Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Ribolovci su oduvijek najradije lovili mekanim varalicama jer su takve u pravilu ribama primamljivije od tvrdih. Poput prirodnih mamaca su manje ili više mekane na dodir te savitljive. Prve su pravljene od gume, ali nisu bile osobito učinkovitije od tvrdih sve dok se netko sredinom prošlog stoljeća nije dosjetio napraviti varalicu od vrlo mekanog i savitljivog gumenog crijeva za podvezivanje ruke pri transfuziji krvi. Tako je nastala varalica koja je i dan danas veoma učinkovita, ali kod nas skoro nepoznata.

Da bi im još više povećali elastičnost, prve su varalice pravili od relativno dugačkih, a tankih crijeva. Zbog toga su one oblikom oponašale jeguljice i iglice, omiljenu hranu svih srednjih i krupnih morskih grabljivica. Sada se proizvode i od još podatnijeg materijala, kao što su mekani PVC, silikon i latex. Tako nove i znatno deblje cjevaste varalice još vjernije oponašaju sinusoidno lelujavo plivanje ranjene ribice što je razlog njihove učinkovitosti.

cjevastevaraliceizrada230421

Konstrukcija cjevastih varalica vrlo je jednostavna pa ih mogu izrađivati i prosječno vješti ribolovci. Osim od medicinskog crijeva koje se može nabaviti u bolje opremljenim ljekarnama, izraditi se može i od mekane vrtlarske cjevaste vezice. Najmanje se prave samo od udice i crijeva, a duže i s vrtilicom. Na zatvorenu (bačvastu ili valjkastu) vrtilicu postavlja se udica, direktno ili posredstvom žice ili strune, ovisno o dužini varalice. Na sve se to navlači crijevo. Prednjim krajem crijevo stiska tijelo i zadnju alkicu vrtilice, a zadnji mu je kraj ukoso odrezan i iz njega viri krivina i vrh udice. Kod nekih modela kraj je zasječen u obliku lastinog repa.

cjevastevaralice230421 2

Poboljšana verzija jest ona s jigg udicom na koju je navučena cjevčica približno istog promjera kao i crijevo od koga je napravljena varalica. Na vrat udice nataknuta je alkica vrtilice. Ovakva varalica ima privlačan rad i može se dalje zabaciti, zahvaljujući težini olovne glave jigg udice. Osim toga, zbog još jedne udice na prednjem dijelu osigurava sigurno kačenje, pogotovo kad je brancin u pitanju, jer on plijen hvata za glavu. Za njega je najbolje rabiti varalice dužine 100 do 150 mm, s udicama broj 1/0 do 6/0, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

cjevastevaralice230421 1

Varalica namijenjena dalekom bacanju i dubokom vođenju umjesto jiggom može biti opterećena i običnom, okruglom ili ovalnom šupljom olovnicom, koja se također stavlja na prednji kraj varalice. Umjesto klasičnim neki proizvođači svoje varalice namijenjene dubinskoj penduli opremaju olovnicama u obliku glave sa „spojlerom“, poput onih na teturavcima.

Za lov orhana, zubaca, tune i ostalih krupnih grabljivica izrađuju se vrlo dugački, maksi modeli s po dvije jednokrake ili čak trokrake udice, na sredini i kraju tijela. Žicom ili sajlicom povezuju se udice broj 2/0 do čak 12/0, kad su u pitanju jednokrake, odnosno trokrake broj 2/0 do 4/0. Dužina takvih varalica iznosi 160 , 180, 200, 240 čak i 300 mm.

Manji modeli ovih varalica, osim za lov malih grabljivica, koriste se i za poboljšavanje akcije metalnih varalica - „pilkera“ i žlica.

I varalice od crijeva se proizvode u više boja. Najčešće su bijele, crvene, narančaste i prozirne, ali i žute, plave i zelene. Ima ih višebojnih. Najčešće se koriste kombinacije crvenog ili plavog prednjeg i bijelog zadnjeg dijela. Međutim, ribolovci koji dugo love ovim varalicama tvrde da njihov dekor nije presudan za uspjeh u ribolovu. Ipak, slažu se da su najučinkovitije prozirne varalice koje u tijelu i iza njega imaju svjetlucave konce.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 16 Travanj 2021 11:20

Prije nego zatopli u duboko na kokote

Temperature priobalnog i površinskog mora su još uvijek nedovoljno visoke da bi se u njima pojavio veći broj vrsta riba dovoljno brojnih i raspoloženih za „suradnju“ s udičarima. Zbog toga je tijekom travnja najbolje love dalje od površine i obale. Osim na tvrdim, dobri ulovi se mogu ostvariti i na mekanim dnima. Poslije mola, najčešće lovine, s takvog dna se mogu podići i druge ribe, među njima i kokot. Ta riba osebujnog izgleda i ponašanja, izvanrednog okusa, oduševit će ribolovce i svojom borbenošću. Zbog svega toga vrijedi se potruditi i pokušati ciljano je loviti.

Kokotićem, kokotom, ali i lastavicom, naš narod naziva čak devet riba, od kojih svaka ima i brojna druga posebna imena. Radi se o ribama iz obitelji štotoglavki - krutoglavki. Zajedničko im je prepoznatljiv izgled- velika glava oklopljena koštanim oklopom i vrlo razvijena prsna peraja kojima se služe za brzo plivanje, ali i gmizanje te opipavanje morskog dna.

kokoti 160421 1

Ovisno o vrsti i dobu godine, kokoti se zadržavaju na raznim dubinama. Najpliće, do same obale dolazi barjaktar, letač i sivac, čak i tijekom zime jer kao i svi ostali kokotići podnose temperaturu i od samo 8 stupnjeva Celzijevih, iako im najviše prija ona od 18 do 24. Glavaš i kosteljić dolaze na samo 10, balavac, kamenjar i oštruljić na 20, a rožac na samo 30 m dubine. Međutim, uglavnom se zadržavaju puno dublje, kosteljić i do svih 500 metara, ali su im najgušća naselja na 40 i 80 metara.

Bez obzira na brojnost, kokotići žive osamljeničkim životom, odrasli najčešće u paru. U jata se skupljaju u vrijeme mrijesta, kad se i najintenzivnije hrane. Glavaš, kosteljić i kamenjar u drugoj polovici zime i prvoj proljeća, sivac od travnja do kolovoza, oštruljić tijekom srpnja, kolovoza i rujna, a balavac u periodu lipanj- listopad. Kad se, pak, mrijesti letač - ne zna se točno.

Iz svega navedenog jasno je da je počeo ovogodišnji period najboljeg lova ovih riba te da se mogu loviti na mnogim pozicijama, čak i s obale dalekim bacanjem. Ipak, najbolje ih je tražiti daleko od obale, na dubinama od 30 do 80 metara, iz usidrenog plovila. Plijen će najčešće biti oštruljić, jer je najbrojniji, nažalost i najmanji jer naraste do najviše 20 cm dužine. Do 42 cm i 750 grama naraste glavaš, ali mu je srednja lovna težina tek stotinjak grama. Osim njih, više od ostalih se lovi i kosteljić, koji može dosegnuti do 70 cm i 3 kg.

Ma kako bili brojni na pojedinim područjima, kokotići su u pravilu samo dio ulova. Zato i kad su ciljani plijen treba ih loviti univerzalnim završnjakom oblika „očenaš“. Kako se kokotići hrane na dnu, najbolje je donji privez završnjaka postaviti neposredno poviše olovnice. Također, bolje je ako je taj privez nešto duži od ostala dva, barem 60, ali i do 100 cm. Na 60 - 100 cm poviše njega treba biti drugi pa na još 60 – 70 treći privez, oba duga 50- 60 cm.

kokoti 160421 2

Kako je na dubinama na kojima se love kokoti vidljivost dosta slaba, završnjak nije neophodno izraditi od nevidljivog fluorougljika, ali ga je neophodno opteretiti s dovoljno teškim utegom da stoji okomito. Za lov na dubinama do 50 - 60 m dovoljan je pribor snage 6 do 10, najviše 15 libri, kojim se sigurno mogu savladati ne samo kokotići nego i ostale ribe koje s njima dijele stanište. To znači da osnovna struna može biti višenitka promjera 0,14 do 0,18 mm ili najlonska 0,30 do 0,35 mm. Završnjak je dovoljno izraditi od 0,05 do 0,10 mm tanjeg najlonske ili fluorougljične strune. Spojeve priveza s predvezom najbolje je izvesti preko vrtilice ili tzv. snoda, koji omogućavaju maksimalno moguću okretnost priveza, čime se oni štite od uvrtanja. Što se tiče udice, njen oblik nije osobito važan, ali je najbolje koristiti one kratkog tijela, primjerice oblika „Kirbby“, „Beak“ ili „O'shaughnessy“, širine oko 10 mm, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

Kokotići su ribe dna. Hrane se crvima, račićima i mekušcima iz i s dna, ali nisu samo skupljači hrane nego i love sitnije ribe. Zato se za njihov lov mogu koristiti brojni mamci, svi crvi, račići mekšeg oklopa, školjke, ribice… Važno je da mamac prekriva udica, ali ne i njen vrh. Još je važnije da je mamac svjež, jer će kokotić samo takvog uzeti. Međutim, veoma rado će uzeti i umjetni mamac pa se može loviti i grmjelicama, sabiki varalicama, o kojima smo pisali nedavno.

Mamac kokotić uzima čim ga vidi. Međutim, na to najčešće treba dosta dugo čekati jer te ribe žive u raspršenim jatima i velike su lutalice. U međuvremenu, možda će se zakačiti mol ili druga riba koja dijeli stanište i hranu s kokotićima.

Ako je prvi ulovljeni kokotić malih, najvjerojatnije će naići još nekoliko njih istih dimenzija. Ulovi li se, pak, krupni, velika je vjerojatnost da će toliki doći još samo jedan. Nakon toga je dobro mamce spustiti negdje drugdje, dovoljno desetak metara dalje.

Podjednako uspješno loviti se može danju i noću. Najbolji ulovi se postižu tijekom jutarnjih sati, kad su kokotići najgladniji. Kad se zakače, neće biti osobito borbeni, ali će raširenim prsnim perajama pružati veliki otpor. Tijekom izvlačenja će kružiti pod plovilom, a kad dospiju na suho pokazat čemu duguju spomenuta, ali i imena poput hrokavica, svirac ili prasica - oglasit će se!

Objavljeno u esPRESSo

Slabo držanje na udici problem je ne samo mekanih, nego u mnogim situacijama i tvrdih te žilavih mamaca. Zbog toga se mamci osim posebnim načinima nadijevanja od spadanja osiguravaju i vezivanjem uz udice i strune koje ih nose. U lovu krupnijim mamcima, osobito brzom i vrlo brzom pendulom, „heavy castingom“, dalekim bacanjem, te „driftingom“, puštanjem mamca u struju mora, vezivanje je najbolje obavljati plastičnim vezicama ili bragama.

Brojne su prednosti upotrebe tih vezica kakve se koriste za npr. električne kabele. Osim što se njima i do četiri puta brže pričvršćuju mamci, njima se neusporedivo lakše rukuje, a i znatno bolje drže mamce nego žica i razne strune, čak i tzv. „filo elastico“, a koje su specijalno pravljene za pričvršćivanje mamaca. U bistrom i plitkom moru najbolje je koristiti vezice crvene boje jer je to boja koja privlači pozornost riba. Za lov u mutnom moru mamce je najbolje vezivati najuočljivijim, vezicama kričave žutozelene boje, dok su za ribolov na velikim dubinama najprimjerenije vezice crne boje.

Zbog njihove iznimne snage treba koristiti što tanje vezice kako bi one što manje škodile mamcu i utjecale na slobodu kretanja živog mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara.

moretkst090421 2

Na žive ribice postavlja se samo jedna vezica, najbolje na način da se provlače kroz gornji dio očnih šupljina mamca i ispod nje kači udicu. Kako bi pri provlačenju što manje ranjavala ribu - mamac, prednji kraj vezice treba odrezati ukoso. Velika prednost ovakvog mamčenja je u tome što se nakon postavljanja vezice ribica - mamac može vratiti u spremnik mamaca da se oporavi od šoka i čeka kad će biti postavljen na udicu.

Ako se na mamac postavlja više udica, ostale se nadijevaju na uobičajeni način, na bok ispod kože mamca.

Filete ribe za lov čekanjem na dnu i puštanjem u struju mora najbolje je namamčiti na način da se udica položi na stranu fileta s krljuštima pa se filet s dvije do tri vezice stisne uz strunu poviše udice. Tako udica ima punu slobodu kretanja, a pribor maksimalno čvrsto drži mamac.

Vezice su se posebno dobrim rješenjem pokazale u mamčenju dugačkih mamac, kako prirodnih, tako i umjetnih. Osobito su dobre za nadijevanje jeguljica, bez dugotrajnog i napornog šivanja koncem, samo s jednom do tri vezice stisnute oko glave mamca nataknute na poteznu udicu. Na isti način, ali s puno manje zategnutim vezicama, nadijevaju se i dugačke varalice od mekane plastike, kako na obične, tako i udice s olovnim glavama.

moretkst090421 1

Osim za mamčenje, plastične vezice mnogu poslužiti i za štošta drugo u ribolovu, osobito s plovila. Njima se može improvizirati ili popraviti držač štapa, stisnuti rola kad popusti ili pukne njen držač na štapu... Zapravo, njihova je upotreba ograničena samo kreativnošću ribolovca. Najbolje je imati nekoliko uzica različitih jačina i dužina.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 02 Travanj 2021 15:21

S obale do krupnih grabljivica - žičarom

Ribe grabljivice, čak i najagresivnije poput strijelke, neusporedivo se najlakše love živim mamcima. No, žive je mamce, osobito ribe, teško pribaviti i još teže plasirati, osobito dalekim bacanjem - „surf“ te „heavy casting“ opremom i tehnikom. Bez opasnog trzaja pri odbacivanju i udara o površinu živi mamac se danas plasiraju radio upravljanim letjelicama i plovilima, ali postoji i jedan odavno poznat, učinkovit i jeftin način poznat kao žičara, kojim se mamac spušta ni zategnutu osnovnu strunu.

No, za takav način plasiranja mamca potrebno je na nešto kompliciraniji način kompletirati pribor nego za lov odbacivanjem.

zicara 020421 2

Kao što je prikazano crtežom, najjednostavnija žičara se radi tako da se na osnovnu strunu navuče graničnik hoda priveza - plastična perlica postavljena između dva lažna čvora. Nakon njihove montaže za kraj osnovne strune se vezuje klizač - vrtilica s kopčom za držanje utega. Poviše graničnika se postavlja klizač - kopča, s ili bez vrtilice, koja nosi privez. Privez, pak, čini struna dužine oko dva metra koji na kraju ima jednu do dvije, ponekad i tri udice, ovisno o dužini mamca. Kompletni sistem za lov krupnih grabljivica se najčešće izrađuje od najlonske strune promjera 0,40 do 0,50 mm. No, mnogi, osobito kad se očekuje ulov strijelke, zadnjih 20 do 30 cm priveza izrađuju od žice ili sajle jačine 20 do 30 libri. Ovisno o očekivanoj veličini ulova, na pribor se postavljaju lovne udice širine luka 15 do 21 mm. Najbolje je koristiti tzv. kovane sa vrhom zakrivljenim unutra, tipa „Live bait“, „Beak“ ili „Cyrce“.

Da se mamac ne bi mogao sakriti u kakav zaklon na dnu, graničnik se postavlja, odnosno hod priveza se ograničava, na barem dva pa do četiri metra poviše utega. Umjesto fiksnog, bolje rješenje je pomični graničnik hoda priveza. Najjednostavnije ga je izraditi navlačenjem na osnovnu strunu plastične kuglice pa uske gumene cjevčice dužine barem 5 cm. Takvo rješenje omogućava podešavanje najmanjeg rastojanja mamca od dna. Ponekad je privez potrebno dodatno otežati, najbolje postavljanjem male olovnice između potezne i lovne udice. Uloga joj je da mamac poteže naniže te da mu sputava kretnje i tako ga čini zanimljiviji grabljivicama. Njena težina ovisi o dubini mora gdje se lovi i veličini, vrsti te živahnosti mamca, ali rijetko treba biti veća od 10 ili 20 grama.

Odlično rješenje za dodatno otežavanje priveza je specijalni žičani klizač, koji osim što je teži, znatno manje oštećuje strunu te lakše klizi po njoj nego univerzalna kopča. Klizač ima oblik spirale i lako se montira. Modeli s dodatnom olovnicom osobito su dobri za lov na velikim dubinama i u jakom ili kurentu nepovoljnog smjera, kad je privez potrebno znatnije opteretiti da bi mamac dovoljno brzo i uopće stigao do poviše dna.

zicara 020421 1

Da bi poboljšali učinkovitost lova specijalisti za ribolov žičarom koriste pribor s dva priveza - na kraj standardnog pribora umjesto obične postave trodijelnu vrtilicu. Na jednu njenu alkicu posredstvom kopče postave olovnicu, a na drugu alkicu, također posredstvom kopče, privez dužine 1 do 1,2 m. Na njega se montira uginuli mamac koji se baca zajedno s olovnicom pa ga je neophodno dobro vezati.

Osim sistema kompletiranog na jedan od opisanih načina, za lov žičarom potreban je štap za „surf“ ili „heavy castin“ ribolov, a poslužiti može i obični odmetaški dužine između 3,6 i 4,5 m. Ma koji bio, štap treba imati osjetljiv i jak vršnjak, koji omogućuje odbacivanje teške olovnice na željenu daljinu, ali može i apsorbirati, bez previše savijanja, pokrete živog mamca i žestoki napad grabljivica. Preporuka je teleskopski štap od najmanje 150 grama težine bacanja na kome je bacačka rola veličine 8.000 do 10.000.

Kako bi se spriječilo neželjeno primicanje pribora i labavljenje osnovne strune, sistem mora biti opterećen olovnicom dostatne težine, najčešće do 100, ali čak i do 150 grama, ovisno o dubini i daljini na kojoj se lovi.

Žičarom se love smudut, ovrata, strijelka, orhan, lampuga, gruj, zubatac, kijerna, a moguća su i iznenađenja u obliku goluba.

Tehnika lova je dosta jednostavna - nakon što se odbaci olovnica, štap se učvršćuje u okomitom položaj pa se na zategnutu strunu postavi kopča ili klizač koja nosi završnjak s mamcem i pusti da klizne u more. Kad dospije u more, ribica - mamac neće uvijek krenuti prema dubljem, naprotiv, često će se pokušati vratiti, ali bez brige, ti panični pokreti po površini uzbuđuju grabljivice koje ne oklijevaju napasti i pod nogama ribolovca.

Često će se na vrhu štapa osjetiti pokreti mamca, a čim vrh signalizira napad grabljivice štap treba prihvatiti i početi s brzim namotavanjem. Ako grabljivica uzme uginuli, mamac koji leži na dnu, vrh će se saviti naglo. No, uzme li mamac koji pliva, vrh će se najčešće tek lagano njihati sve dok klizač ili kopča ne udare u graničnik hoda. Kada se vrh nakon toga odlučno savije treba podignuti štap visoko i na nekoliko trenutaka prekinuti namotavanje strune da bi se procijenilo što dalje. Kad se spozna veličina i jačina plijena, po mogućnosti i vrsta ulova treba odlučiti što i kako dalje.

Najbolji uvjeti za lov žičarom jest more u smirivanju nakon nevremena. Duž kamenitih obala strijelka najradije obilazi mjesta s jakim kurentima. Ostale spomenute ribe žičarom se dobro love i po mirnom moru. Najprikladnije pozicije za lov svih njih su ušća, plaže oko lukobrana i, općenito, sve plaže i stjenovite obale koje po mirnom moru posjećuju cipoli, iglice, ovčice i ostale ribe od jata.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 19 Ožujak 2021 11:57

Odabir role za bolognese štapove

Neselektivno, svaštarsko udičarenje s obale najlakše i najuspješnije se obavlja štapovima zvanim bolognese, bolonjez, o kome smo pisali 18. prosinca prošle godine. Tim vrlo vitkim, dugačkim, ali i prilično krutim štapovima ne love se samo sitne i srednje velike ribe nego se iz mora mogu vaditi i pravi kapitalci. A da bi se iole krupnija riba svladala tako osjetljivim štapom, osim iskustva i vještine ribolovca potrebna je i kvalitetna rola, koja uz tome, treba biti što više moguće prilagođena štapu. Evo kako prepoznati i odabrati rolu najprimjereniju bolonjez štapu.

Prva osobina o kojoj treba voditi računa pri izboru role za ribolov bolonjezom jest njezina veličina. Velike role posve su neprimjerene elegantnom štapu, kako zbog glomaznog izgleda tako i zbog, što je još važnije, velike težine. Zato mnogi udičari prednost daju najmanjim, „mikro“ rolama. No, na te role veličine 1.000 i 1.500, može se u dovoljnoj dužini namotati samo tanka struna, promjera do 0,14 ili 0,16 mm. Ako se radi o najlonskoj, s tim se rolama mogu izvlačiti samo male i srednje teške ribe. Napuni li se, pak, kalem mikro role suvremenom višenitkom, ona će ga najvjerojatnije zdrobiti kad potegne kapitalna riba. To znači da je primjena tih rola opravdana samo u lovu plovkom i u lovu sitnih riba. Za sve ostale načine lova bolonjez štapovima neophodno je rabiti srednje velike, role oznake 2.000 do 3.000.

Težina je druga važna osobina na koju treba obratiti pozornost pri izboru role za montažu na bolonjez. Logika kazuje da je, što je rola teža, težište štapa bliže šaci kojoj se pribor drži, pa je samim time i štap uravnoteženiji i stoga lakši za držanje i ribolov. To je, međutim, samo donekle točno. Naime, ako bi se na lagani štap postavila, primjerice, 400 do 500 grama teška metalna rola, težište bi pribora bilo u mjestu držanja ili čak ispod njega. Tada bi štap rukohvatom vukao nadolje, što znatno otežava rad štapom i dovodi do brzog umaranja ruke kojom se drži. Zato je za ribolov štapovima bolonjez najbolje koristiti role težine između 200 i 300 grama.

Suvremena je tehnologija omogućila izradu laganih rola i onih s metalnim tijelom, a takve su najbolje. Također, najbolji su i metalni kalemi. Oni ne smiju biti duboki, kao za lov bulentinom, ali ne moraju biti ni izrazito plitki, bacački, osim ako se ne lovi vrlo dalekim bacanjem mamca. No, takav se ribolov i ne preporučuje zbog velike krutosti bolonjeza.

Brzina namotavanja, odnosno prijenosni odnos slijedeća je značajka o kojoj je potrebno voditi računa pri izboru role. Što je rola brža, potrebno je manje vremena za namotavanje strune, čime se postiže kraće vrijeme između dva zabačaja, odnosno produžava vrijeme lova. To nije osobito važno u ribolovu po plićacima, posebno rekreacijskom, ali jest u natjecateljskom ribolovu i ribolovu dalekim bacanjem mamaca.

Kao najprimjerenije za lov bolonjezima pokazale su se role prijenosnog odnosa od 5,0 do 5,2:1, ali se mogu rabiti i sporije, osobito kad se očekuju teški ulovi te brže, od 6,2:1, kad se lovi plovkom te sitne ribe ometcem na velikim daljinama.

Kočnica, prednja ili stražnja, svejedno, na roli za ribolov bolonjezom mora biti iznimno precizna, s mnoštvom zaustavnih položaja, odnosno s finim podešavanjem. Strunu mora otpuštati ravnomjerno i ne smije pri tome praviti ni najkraće zastoje. Svaka nepravilnost ili zastoj u radu kočnice rezultirat će neizbježnim pucanjem strune, jer se u ribolovu štapom bolonjez koriste tanke strune. Ako su najlonske, što je najčešće slučaj, njihova se debljina kreće između 0,16 i 0,22 mm, rijetko do 0,25, dok su debljine višenitki između 0,08 i 0,12 mm. Ne zaboravimo, svaka nepravilnost u radu kočnice role tijekom borbe s plijenom ima loše posljedice za ribolovca.

Iako proizvođači potenciraju njihovu važnost, broj kugličnih ležajeva u roli najmanje je važan za kvalitetu role. Naime, njihov broj nema presudan utjecaj na kvalitetu role, posebno ne u ribolovu štapom bolonjez. Puno je važnije da su ležajevi, ma kakvi bili, bez zazora, a na to utječe vrsta upotrebljenog materijala i preciznost izrade.

No, ako se ipak želi loviti s rolom u kojoj su kuglični, a ne klizni ležajevi, njihov broj ne treba biti veći od 3, najviše 5. Veći broj ležajeva, osobito u rolama čije je tijelo od kompozita, odnosno mješavine plastike i različitih punilaca, pod velikim opterećenjem uzrokuje brzo slabljenje tijela role. Puno je važnije da su kuglični ležajevi kvalitetni i dobro raspoređeni. Nažalost, njihova kvaliteta spozna se tek tijekom upotrebe, ali je pravilo da najpoznatiji proizvođači u svoje role ugrađuju i najkvalitetnije ležajeve. Jedan od njih obvezno mora biti ugrađen u valjčić vodilice na motalici strune. Ostali trebaju na glavnoj osovini i osovini ručice, što se pri kupovini može vidjeti iz crteža priloženog uz rolu. Ako takvog crteža nema, rolu je najbolje ne kupovati, jer proizvođač očito nešto skriva.

Objavljeno u esPRESSo
Subota, 13 Ožujak 2021 11:05

Odabir grmjelica (skosca, sabikija)

Poput bukava i girovki, o čijem smo lovu pisali prošli tjedan, sve ribe od jata moguće je uspješno loviti i grmjelicama, skoscem, sabikijem, tehnikom i priborom o kome smo pisali 22. siječnja. Takav ribolov osobito je uspješan od početka proljeća do sredine jeseni, ali samo uz pravilan odabir pribora, ponajprije samih grmjelica, završnjaka pribora. Evo ukratko kako pravilno odabrati najučinkovitiji završnjak za pojedine ili skupine riba.

Lovu manjih riba namijenjen je završnjak skosca sa 6 ili 7 kratkih priveza. Za lov girovki, bukava i ostalih najsitnijih riba koriste se udice širine luka 3 do 10 mm, odnosno od broja 18 ili 16 do 10 ili 12. Udice su dugog vrata, najčešće „parangalke“, odnosno oblika „Aberdeen“ ili „Cristal“, koje su nešto učinkovitije. Na njih vezane varalice su najjednostavnije - od niti, perja i traka, koje oponašaju ličinke, kozice i ribice. Privezi, primule grmjelica su debljine 0,10 do 0,15, najviše 0,17 mm i dužine 3 do 7, rijetko 10 cm, dok su predvezi, osnove tek neznatno deblji od priveza.

Jeftiniji modeli su u potpunosti od najlona i s omčama za spajanje na krajevima, svi spojevi su im izvedeni čvorovima, dok su privezi skupljih modela od „FC“ struna, njihovi spojevi s predvezom su izrađeni pomoću „snoda“, najjednostavnijih vrtilica, a za spajanje s ostatkom pribora opremljeni su kopčama ili kopčama s vrtilicama.

Za lov širuna, vrnuta i sličnih nešto krupnijih riba koriste se pribori s udicama do broja 9 ili 8, odnosno širine luka od 6 ili 7 do 12 mm. Osim standardnih dugog vrata tipa „Aberdeen“ i „Crystal“, koriste se i specijalne udice vrlo spljoštenog tijela, vrata, a čije plohe reflektiraju svjetlost i tako provociraju ribe.

Na njih su montirane i kompliciranije, varalice na kojima ima i perlica ili su izrađene od mekane plastike u obliku kozice. Privezi završnjaka su debljine do 0,21 ili 0,24 mm, a predvez do 0,30 mm. Barem kraj završnjaka ima vrtilicu, a kod boljih modela predvezi su od „FC“, fluorougljika, a spojevi su im s predvezom izvedeni pomoću perlica. Ovaj, kao i lakši skosac, idealan je i za lov iglica, širuna, ukjata i ostalih riba - mamaca, ali i za lov s obale u dubokom priobalju.

Grmjelicama tehnikom skosavanja mogu se loviti i cijenjenije, krupnije te ribe s dna mora, čak i neke koje se kod nas rijetko love, ne samo varalicom. To je najčešće kanjac pa arbun, ali i kovač, ovčica, trlja, list, škrpina, škrpun, pauci… Što više, postoje i skosci za lov krupnih riba poput kijerna, orhana... Njima se može loviti do 100 i više metara dubine. Pruža puno mogućnosti, samo ih treba znati iskoristiti.

Lovu riba težine jedan do pet kilograma, poput velikih arbuna, škrpina i skuša, polanda, smuduta, šanpjera, namijenjeni su skosci s 3 do 5 varalica od perja, riblje kože, niti, perlica i silikona. Postavljene su na udice veličine 15 do 20 mm, odnosno broj 4 do 1/0 oblika „Crystal“, ne samo dugog vrata, ali i „Oktopus“, kratkovrate udice vrha povijenog k vezištu, čak i „Circle“. Barem privezi su im u pravilu od „FC“ strune, debljine 0,30 do 0,40 mm, dok su im predvezi debljine 0,40 do 0,50 mm. U pravilu, na oba kraja skosca se nalazi vrtilica, a spojevi predveza i priveza su pomoću „snoda“.

Još snažnija oprema te skosci koriste se za lov većih grabljivica težine 5 do 10, čak i do 50 kg, ali i srednje velikih u lošim uvjetima - na velikim dubinama, u jakom kurentu te na izrazito škrapastom dnu te u i oko olupina. Za lov smuduta, velikih polandi, zubaca, pagra, orhana, završnjaci skosaca se izrađuju od debelih struna - osnova od najlona promjera barem 0,50 pa sve do 0,70 mm, a privezi od „FC“strune promjera 0,35 do 0,50 mm.

Varalice se izrađuju na udicama širine luka 20 do 25 mm, odnosno veličine 2 do 2/0. U pravilu, to su udice oblika „Oktopus“ i „Circle“. Osim od perja, niti, traka i riblje kože, izrađuju se od mekane plastike u obliku kozice, ali i stiliziranog glavonošca te ribice, najčešće jeguljice ili iglice.

Objavljeno u esPRESSo

Sada, u sezoni najboljeg lova, smudut (brancin, lubin) se može prevariti brojnim mamcima. No, kod nas se lovi relativno malim brojem njih. Među onima koji se nikako ili slabo koriste ima i mamaca koji su u određenim uvjetima najbolje rješenje.

Donedavno vrlo malo rabljena skupina mamaca za lov smuduta bili su crvi, zbog njihovog teškog pronalaženja. No, s pojavom uvoznih na našem tržištu sve je više udičara koji ih ponovo koriste. Najčešće crva pjeskulja, poznatijeg kod nas pod talijanskim imenom arenikolo. Razlog tome je što je on, bez obzira na doba godine, uvijek učinkovit u lovu čekanjem. Posebice na pjeskovitom i muljevitom dnu kad je more mirno ili u laganom pokretu. Za mamčenje su najbolji veliki primjerci, koji, nadjenuti kroz prednji, žilaviji dio tijela, vise ispod udice i svojim pokretima provociraju smuduta.

I manji se pjeskulji mogu koristiti za lov smuduta, ali ako se žele krupniji ulovi njih treba nadijevati u snopovima - nekoliko crvića se postavi i elastičnom niti vežu oko udice tako da im veći dio visi slobodno ispod njenog vrata. No, takvi postaju i lak plijen drugih riba, ponajprije ovčice, prije nego li privuku pozornost smuduta. Zato se u lovu njima pribor mora često provjerava i nanovo mamčiti. Na isti način kao i mali pjeskulji mamče se i muljaši, crvi iz priobalnog mulja, koje smudut također jede uvijek. I ovi crvi su najučinkovitiji na mekanim terenima.

Svi spomenuti crvi učinkoviti su i u lovu noću, ali za lov u tami „kralja priobalja“ posebno je dobar „kralj crvolikih mamaca“ - veliki morski crv, jer intenzivnije svijetli i miriše od pjeskulja i posebice muljaša. On je od njih i znatno žilaviji pa kad pribor na kome je veliki komad velikog crva nešto potegne to osim lubina može biti još samo neka druga okrunjena morska glava, najčešće ovrata (komarča, orada).

Velikim crvom se može loviti na svim terenima gdje smudut obitava, ne samo čekanjem nego i potezanjem. Za takav lov je najbolje koristiti najžilaviji dio crva, onaj od glave. U 10 -15 cm dugi komad se redno postave dvije ili tri udice.

Još teže nego velikog, ostale ribe smudutu preotmu golog štrcaljca, bibija. Tog žilavog crva najbolje je koristiti u svježem stanju, ali se vrlo dobri rezultati postižu i sa zamrznutim te na drugi način konzerviranim. Osobito je uspješan u lovu na pjeskovitom dnu tijekom i neposredno nakon nevremena. No, u to vrijeme smuduti ga pohlepno uzimaju i na terenima gdje štrcaljci ne obitavaju.

Osim ovih kojih ima u njemu, smudut se uspješno može loviti i crvima koji ne obitavaju u Jadranu. Među takvima su se najboljim pokazali tzv. korejski i osobito, američki crv koji namamčen obilato ispušta iznimno mirisnu i ribama privlačnu krv.

No, tako uspješno smuduta i ostale ribe može se namamiti samo u mirnom ili tek neznatno pokretnom moru. Ta dva crva su osobito učinkovita na pjeskovitom dnu, posebice u blizini i na ušćima. Nadijevati ih je najbolje kroz sredinu. Korejski, osim na samom dnu, iznimno je učinkovit u lovu plovkom na „pola dna“. Ovaj crv, poput velikog, u tijelu ima puno bioluminescentnih ćelije pa intenzivno svjetluca zbog čega je posebno dobar za lov noću.

Za razliku od crva, jedan drugi iznimno učinkovit mamac za lov smuduta, osobito krupnijih, u hladnijem dijelu godine kod nas se malo korisit. Radi se kraku hobotnice.

smudutimamci190221 2

U brojnim slučajevima na terenu gdje ima hobotnica taj se mamac pokazao uvjerljivo boljim od ostalih prirodnih, a vrlo je učinkovit i u lovu potezanjem, kako s obale tako i za plovilom. Razlog tome je intenzivni i vrlo specifični miris te floroscencija mesa hobotnice, zbog čega je krak iznimno učinkovit i u lovu noću.

Dugogodišnje iskustvo kazuje da je, tko zna zašto, najučinkovitiji krak hobotnice ulovljen na mjestu lova smuduta, dok krak hobotnice s ribarnice, posebno iz leda, daje znatno lošije rezultate! Za mamac namijenjen lovu čekanjem na dnu dovoljno je koristiti 6 do 7 cm najdebljeg dijela kraka. Najbolje ga je nadjenuti pomoću igle za mamčenje kroz sredinu i to tako da vrh udice ostaje izvan tanjeg kraja mamca. Pribor za takav lov je jednostavan - na osnovnoj strunu valja postaviti kliznu olovnicu, ne težu od 60 grama, i završnjak iza nje od jednog metra.

Objavljeno u esPRESSo

Osim što su sve kvalitetniji, ribolovni štapovi su i sve skuplji te - osjetljiviji! Kako bi izbjegli značajne financijske gubitke, ribolovci koji love njima moraju spoznati uzroke pucanja štapova i kako ih izbjeći.

Izuzmu li se lomovi nastali izvan ribolova, a oni su najčešći, tri su razloga pucanja štapova. Prvi je ribolovac, drugi riba i treći tvornička greška. Zapravo, drugi razlog možda i ne postoji, jer kada je na štapu neočekivana riba (ovrata umjesto šparmića, primjerice) ili neočekivano velika riba, a štap pukne, opet je kriv ribolovac ili je razlog broj tri, koji tek u ekstremnoj situaciji pokaže koliko tijelo štapa (ne)valja. Uostalom, ukoliko lovite šparmiće, a udari podlanica, trebala bi puknuti struna - osim ako nije debela pola milimetra. Ali, tko još takvom lovi šparmiće? Dakle, ribolovac je taj od koga sve ovisi!

Najčešća greška koja dovodi do pucanja štapa tijekom ribolova je udaranjem, čak i dodirivanje štapa tvrdih predmeta - stijena, dijelova brodice, itd. Ma koliko bila nevidljiva, na taj način nastala oštećenja su pogubna, osobito za štapove od ugljičnih vlakana.

Vrlo čest uzrok su upotreba prejake strune i prejako podešena kočnica role! Kada je to optimalno, a štap ipak pukne, razloga je više: višedijelni štap nije dobro utaknut, nasađen, struna se zamrsila oko vrha štapa, u odbačaju je korišten pretežak teret, pri zamaranju plijena previše se agresivno „pumpalo“ ili je kut između štapa i strune postao znatno oštriji od 90 stupnjeva.

Dobar štap sve te greške najčešće „oprosti” pod uvjetom da je dobro sklopljen. Ako nije - puca oko spoja. Naime, nakon brojnih odbačaja, gornji dio se ponekad „odšteka“, pa spoj bude jedva primjetno labav, što je nekad posve dovoljno da uzrokuje lom. To se najčešće događa kod „spinning“ i „surfcasting“ štapova koji ribolovci žestoko forsiraju. Takav lom može nastati i zbog tvorničke greške - labavo izrađenog spoja, što je iznimno rijetka pojava kod skupljih štapova. Kad, pak, kod takvih štapova istovremeno puknu i tijelo štapa i držač role i stopa role, to znači samo jedno – došlo je do ekstremnog preopterećenja jer je odbačeni teret bio prevelik ili je zamah bio prejak ili oboje zajedno.

Čak i ako je spoj malo labaviji, strpljiv ribolovac nježnijim zamaranjem može sačuvati štap od pucanja. No, puno je bolje povremeno kontrolirati spojeve štapa tijekom ribolova, izvan ribolova redovito ih čistiti te mazati parafinom, odnosno voskom svijeće te prije ribolova rukom kontrolirati podešenost kočnice role. Jačina kočnice, obično se provjerava tako da se rukom uzme struna ispred role i poteže dok kočnica ne počne proklizavati. Međutim, u stvarnosti, kod zamaranja ribe, struna se poteže kroz provodnike na štapu. Pritom se dio energije „gubi“ - trenjem strune o prstene provodnika pretvara se u toplinu, dio energije potezanja preko provodnika prenosi se na štap, dok se na rolu prenosi ostatak, često nedovoljan da uzrokuje proklizavanje diskova u njenoj kočnici. Tako prevelika, ali nepravilno usmjerena snaga potezanje umjesto proklizavanja diskova u kočnici role uzrokuje pucanje strune ili štapa. Zato jačinu kočnice treba konačno podesiti neposredno prije ribolova potezanjem strune kroz provodnike savijenog štapa, najbolje pod kutom od 90 stupnjeva.

Kod „parabolik“, štapova za „spinning“ i „surfcasting“ najbolji lijek protiv pucanja štapova pri odbačaju je pravilno odabrana težina koja se odbacuje, obvezno manja od na štapu deklarirane najviše.

pucanjestapa120221 1

U pravilu „blank“, tijelo štapa odjednom puca na više mjesta. To obično znači da nije tvornička greška nego da je ribolovac preforsirao. Ukoliko pukne na jednom mjestu može biti tvornička greška u materijalu, odnosno da je tu bio udaren. Ako pukne na spoju, štap možda nije bio dobro sklopljen ili mu je koji spoj olabavio uslijed brojnih i silnih zamaha. U takvim slučajeva štap puca oko spojeva. Uglavnom pukne gornji nastavak negdje iznad spoja. Pukne li negdje pri vrhu, oko drugog ili trećeg provodnika, vjerojatno je u pitanju tvornička greška. Naime, iako tanak, vrh ne puca tako lako jer se savija, tijekom borbe prema lovini. Najveća mu opasnost prijeti tijekom prihvaćanja ulova, ukoliko je štap duži a prihvat se vrši rukom, bez mrežne prihvatnice. Tada ne treba previše opteretiti sam vršnjak podizanjem štapa okomito u vis, pogotovo ne u položaj „12 sati“.

Štap može puknuti tijekom zamaranja i u povoljnijim položajima, čak i u najpovoljnijem, kad je paralelan s površinom mora. Najčešće se to događa kad se iz plovila „pumpanjem“ zamara velika riba, a ona pobjegne pod barku. Isto se dogoditi može i kad je štap u položaju „5“, čak i „6 sati“ usmjeren prema dnu, pa i onda kad se postupi na najbolji način - vršnjak štapa gurne u vodu. Međutim, s pravilno podešenom kočnicom to se vrlo, vrlo rijetko događa.

Sve navedeno vrijedi za bolje pa zato i skuplje štapove, koji veoma rijetko imaju tvorničke greške. Loši pucaju na dva, tri, mjesta odjednom.

Kada je u pitanju materijal od koga su izrađeni, štapovi od staklenih vlakana se bolje savijaju i teže pucaju, dok štapovi od ugljičnih vlakana pucaju kao staklo!

Objavljeno u esPRESSo

Do kraja veljače ili sredine ožujka, ovisno o dijelu Jadrana, u plitkom priobalju od cijenjenih i krupnih riba moći će se loviti samo smudut (brancin, lubin), jer se samo on nije spustio u dublje more ili migrirao. Što više, u tom periodu bolje nego u ostalim dijelovima lovit će se krupniji te kapitalni „kraljevi plićaka“. Iako dobro podnosi niske temperature, smudut pri njima usporava metabolizam i najradije lovi iz zasjede, osobito krupniji pa ga je najlakše loviti pretraživanjem terena, posebno pendulom.

U ovom dijelu godine smuduti ne zalaze dublje od sedam do osam metara, a najraspoloženiji su za ishranu pred jaku buru, kad tlak zraka naglo raste. Još su gladniji po kiši, naoblaci, kad je i sredinom dana mračno, kad je plima ili kad je more zamućeno od velike količine kiše. Najbolje ih je tražiti po položenim terenima i zaštićenim uvalama, blizu riva i lukobrana kao i na pozicijama na kojima se velika količina slatke vode ulijeva u more. Prvo treba pretražiti mikrolokacije na kojima je već lovljen ili gubljen.

Sad, kad je najmanje raspoložen za progonjenje žrtava, a kad je ribe u plićaku malo, smudut će posegnuti za bilo kojom hranom, kapitalci čak i za plijenom dužine tek 3 do 5 centimetara. Zato se sada uspješno mogu loviti i potezanjem koje sitne ribe, od kojih smudut posebno voli vladiku (kneza). Ipak, najprimjerenije ga je loviti onim što najviše voli, a najbolje se pokazalo u penduli - iglicom, cipolom ili lignjom.

smuduti050221 1

Iglica može biti manja, ali je najbolja srednje velika, 30 - 40 centimetara dugačka. Nadjeva se na dvije udice veličine 2 do 2/0, jednokrake ili trokrake. U nedostatku živih poslužiti mogu i uginule. Mamče se na isti način - kljunom na kliznu jednokraku udicu širine luka oko 10 mm te na fiksne udice međusobno razmaknute 7 do 8 cm. Uginulu treba potezati sporije nego živu, a dobro joj je rukama ili kakvim oštrim predmetom, primjerice iglom za mamčenje, polomiti kralježnicu na nekoliko mjesta, kako ne bi bila ukrućena tijekom potezanja.

Udice je dovoljno montirati na predvez dužine 7 do 10 metara i debljine 0,40 mm, obvezno od nevidljive „FC“ strune. Osnovna struna može biti najlonska, debljine 0,60 mm, odnosno do 0,80 mm, ako se lovi bez štapa i role.

Kad se mamac želi potezati dalje od površine, na pribor je neophodno postaviti uteg. To može biti spiralna ili olovnica tipa „torpedo“ koja se preko „brze kopče“ postavljaju na sedam do deset metara ispred spoja osnovne strune i priveza. Težina utega ovisi o brzini povlačenja i željenoj dubini potapanja mamca. Tako, primjerice, za potezanje mamca 50-tak metara iza plovila za lovnu dubinu od tri do četiri metra pri brzini od tri čvora dovoljna je olovnica od 80 grama. Poteže li se brzinom od dva čvora, na navedenu dubinu mamac će spustiti uteg od 60 grama, ali dubina ronjenja ovisi i o jačini kurenta, čak i vjetra, vrsti i veličini mamca pa je dobro eksperimentirati.

Veoma važan čimbenik uspješnog lova krupnih smuduta pendulom je kvalitetan „sonder“ kojim se pouzdano može pratiti pratiti dubina mora, količina sitne ribe u lovnoj zoni, a onda i prisutnost krupnije ribe. Napad smuduta se može očekivati i u trenutku razvlačenja pendule, ali i satima nakon toga. Smudut skoro uvijek napada iz zasjede, odlučno i silovito. Tada je najbitnije oduprijeti se, ali bez snažne kontre te zadržati punu kontrolu i stalni kontakt s plijenom.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Tijekom veljače i prve polovine ožujka na našem dijelu Jadrana najveće su oseke. Osim toga, tada su sve češća i dulja razdoblja ugodnoga, mirnog, razmjerno toplog vremena, što donekle nalikuje ranoproljetnom. Prilika je to za relativno lako i ugodno pribavljanju morskih plodova po plićacima, na pjeskovitim među ostalim i prstavca, delicije ljudima i svim ribama. I da, kao što je i naslovu naglašeno, jer mnogi još ne razlikuju, ne prstaca, čiji je izlov zabranjen, već prstavca.

Radi se o tri međusobno vrlo slične školjke koje zbog sličnosti s poznatijim rođakom prstacem, najčešće nazivaju prstavac, lokalno šljanak, sviralo, kapalungo, katalana, frnagula, poletuša, baginja, cigaret, španjolet…

Najbrojnija vrsta, poznat još kao krastavac, naraste najviše- do 16 cm dužine i 0,4 kg težine, ali mu, kao i kod drugih, meso čini samo trećinu težine. Boja mesa mu je blijedo žuto crvena, a oklopa sivkasta do smeđa s tamnijim prugama prirasta.

Šljanci žive u do pola metra dubokim okomitim kanalima koje buše i u kojima se kreću potiskivanjem mora. Kako bi se mogli hraniti planktonom cirkulirajući more, te školjke buše i drugi kanal koji je skoro upola uži od onog u kome žive. Kanali su veoma blizu jedan drugome, a ponekad su i spojeni pa izgledom podsjećaju na broj osam. Potrebno je dosta iskustva da se pronađu otvori tih kanala. Posao donekle olakšava činjenica da ti otvori nikad nisu, kao ostali otvori u pjeskovitom dnu, urušeni, nego izgledaju kao rupe izbušene u tvrdom materijalu.

prtstavci 290121 1

Prstavca je teže izvaditi nego pronaći, posebno na dubinama preko jedan metar, kad se posao može obaviti samo ronjenjem. Raditi se može na više načina. Najvještiji rade najbržim načinom, pomoću jednozubog harpuna. Frangolar, kako se taj alat zove, tanka je metalna šipka dužine preko pola metra, s kukom pod zaoštrenim vrhom. Dobar frangolar se može načiniti od žice za varenje ili žice kišobrana.

Takvim alatom gađa se šljanak brzim uvlačenjem žice u širu rupu. Kada ga pogodi u tijelo, šljanak se zatvara i snažno stišće žicu tako da se poslije toga lako izvlači iz kanala. Ukoliko se dogodi da se promaši ili se pri uvlačenju uruši dio staništa, školjka se muljevito brzo zatvara i spušta na dno staništa. Za slijedeći pokušaj treba sačekati da se more izbistri, a školjka smiri i izbacivanjem urušenog materijala ponovo oformi kanal.

Manje vješti lovci do prstavaca, a usput i drugih brojnih dobrih mamaca, dolaze prekopavanjem pješčanih plaža. To se može raditi vilama i lopatom, najlakše onom čija je radna ploha duga 40-tak i široka do 10 cm. Za takav način pribavljanja mamaca najpogodnije su velike oseke.

Prstavci ne podnose veliku koncentraciju soli. Zato ih se može loviti pomoću nje. U otvor staništa školjke treba istresti dva tri porstohvata soli ili je razmućenu pomoću pipete ubrizgavati u njega. Povećana slanost vode ubrzo prisili školjku da s dna svog staništa, kamo se spustila čim je osjetila podrhtavanje okolnog terena pod nogama ribiča, ispliva na površinu. Kada se pojavi na izlaznoj rupi, ribič pedalj ispod nje treba zabosti lopatu pod kutom od 45 stupnjeva prema staništu školjke. Tako onemogućuje njezin povratak na dno staništa, a zatim je lako hvata rukama.

Za razliku od prstaca, prstavca je lako otvoriti jer su mu oba kraja otvorena, bez oklopa. Između polutki treba gurnuti vrh kakvog sječiva i presječe stezni mišić pri kraju školjke, a potom se meso lako sastruže s ljušture.

Ukoliko se odmah ne koristi, šljanak se može konzervirati, poput drugih mamaca, najčešće soljenjem. No, to je najlošije rješenje jer sol nagriza i slabi ionako nejaku strukturu školjke. Najkvalitetniji način konzerviranja šljanaka, ali i svih drugih školjki jest pomoću šećera. Takvim načinom konzerviranja postižu se dvije prednosti u odnosu na konzerviranje solju: prvo, šećer ne nagriza meso školjke pa mu i ne smanjuje žilavost, a drugo, ušećereni mamac ne gubi boju pa je i zbog toga primamljiviji ribama.

Za konzerviranje iste mase školjki potrebno je jedan i pol do dva puta više šećera nego soli. Tako zaštićeni mamci mogu i na visokim temperaturama ostati uporabljivi do tjedan dana.
Jedina je mana ovakvog konzerviranja velika ljepljivost mamca, što znatno otežava mamčenje, posebice sitnih udica. Zato je najbolje šećerom konzervirane mamce neposredno prije mamčenja proprati u moru.

Za dugotrajnije čuvanje šljanke je potrebno zamrznuti. To je najbolje uraditi na način kojim se uklanja i najveća mana ovih mamaca, slabo držanje na udici. Za svaki mamac uzima se po jedan kompletirani privez (pjok) pribora kojim će se kasnije loviti. Poslije mamčenja on se zamrzava. Ako se radi o više mamaca, odnosno priveza, treba paziti da se pri zamrzavanju međusobno ne slijepe. Do mjesta ribolova privezi sa zamrznutim mamcima se nose u ručnim hladnjacima ili, ako ih je manje, u termos bocama. Na mjestu ribolova jedan po jedan se vade i montiraju na ostatak pribora. Tako se mogu i vrlo daleko odbaciti. U moru će se polagano odmrzavati i omekšavati te će se dugo i vrlo čvrsto držati na udici.

Nedostatak ovog postupka konzerviranje jest potreba dugotrajne pripreme i neophodnosti većeg broja priveza i udica, ali samo na takav način šljanci se mogu rabiti u surf-castingu, ribolovu vrlo dalekim bacanjem mamca.

Prstavac se u kanti s morskom vodom može na životu održati dva do tri dana. Uginuli, ali svježi se tijekom proljeća i jeseni van hladnjaka u dobrom stanju može održati do dva dana, zimi i tjedan, a tijekom ljeta niti jedan, a sve pod uvjetom da se drži u hladu i van domašaja sunca.

Na kraju, podsjećamo da prstavce, kao i ostale školjke, smiju skupljati samo posjednici ribolovne dozvole. Dnevno ih smiju skupiti najviše 2, a mušule 5 kilograma.

Objavljeno u esPRESSo
Stranica 6 od 13

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019