se savršeno podudarati s veličinom raka. Najčešće je najprikladnija udica veličine 2 do 1 i oblika „chinu“. Prednost ovog modela je u tome što je dovoljno jak da izdrži stisak snažnih čeljusti, a dovoljno lagan da ga komarča lako usisa.

Rak se između zadnje i predzadnje noge jednostavno bočno umetne unutar krivine udice tako da njeno tijelo prijanja uz donju, a vrh uz gornju stranu oklopa raka. Zatim se sve skupa dobro obmota elastičnom niti. Sa strane gdje je krivina udica navoji trebaju prolaziti između svih nogu i kliješta, tako da one budu slobodne kako bi rak njihovim pomicanjem provocirao ribe. Kliješta i sve noge sa suprotne strane, pak, trebaju biti obmotane tako da stoje priljubljene uz strunu poviše udice.

Dva do tri puta veće rakove od navedenih kovanica idealne su za lov ovrata teških preko jedan kilogram. Mogu se mamiti na tri male udice širine luka do 10 mm. Za lov velikih, koje nemaju problema s veličinom zalogaja bolje je mamčiti na jednu udicu širine luka do 20 mm, veličine 4, ili dvije neznatno manje. Bez obzira na veličinu, udice trebaju biti s vrhom manje ili više povijenim prema vezištu, tipa „circle“, „chinu“ ili „beak“.

Mamčenje večih rakova jednom udicom vrši se njenim zabadanjem ispod jednih kliješta ili kod zadnje noge. Kad se mamči sa dvije, jedna se zabada blizu zadnje noge, a druga u očnu šupljinu s druge strane. Tri se mamče tako da se jedna zabode u blizini zadnje noge, druga sa suprotne strane, a treća kod očne šupljine.

Više udica na završnjak najbolje je postaviti redno, jedna iza druge, a dvije na završnjak poznat kao brk- kome je svaka udica na posebnom privezu dužine jedan pedalj, koji su spojeni u jednu točku.

Iako može zdrobiti bilo kojeg raka, ovrata ipak više voli one s mekanim oklopom. Zato, ako se može birati, prednost treba dati tek preodjenutim. Takvi rakovi imaju svijetlucavi oklop bez priraslih napasnika. Isto tako, ovrata će prije posegnuti za živim rakom, osobito pokretnim.

Zbog toga mnogi mamče dva manja, okrenut jedan prema drugom. Kako ne vole dijeliti životni prostor, tako namamčeni rakovi se međusobno bore, umjesto da traže zaklon od ovrate, koju iznimno privlače takve borbe. Zbog istog razloga, što veće aktivnosti raka, mnogi ga mamče tako što udice pomoću elastične strune ili gumice vezuju uz oklop raka. No, taj cilj, velika aktivnost raka može se postići i pravilnim klasičnim mamčenjem, probadanjem. Najbolje ih je nanizati probadanjem od trbuha prema leđima. No, ma kako se mamčilo, vrhovi udica uvijek moraju viriti izvan mamaca.

Uobičajeni prestanak ljetnih žega nakon blagdana Velike Gospe ove je godine izostao, a prema meteorološkim prognozama neće ga ni biti barem do rujna. Dok se to ne dogodi ribati je najugodnije noću, osobito s obale, kojoj ribe u to doba prilaze, hrane se intenzivnije te manje oprezno nego danju.

Lovina koja se može očekivati u ovakvom načinu lova je doista raznolika. Od najcjenjenijih riba najčešći ulov je fratar koji se noću približava obali jako blizu u potrazi za hranom, zatim sarak, ovrata, pic, a vrlo često i kavala. Njih je ciljano loviti najbolje komadom golog štracaljca i velikog crva, ali za neselektivni lov kao mamac najbolje je koristiti mušulu. Osim što je jedu sve ribe, mušule je najčešće moguće pribaviti i na mjestu ribolova - ubrati ih s kamenite obale, konopa barke.

Mušulu je najbolje koristiti svježu, tek otvorenu. Posoljena i prosušena biti će manje učinkovita. Mamac mora biti obilat, najbolje ga je omotati s elastičnom silikonskom niti. Time se postiže najbolje držanje mama na udici, ali i njegova željena tvrdoća. Obmotana mušula najbolje će i najduže zadržati svoj sok i otpuštati ga postupno u more. Uz sve to, obmotavanje elastičnom niti mamac se štiti od napada najsitnijih riba. No, važno je ne namotati puno silikonskog konca kako mušula ne bi bila bespotrebno tvrda.

U lovu mušulom pribor je potrebno češće izvlačiti iz mora nego kad se lovi velikim crvom ili golim štrcaljcem. Ako udicu ribe ne ogole ranije, pribor je potrebno izvlačiti i mamac mijenjati svakih desetak minuta. To znači da nakon odbacivanje nadjenutog mamca treba početi s pripremom sljedećeg, što noćni ribolov s obale čini dinamičnim.

Mušule je obmotavanjem najlakše i najbolje mamčiti pomoću igle, osobito kad se prave veliki, mamci namijenjeni krupnijim ribama. Za to su najprikladnija pomagala koje čine dvije ili tri igle. Nisu skupe, a i lako ih je vlastoručno izraditi. Najbolje od plutenog čepa u čiji jedan kraj treba zabiti dvije igle za mamčenje, paralelno i na međusobnom rastojanju od oko sedam milimetara. Iz čepa, ako može od „šampanjca”, koji najbolje leži u ruci, igle trebaju viriti oko 10 centimetara, što je dovoljno za izradu i najkrupnijih mamaca.

S tako velikim pomagalom može se izraditi mamac i od pet krupnih mušula, koje, kad ih se očisti, treba nabijati na igle jednu do druge kao ražnjić i zatim elastičnom niti obmotati sve zajedno. Tako se formira „kobasica“ koja se poprijeko reže ovisno koliko se mamaca želi izraditi.

Ovako pripremljena mušula nadijeva se kao oliganj - malo navučena i na strunu poviše udice, koja mora malo viriti iz samog kraja „kobasice“. Osim toga, ovako pripremljeni mamac može se koristiti i kao „sendvič”, u kombinaciji s olignjima. Najprije se namamči „kobasica“ na otprilike tri četvrtine dužine udice, a zatim se na njen vrh navuče traka ili komad kraka lignje i ostavi da visi jedan do dva centimetra ispod vrha. Ta kombinacija je dobra iz više razloga - riba ima mogućnost odabira dražeg mamca, udica je skrivenija i dobro napunjena te prilikom ugriza na viseći dio mamca riba ne osjeća udicu i bez straha guta cijeli mamac.

Za „feeder floating”, udičarenje pomoću hranilice u gornjim slojevima mora, o čemu smo pisali prije tjedan dana, osim obvezne hranilice, ne treba još puno opreme. Štoviše, takav ribolov se može obavljati i bez suvremene opreme - štapa i role. Međutim, s njima je neusporedivo lakši, dinamičniji i učinkovitiji.

Dobro rješenje je „bolognese“, a najbolje specijalni, „feeder“ štap, teleskopske ili trodijelne konstrukcije. Standardni takav štap je dugačak 12 ili 13 stopa (365 ili 396 cm), ali može biti i pedalj duži ili kraći. Izbor ovisi o mjestu lova. Akcija mu treba biti lagana do srednja, ovisno o težini hranilice, odnosno težini bacanja, koja ne bi trebala biti manja od 100 g, dok ponekad ni 200 nije previše.

„Feeder“ štapovi osjetljiviji su, lakši i tanji i od „bolognesa“, s vrhovima često promjera niti jedan milimetar. Međutim, ipak su sposobni odbaciti tešku hranilicu bez problema na veliku daljinu. Tajna leži u njihovoj savitljivosti cijelom dužinom - pri odbačaju mamca i zamaranju riba savijaju se u obliku parabole. Takvoj savitljivosti, osim konstrukcije te elastičnosti i žilavosti materijala izrade tijela štapa, pridonosi i veliki broj sitnih provodnika strune na štapu.

S „feeder“ štapovima se ne lovi tehnikom čekanja već je ribolovac, ne ispuštajući štap iz ruku svo vrijeme ribolova aktivan. Ovakav je način ribolova najbliži klasičnom obalnom načinu lova „preko prsta“. Pritom se štap ne drži paralelno s morskom površinom već vrhom podignutim kako bi se lakše detektirao riblji potez.

Rola u „feeder floating“ ribolovu ne trpe osobite napore. Aktivna je uglavnom pri odbačaju sistema i zamaranju plijena, a ni tada, zbog vrlo savitljivog štapa, ne trpi iznenadne udarce. Zato ne mora biti osobito jaka, ali mora biti što lakša da bi bila u balansu s vitkim štapom. Zbog mogućnosti ulova težih riba, treba biti srednje veličine, obvezno s vrlo osjetljivom kočnicom jer se lovi tankim strunama. Osim „feeder“, mogu se koristiti i „match“, jer među njima praktično nema razlike.

Budući da su „feeder“ finiji od ostalih odmetaških štapova i ostatak pribora mora biti takav, osobito strune. Zapravo, fine, tanke strune su jedan od preduvjeta učinkovitost ribolova „feeder“ tehnikom. Iako se mogu koristiti i višenitke, prednost je bolje dati jednonitkama, najlonu za izradu osnovne strune, a „FC“, fluorougljičnoj struni za završnjak. U ribolov je dobro nositi kaleme s nekoliko debljina strune, od 0,205 do 0,235 mm. Počinjem loviti treba s najtanjom i onda, ako se počnu pojavljivati krupnije riba ili ako se mora dalje odbacivati zabacivanje, povećavati debljinu.

Na isti način treba postupiti i s privezom (pjokom, primulom), početi s onim debljine tek 0,17 ili 0,15 mm pa ga po potrebi mijenjati debljim. Nakon svakog ulova privez u blizini udice treba pomno pregledati i po potrebi ukloniti oštećeni dio, najsigurnije 5 cm uz udicu.

Ovaj način ribolova je jednostavan i ne zahtijeva napornu pripremu niti dosta dodatne opreme. Za lov s visokih položaja dobro je imati mrežnu prihvatnicu.

Za razliku od klasičnog „feeder“ ribolova, koji je najbolje obavljati na pješčanim ili kamenitim dnima s velikim ravnim plohama, lov u gornjim slojevima mora može se obavljati nad svim vrstama dna. Često neće biti potrebno odbacivati na velike daljine, osobito ako se lovi s lukobrana i drugih u more isturenih pozicija.

Ribolov je najbolje počinje višestrukim odbacivanjem pribora kako bi se primama raširila lovnom zonom te utvrdilo na kojoj su dubini ribe, odnosno koliko treba biti dužina priveza ispod hranilice. Zato je ribolov najbolje početi s velikom hranilicom, a zatim koristiti sve manje, kako počinju napadi riba.

Nakon prvih ulova može se dogoditi da se ribe slijedeći trag primame za njom spuste u niže slojeve mora. Kad se to dogodi bit će dovoljno malo povećati rastojanje hranilice od udice ili u hranilicu umetnuti nekoliko, 4 do 5 grama olova kako bi i ona te udica lagano potonula.

U nastojanje da što brže i bliže mamcu privuku ribe, ribolovci su na udičarske pribore počeli montirati hranilice, posude s primamo. Tako je nastala „feeder“, nova tehnika udičarenja ometcem, osobito učinkovita u lovu manjih i srednje velikih riba.

„Feeder“ je osmišljen za lov na dnu, ali se razvila i njegova „floating“, varijanta lova plivajućim priborom u površinskom i gornjim slojevima mora. Njome se odlični rezultati postižu tijekom ljeta te jeseni, kad su blizu obale i dalje od dna velika jata širuna, vrnuti, plavica, ukjate, ali i manje brojne lice modrulje, manje lampuge te ostale grabljivica, čak i ribe koje to nisu, poput bukve.

Kao i klasične, „floating“ hranilice su konstrukcijski kavezne („cage“) vrste, posve zatvorene ili s otvorena na jednom kraju. Najviše se koriste „maggot“, hranilice koje nalikuju izbušenom „kinder jaju“, namijenjene primamljivanju pomoću živih mesnih crva, ili smjesa u kojima su i oni. Da bi plutale na gornjem dijelu imaju veliki plovak crvene ili narančaste boje, radi lakšeg uočavanja. Za noćni ribolov najprikladnije su brumalice koje u plovku imaju rupu za postavljanje „starlite“ svijetleće ampule.

Plivajuće hranilice mogu se na dva načina spajati s ostatkom pribora, prikazana crtežom. Prvi je posredstvom kopče, prstena ili vrtilice koji su direktno spojeni s hranilicm, a drugi s vrtilicom koja je s hranilicom spojena uzicom, što se u pravilu primjenjuje na hranilicama otvorenim na jednom kraju. Spoj bez uzice omogućava precizniji odbačaj i koncentrirano primamljivanje na malom području.

Bez obzira na sistem spajanja, sve plutajuće hranilica montiraju se na isti, vrlo jednostavan način. Na privez sistema se postavi elastični stoper pa se privez provuče kroz prsten vrtilice te na privez navuče još jedan stoper. Pomicanjem stopera određuje se mjesto te hod hranilice na privezu. Hranilica se postavlja najmanje na 10 cm od udice, kad su ribe na samoj površini, što se najčešće događa usred ljeta. Druga krajnost je postavljanje na maksimalnu funkcionalnu, udaljenost od oko dva metra, kad su ribe ne žele podići bliže površini. U tom slučaju druga mogućnost je opteretiti hranilicu kako bi se ona potopila, polako spuštala ka dnu, umjesto da pluta na površini.

Dužina priveza ispod hranilice veoma je važan, često i presudan čimbenik uspjeha „floating feeder“ ribolova. Ona ovisi o mnogo čemu, o prisutnosti ili odsutnosti kurenta, o njegovoj jačini, dobu godine, dubini na mjestu ribolova te kretanju valova. Budući da postoji toliko puno mogućnosti, odnosno varijanti, nemoguće je dati točne dimenzije. Najbolje je početi s kratkim i polako povećavati sve dok se ne zabilježe prvi ulovi.

Mamac prvog izbora za lov ovom tehnikom je „bigattino“, mesni crv, zapravo larvu velike muhe. Dobra alternativa je crv muljaš te korejski ili koji drugi njemu slični uvozni crv. Kad su cilj ili dominantne lovine sitne lampuge, palamide, luci i ostale srednje velike grabljivice, bolje je mamčiti te duže crve.

„Bigattino“ naraste do 10, najviše 15 mm dužine i ima mekano tijelo u osjetljivoj opni. Zato ga treba veoma pažljivo mamčiti na što tanju i manju udicu, najbolje udicu oblika „Crystal“. Nakon mamčenja vrh udice mora biti gol, izvan crva. Udica može biti veličine 18 do 14 po klasičnoj „Mustad“ skali. U pravilu, na udicu veličine 18 se uvijek postavlja jedan ili dva, na broj 16 dva do tri, a na broj 14 do četiri crva, ovisno o njihovoj veličini. Muljaš i ostali duži crvi se postavljaju na udice veličine 12 do 10.

Za punjenje plutajuće hranilice „bigattino“ je bolji od ostalih crva. Najbolje ga je pomiješati s raznovrsnom brašnastom primamom različite boje te veličine čestica koje će tonuti različitom brzinom i načinom, što će uvelike povećati interes riba i privući ih mamcu.

Osim obveznih hranilica, za ovaj način ribolova ne treba puno opreme. Iako se može obavljati i bez njih, neusporedivo je učinkovitiji sa štapom i rolom, o čemu ćemo detaljno za tjedan dana.

U najtoplijem dijelu godine danju nije nimalo ugodno udičari, a može biti i opasno po zdravlje. Nerealno je i očekivati dobre ulove, posebice uz obalu i površinu, gdje je more najtoplije pa je zato u ovo doba godine najbolje udičariti tijekom noći, osobito iz plovila. Osim tipičnih noćnih grabljivica, između sumraka i svitanja iz plovila se mogu loviti i brojne druge ribe. Koje, ovisi o sloju mora i vrsti dna na kome se lovi.

Najbolji i najkvalitetniji ulovi se postižu u lovu bulentinom, posebno na tvrdom dnu. Na njemu je sada od cjenjenijih riba najaktivniji fratar pa je ciljano loviti najbolje njega. U ovo doba godine krupni fratri se najčešće u manjim jatima zadržavaju nad dnu od 5 do 20 metara pod površinom, a preferiraju dno s procjepima. Osim noći s mjesečinom, dobrom ulovu fratara udicom pogoduje i mirno more bez ili tek s laganim vjetrom. Krupniji primjerci se najintenzivnije hrane početkom noći, a sitniji pred i tijekom izlaska sunca.

Fratar se loviti može završnjakom tipa „očenaš“, s dva ili tri priveza debljine 0,25 do 0,30 mm i dužine 20 do 25 cm te međusobno razmaknuta pola metra. No, zbog smanjenja mogućnosti zapinjanja, posebno na izrazito hridinastim terenima, puno je bolje koristiti pribor sa samo jednom udicom, identičan onom za lov ovrate, s kliznom, prohodnom olovnicom težine 5 do 20 grama na osnovnoj struni debljine 0,35 do 0,40 mm.

Bez obzira kako se kompletirao pribor, koristiti treba udice veličine 12 do 10, odnosno širine luka 8 do 12 mm oblika „Cristal“ s nešto kraćim vratom i, još bolje, oblika „Limerick“. Na njih je najbolje postavljati mamce koji svjetlucaju- komade velikog crva, lignjuna, muzgavca, a mogu se koristi i brojni ostali - svi crvi, osim cjevaša, račići, mušule, lignje i sipe…

Rezultati lova fratra mogu se znatno poboljšati brumavanjem. Za izradu primame mogu se koristiti standardni sastojci poput dagnji i ribljih otpadaka, ali im je dobro dodati i zdrobljene ježince, koje fratar, poput komarče zna razbijati kad je gladan.

Fratru ne treba kontrirati odmah na prvi znak uzimanja jer on zalogaj najčešće prvo malo gricka pa labavo drži u istima. Najčešće ga i ponese, ponekad i više od metra, pa tek tada proguta. Ako poslije povlačenja izostane trzaj, znak gutanja, to znači da riba oklijeva. Na uzimanje mamca se može isprovocirati laganim kratkotrajnim privlačenjem mamca. Ako je prvi ulovljeni manji, najbolje je promijeniti mjesto ribolova, jer su svi fratri u jednom jatu istih dimenzija.

Na istim pozicijama gdje i fratar dobro se, nerijetko čak i bolje lovi kantor, ne samo po mjesečini nego i po mraku. Iako se može istim priborom kao i fratar, najbolje se loviti a'volo“ - priborom bez dodatnog otežanja. Posebno dobro kad se privučen primamom podigne k površini. S njim se podigne i sarak, čak do pod površinu, ali i ukjata, nerijetko kapitalnih dimenzija, te bukva, plavica, vrnut, širun…

Sarak se lovi i na samom dnu, s njim i arbun, Na samom dnu, ponekad i ovrata, a potraje li lov do jutra, u zoru se može očekivati i pokoji zubatac, ako ih ima na braku.

Što će se i hoće li se uopće noću loviti u značajnoj mjeri ovisit će i o ponašanju ribolovca tijekom udičarenja. Naime, u uvjetima noćnog mira ribe su iznimno osjetljive na buku i iznenadnu svjetlost, osobito one koje su u gornjim slojevima mora. Zato treba biti posve tih i pri radu s opremom koristiti što slabije svjetlo, najbolje crveno, nikako usmjereno k površini mora. U suprotnom, moguće je ostvariti ulov samo izrazitih noćnih lovaca poput gruja ili tabinje.

Skupini najboljih mamaca za dubinski ribolov ljeti, o kojima smo pisali prije tjedan dana, od riba pripada samo širun. Naime, zbog žilave kože i koštunjavih bočnih linija, širun se odlično drži na udice, cijeli ili u komadima. Osim toga, učinkovit je na svim terenima, na mekanim će za njim posegnuti golub, grdobina, raže i psi, moli… Teškim bulentinom, cijelim ili izrezanim na veće komade ili filete, njime se na kamenitom dnu love kijerne, grujevi, murine, orhani, pagri… Cijeli, živi ili uginuli, osim za lov morskih pasa, tuna, luca, polanda i njihovih srodnika čekanjem na dnu i puštanjem u morsku struju, širun je iznimno učinkovitu za lov cijenjene bijele ribe: zubaca, pagra, krunaša, kijerne, ovrate…

Dobra osobina širuna je i što ga je lako nabaviti jer je brojan i izraziti predator koji se lakomo baca na sve što mu se učini jestivim. Zato osim za mamčenje širun je idealan cilj za zabavan i obilati ribolov udicom.

U obalnom sportskom ribolovu se najčešće lovi sporadično, u prvom redu bulentinom i omecima raznih konstrukcija. Stoga se bulentin i ometac za lov širuna zapravo uopće ni ne razlikuje od tih alata namijenjenih lovu ostalih riba. Za uspješan je lov važno samo da ješka bude u pokretu, što zbog kurenta, a što zbog pomicanja pribora. To potvrđuje i većina ulova ostvarenih u tonjenju ili pak u podizanju i izvlačenju sistema, a što dovoljno govori o njegovoj predatorskoj naravi.

Zbog toga je glavni alat za lov širuna i varaličarska montaže, s obale spinning, a iz barke pendula. Poseban izazov i test upornosti i vještine predstavlja obalno varaličarenje. Ovaj način ribolova zahtijeva poznavanje cijelog niza sitnica i detalja koji zajedno ukomponirani donose puni uspjeh, od poznavanja terena, doba dana, mjesečevih mijena, plime i oseke, do konačnog odabira pribora i načina vođenja varalice.

U principu, širuna varaličarimo na pomno odabranim lokacijama, pri čemu se najbolji uspjesi postižu u sumrak i noću.

Širun se voli zadržavati oko rtova koji su izloženi kurentima pri čemu bira pozicije na kojima se kurenat lomi. To su mjesta na kojima može u „zavjetrini” čekati nailazak obroka po kojega se strelovito zalijeće da bi se već idućeg trenutka vratio u zasjedu.

U trenutku kada naiđe jato sitnije ribe, širuni prakticiraju nešto drugačiju taktiku. Love plivajući ispod jata i naizgled nezainteresirano se okreću na bokove, izvijajući se prema površini dok ne progutaju prvu rubnu ribu nakon čega se vraćaju u donji sloj. Takav način lova ne rastjeruje jato i ne unosi paniku što širunima omogućuje duži lov.

Za svaku od tih situacija postoji barem jedna najučinkovitija tehnika, ali je univerzalno rješenje privlačenje varalice kombiniranim tehnikama, često mijenjajući brzinu povlačenja. Ne treba se bojati prebrzog izvlačenja varalice jer i najbrže povlačenje širun s lakoćom sustiže.

Klasična kombinacija pribora je „spinning“ štap dužine 2,70 metara i lagane role naoružane najlonskim monofilom promjera do 0,25 milimetara ili „PE“ višenitkom promjera 0,10 – 0,18 milimetara s „FC“ fluorokarbonskim predvezom promjera do 0,25 milimetara. Fluorokarbonski je predvez potreban jer uvijek postoji realna šansa za napad kakvog amuduta koji bez fluorokarbona od varalica bježi glavom bez obzira.

Mogući izbor varalica za lov širuna je uistinu bogat, no ono čime se moramo prvenstveno rukovoditi je veličina. Modeli ne bi trebali biti ispod 5 i iznad 7 centimetara. Da li će se upotrijebiti teturavac, mekana ili pak neki treći tip varalice, stvar je osobnih sklonosti i trenutnih uvjeta. Još jedan detalj s kojim ne možemo pogriješiti jest dekor varalice. Širun će uvijek radije od svih drugih napasti svijetle, po mogućnosti bijele modele. Još ako su dodatno opremljeni kakvim holo-elementima to je siguran zgoditak.

U najtoplijem dijelu godine većina riba bježeći od buke i vreve te, još više, visokih temperatura i jakog svjetla u priobalju, spustila se više ili manje dublje, u ugodnije i mirnije predjele mora. Tamo će se zadržati barem do kraja kolovoza, a na mnogim pozicijama i do prve polovine jeseni, pa je do tada bolje nego uz obale i površinu loviti daleko od njih.

No, ribolov, osobito pridneni bulentinom, na većim i velikim dubinama povezan je s brojnim problemima. Jedan od njih je i odabir prikladnih mamaca. Naime, unatoč tome što će većina biti učinkovita, najbolje je koristiti - žilave, koji se dobro drže na udici, jer će samo oni podnijeti dugo i brzo tonjenje, snažne kurente i usputne napade sitnih riba te dospjeti na željenu dubinu. Istina je da su vrlo upotrebljivi i mnogi mekani mamci koji se mogu čvrsto vezati, ali lov s njima zahtijeva dosta posla oko pripreme i vezivanja ne baš jeftinim specijalnim strunama.

Na sreću, brojni su vrlo učinkoviti mamci dovoljno žilavi da bi bili prikladni za lov i na najvećim dubinama. Mnogi se lako mogu kupiti, neki su vrlo jeftini, a neke ribolovci mogu i osobno pribaviti.

Od mamaca za dubinski ribolov kojih nema u prodaji, čak ni u najbolje opremljenim specijaliziranim trgovinama, bez dvojbe je vlastoručno najlakše pribaviti priljepak. Može ga se naći u plimnoj zoni na bilo kojem dijelu lukobrana ili kamenite obale. Za njegovo skupljanje potreban je samo nož ili slično sječivo koje se gurne između priljepka i podloge na kojoj pase. Ako se ne hrani nego je priljubljen uz podlogu, to je praktično nemoguće uradit. Na životu ga je najbolje u posudi s morskom vodom održavati sve do mamčenja. Prije postavljanja na udicu meso mu treba odvojiti od ljušture. Očistiti se može i čim se ulovi, ali ga se takvog ne smije izlagati suncu jer se brzo kvari. Očišćenog je najbolje držati u vlažnoj krpi u hladnjaku, a do mjesta lova nositi u termos boci.

Zbog bezukusnog mesa nevelikih dimenzija priljepak nije mamac prvog izbora, ali se njime mogu loviti brojne manje ribe. Kad se više priljepaka naniže provođenjem udice kroz njihovu sredinu, mogu poslužiti kao dobar mamac za kanjca, tabinju, čak i škrpinu, u noćnom ribolovu gruja i murine… Štoviše, u ovo doba godine, osobito noću, nanizanim se uspješno love i sarak te ovrata.

Spretniji ribolovci sami mogu pribaviti i volka koji je puno kvalitetniji mamac od priljepka. Na pjeskovito - muljevitom dnu mogu se skupiti ronjenjem ili pomoću mrežaste vreća s primamom od ostataka čišćenja riba, zdrobljenih školjki i ježeva ili kosti i mesa toplokrvnih životinja. Vreća se spušta na dno iz plovila i potom podiže kad se za koji sat na nju prilijepe uvijek gladni puževi. Međutim, neusporedivo ih je najlakše nabaviti od ribara, kada po povratku s mora čiste mreže kojima love pri dnu. U njima se uvijek nađe neki volak. A naći ih se u velikim količinama može na ribarnici. Za razliku od priljepka, volak ima specifičan, atraktivan miris koji će ribu privući i s velike daljine. Od cjenjenijih riba volkom se love sarak, fratar, ovrata, oslić…

Prije mamčenja volak je potrebno osloboditi od kućice. To je najbolje uraditi tako da se ona čekićem ili kamenom razbije, ali pažljivo, da se pužu ne ošteti meso. Potom nožem treba odrezati tvrdu rožnatu ploču kojom volak u slučaju opasnosti zatvara ljušturu. Meso je dobro nadijevati zajedno s ulomcima kućice, koji će vjerojatno otpadati dok tonu, svjetlucajući pritom, i tako privlačiti pozornost riba. Udica mora izvirivati iz namamčenog volka.

Glavonošci su jedina skupina organizama čiji su svi pripadnici odlični mamci za ribolov na velikim dubinama. Posebno su cijenjeni sipica i bobić jer su malo mekši od ostalih srodnika. U kilogramu ih je 30 do 50 komada pa su cijeli, kao zalogaj po mjeri, idealni za lov najcjenjenijih riba poput ovrate, smuduta, zubaca, pagra, gruja, ovčice, sarka, krupnog arbuna, oslića, škrpine… Izrezane na komade odličan su mamac i u lovu svih ostalih riba na svim vrstama dna.

S podjednakim uspjehom sipice i bobići se mogu nadijevati svježi i konzervirani, solju ili zamrzavanjem. Na žalost, sada se svježi teško pribavljaju jer se najbolje love u hladnijem dijelu godine. Za mamčenje, ali i konzerviranje treba birati što svježije, najbolje kupljene direktno na kojoj koći. U koćarskoj lovini sipice i bobići su uvijek pomiješani s ostalim sitnim glavonošcima - olignjom, lignjunom i muzgavcem. Njih ne treba odbaciti nego koristiti na isti način. Posebno je pogrešno, što rade mnogi, ne koristiti lignjuna jer je odličan mamac za noćni ribolov, čak i bolji od sipe i bobića! Glavni razlog tome je što lignjun neodoljivo svjetluca, puno intenzivnije od ostalih glavonožaca, čak i muzgavca, koji je također odličan mamac za noćno dubinski lov.

Sve glavonošce je u ribolov najbolje nositi u ručnom hladnjaku. Ako su zamrznuti, prije nadijevanja treba ih nakratko spustiti u more kako bi se odvojili jedni od drugih. Ne treba se plašiti da riba neće posegnuti za polu smrznutim glavonošcem jer će on vrlo brzo poprimiti temperaturu okoliša. Jednom odmrznute ne treba ponovo zamrzavati. Ne zbog toga što će izgubiti na lovnosti nego što će poslije ponovnog odmrzavanja intenzivno neugodno mirisati.

Osim nabrojanih, dosta je još dobrih mamaca za lov na velikim dubinama, ali neki od njih su vrlo skupi, poput velikog crva i „bibija“, a neke je poput kozice bolje pojesti nego koristiti za lov od nje jeftinije ribe.

O malo kojoj jadranskoj ribi ima toliko pogrešnih mišljenja kao o kantoru. Jedno od brojnih jest i da je on „zimska“ riba. Istina, od svih srednjih i većih „bijelih“, gastronomski najcjenjenije skupine riba, kantor se najviše i najbolje lovi u najhladnijem dijelu godine, zimi i u prvom dijelu proljeća. Međutim, „kralj zimskog bulentina“, kako ga mnogi nazivaju, podjednako se uspješno može loviti i u toplijem dijelu godine, čak i po ljetnim vrućinama. Naravno, pod uvjetom da ga se pronađe i lovi na najprimjereniji način.

Kao riba kojoj prija umjereno toplo more s dosta kisika, kantor je tijekom ljeta daleko od obale i površine. Preferira predjele gdje je temperatura mora skoro posve ista tijekom cijele godine. Najdublje se spušta oko kraja kolovoza, danju se rijetko zadržava na dubinama manjim od 20, a spušta se do 50 ili 100 metara, rijetko gdje i do 150. Noću prilazi bliže obali i površini. Kao i u ostatku godine, najradije se zadržava na kamenitom i ljušturastom dnu, osobito na brakovima, posebice na njihovim strmijim dijelovima. Živi uzduž cijele obale, a najbrojniji je na viškome i lastovskom području.

Slijedom svega navedenog, očito je da ljetni lov kantora zahtjeva dosta vremena i udaljavanje od obale. No, za uspjeh nije dovoljno samo to nego puno više, ponajprije na poseban način kompletirani pribor, prilično osjetljiv i lagan.

Kako će se pribor kompletirati i kojom tehnikom udičariti ovisi o tome u koje doba će se loviti, noću ili danju. Za noćni ribolov iz plovila, jedan je od najsportskijih načina ribolova udicom, najprimjerenija je a'volo oprema i tehnika za lov u propadanju - priborom bez dodatnog otežanja. To omogućava da mamac tone prirodno, podjednako sporo kao i primama.

Pribor za takav lov je vrlo jednostavan. Najjednostavnije je, osobito za lov „preko prsta“, napraviti ga s osnovnom strunom promjera 0,40 do 0,50 mm, na čijem je kraju vrtilica. Na njoj treba biti „brk“ - dva priveza (pjoka, primule) debljine 0,25 do 0,40 mm nejednake dužine, primjerice 20 i 30 cm. Udice na njima ne smiju biti šira od 10 mm, niti dugog tijela, jer kantar ima relativno mala usta.

Kantor je ljeti noću veoma aktivan, ne samo po mjesečini nego često i po mraku, a kad nije može se na to isprovocirati. To je sada posebno moguće na plićim pozicijama, osobito brakovima. Idealne pozicije su uzvisine kojima vrhovi doseži na samo pet, a nisu na više od 20 metara pod površinom mora.

Praktično uvijek spremnog na hranjenje, kantora je isprovocirati vrlo lako primamljivanjem. U tu je svrhu najbolje je koristi sitno isjeckane sarđele, zbog uštede pomiješane sa zemljom, najbolje ljepljivom glinom. Umjesto sarđele mogu se koristiti samljevene mušule, dagnje. Mješavina ta tri sastojka isprovocirat će i najsitijeg kantora da se mirisnim tragom podigne i pod sami površinu.

Ako je brak dublji od 10 metara, a kantor se nije podigao k površini, poviše vrtilice je dobro postaviti malu rascijepanu olovnicu.

Osim za primamu, sarđela i dagnja, mušula se mogu koristiti kao mamac. Međutim, neusporedivo bolji ulovi se postižu s komadima velikog crva.

Isprovociran mirisom i okusom primame koju ne može jesti, kantor veoma neoprezno napada mamac i najčešće se sam ulovi. Osim zbog toga, kontru, barem ne jaku, ne treba davati jer već ulovljen kantor može spasti zato što se najčešće zakvači za relativno mekane usne. Kako je borben, potrebno ga je oprezno izvlačiti.

Nakon dužeg ribanja ulovljeni kantoru počinju spadati s pribora zajedno s udicom jer brojnim i oštrim sitnim zubima brzo ošteti i prekine strunu poviše udice. Zbog toga je dobro povremeno provjeravati u kakvom su stanju privezi te ih po potrebi mijenjati.

S kantarom i umjesto njega, u ovakvom ribolovu je moguće ostvariti i ulove drugih riba. Uz dno se osim fratra ponekad love noćni lovci kao što su tabinja i gruj, ali i ovrata, sarak, nerijetko kapitalan, koji se zna podići i pod samu površinu. Potraje li lov do jutra, u zoru se može očekivati i pokoji zubatac, ako ih ima na braku. Pod površinom se po mjesečini s kantorom lovi ukjata, također nerijetko kapitalnih dimenzija, ali i bukva, plavica, vrnuti, širuni...

Na dobrim pozicijama, a one nisu rijetke, moguće je u jednom ribolovu, čak vrlo kratkom, uloviti veliki broj kantora. Zato podsjećamo da sportsko - rekreativni ribolovac u jednom lovu smije uloviti najviše pet kilograma ribe plus jednog kapitalca, a takvim se smatra kantor težine 500 - 700 grama, odnosno dužine 30 - 35 cm. Svi ostali zadržani ne smiju biti kraći od 18 cm, jer je to minimalna dozvoljena lovna dužina kantora.