Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Petak, 27 Ožujak 2020 10:44

Kliješta za prihvat ribe

U ribolovu udicom, osim u prvim trenutcima kačenja, najveći broj već prevarenih riba gubi se pri njihovom izvlačenju iz mora. Osim toga, u tim momentima događa se i najveći broj povreda ribolovaca i riba. Da bi izbjegli ili smanjili na što manju mjeru te gubitke koje najteže podnose, ribolovci moraju biti oprezni do kraja, imati znanje kako na najbolji način prihvatiti i izvući plijen. Od velike, nekad i presudne pomoći je i specijalna oprema za prihvat, prihvatnice. Osim tradicionalnih, posljednjih godina se sve više koristi i prihvatnica u obliku kliješta.

Iako ih ima i nešto dužih, kliješta su uglavnom znatno kraće od tradicionalnih prihvatnice pa se najviše koriste za prihvat riba koje su dovučene na dohvat ruke. Prvobitna namjena im je bila samostalno ili u kombinaciji s ostalim vrstama prihvatnice prihvaćanje iznimno borbenih te riba koje imaju opasne zube ili bodlje na tijelu. Prihvatnice u obliku kliješta su se pokazale i kao najbolje rješenje za pridržavanje ribe tijekom njihovog oslobađanja od udica. Najbolje su rješenje, bolje i od prihvata golim rukama ili kakvom tkaninom, i za prihvat riba koje se zbog nekog razloga vraćaju u vodu.

klijesta270320 3

Kliještama za prihvat plijena se hvata za vrh donje čeljusti, zbog čega i nose naziv „Lip grip“. U odnosu na mrežnu i kukastu prihvatnicu, vrlo su malih dimenzija pa se mogu nositi obješena o pas, ribolovni prsluk ili jaknu. Tako su uvijek pri ruci, a ne smetaju.

Postoji nekoliko vrsta ove prihvatnice, no sve se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Jednu čine prihvatnice koje se aktiviraju i plijen stiskaju uz pomoć opruge ugrađene u vlastito tijelo, a najčešće izgledaju poput kliješta u obliku pištolja. U drugoj skupini su prihvatnice koje se stišću snagom šake ili pak samo jednog prsta na ruci.

klijesta270320 1

Osim u obliku pištolja, kliješta mogu biti i teleskopska, a tada služe za prihvat riba na nešto većim rastojanjima. Kako bi spriječili potonuće kliješta u slučaju da padnu u more, dobro ih je opremiti prikladnim komadom pluta ili malom plutačom. Neki modeli su već se izrađuju od posebne vrste plastike koja pluta na vodi, no takva kliješta stišću ribu isključivo snagom ribolovca. To je dobro za doziranje stiska, ali loše ako on popusti, jer plijen ispada.

Neka kliješta s oprugom imaju i ugrađenu vagu pa su posebno pogodna za prihvat ulova za koji je propisana minimalna lovna težine, što je kod nas trenutačno slučaj s hobotnicom, koja se smije zadržati samo ako je teža od kilograma.

Bez obzira na vrstu, sva kliješta prihvatnice jako dobro drže ribu, a uz to je s njima lako baratati. Jedini problem može biti velika težina ribe ili njeno snažno opiranje, što zna dovesti do cijepanja donje čeljusti. Da se to ne bi dogodilo, neophodno je čim prije plijen drugom rukom odozdo pridržati.

Objavljeno u esPRESSo

Zbog korona virusa na naše tržište iz Italije i Francuske ne stiže bibi, goli štrcaljac, najrabljeniji mamac za ovratu, čija sezona najboljeg lova upravo počinje. To je uzrokovalo povećanu upotrebu te nestašicu i poskupljenje velikog crva, drugog najcjenjenijeg mamca za lov „kraljice“. Zato su mnogi „komarčerosi“ prisiljeni koristiti ostale mamce, što i nije loše, jer su mnogi od njih vrlo dobra zamjena, u nekim slučajevima i bolje rješenje od golog štrcaljca i velikog crva.

Među takvim mamcima su i dva koji se u ovo doba godina češće nego inače mogu pribaviti na ribarnici. Osim toga, oba su vrlo selektivna - mogu ih jesti samo ovrata i ostale najcjenjenije i krupne ribe.

Prvi je rak, gambor kod nas naviše poznat pod imenom vabić. Naraste do 20 cm dužine i 70 grama težine, ali mu je prosječna lovna veličina upola manja. Ima velike i snažne hvataljke, čiji stisak može biti bolan i za čovjeka. Sivožućkaste je do sivorumenkaste boje, a ono što ga najviše razlikuje od drugih rakove jesu dvije tamnoljubičaste pjege koje nalikuju očima pa taj rak izgleda kao da ima dvije glave.

Osim što je zbog tvrdog oklopa krajnje selektivan, vabić je zbog istog razloga i vrlo otporan mamac. S lakoćom podnosi daleko bacanje. Uz to, namamčen kroz tijelo dugo živi na udici. Također, odlično podnosi i boravak izvan vode pa ga je lako čuvati do upotrebe. Najbolje u posudi s morem ili tek vlažnom morskom travom.

Udičari koji love s njim tijekom čekanja komarče osjećaju na priboru bezuspješne napade ostalih riba na vabića. Ako i njih žele loviti, moraju osloboditi tijelo raka od oklopa. To se radi slično kao sa škampom. Svjetlo i mekano meso vabića slasni je zalogaj svim jadranskim ribama, ne samo onima koje se love čekanjem na dnu, odnosno onima koji ga i na njemu inače viđaju. Najbolje ga je mamčiti kroz sredinu, jer se tako najbolje drži na udici, čiji vrh ne mora viriti iz mamca, jer je meso vabića mekano.

Drugi odlični mamac za ovratu koji se u ovo doba godine češće nego inače može kupiti na ribarnici ili kod kočara jest puž šljem. Nalik je volku, ali ima veći postotak mesa od njega, jedva primjetne bodlje i veće stopalo. Naraste do 10 centimetara dužine i 70 grama težine, ali prosječni lovni primjerci teže oko 30 grama. Boja oklopa mu varira od žučkastorumene do svjetlosmeđe.

Meso šljema je nešto mekše od volka, ali još uvijek dovoljno žilavo da ga ne mogu jesti mnoge ribe pa se i za selektivni, lov samo komarče, može nadijevati bez oklopa. No, za takav lov ga je ipak bolje koristiti cijelog.

nadijevanjesljema1303

Mamči se tako da mu se najprije sa stopala sastruže najtvrđi, površinski sloj pa kliještama uklone dijelovi oklopa koje strše oko otvora kućice da bi meso puža bilo dobro vidljivo i kad je posve u kućici. Zatim se udica zabada odmah ispod stopala, paralelno s njegovom površinom, obvezno tako da vrh udice viri vani.

Za lov vrlo dalekim bacanjem šljem je najbolje nadjenuti na dvije udice, na način prikazan priloženim crtežom. Kraj zaobljene strane otvora se izbuše dvije rupice i kroz njih se provuče klizna udica, koja je za broj manja od one koja se postavlja u stopalo. Na privez, između dvije udice dobro je postaviti gumeni stoper kome je zadatak da kliznu udicu zadrži na željenom rastojanju od glavne udice.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 06 Ožujak 2020 09:42

Pribor za lov sipe s obale

Sipe su doplovile u plićake na mrijest pa će se u narednih dva tri mjeseca, ovisno o poziciji, moći loviti i s obale. Takav sipolov se može obavljati „preko prsta“, ali je više razloga za lov štapom i rolom. Primjerice, osim što se mogu dosegnuti znatno veće daljine, štapom i rolom s jednog mjesta može pretražiti i desetak puta veća lovna površina nego kad se varalica odbacuje iz ruke.

Sipa se s obale mogu loviti pomoću više vrsta štapova, od kojih svaka ima dobrih i loših osobina. Zajednička osobina im mora biti što manja težina jer se štap drži u rukama sve vrijeme lova. Taj uvjet najteže ili nikako ne udovoljavaju klasični štapovi za lov lignje i sipe iz plovila - oni izrađeni od staklenih vlakana. Međutim, unatoč tome mnogi specijalisti za lov sipe s obale upravo s takvim najradije love. Ne zato što su najjeftiniji i praktično nesalomivi nego zbog toga što se i s najkraćim, zbog njihove velike savitljivosti, staklopastičnim štapovima varalice mogu daleko odbaciti. Posebno daleko varalice se mogu odbaciti štapovima od staklenih vlakana najsporije, akcije D, težine bacanja do 100 grama te dužine 3,5 do 4 m.

Uz veliku težinu, nedostatak stakloplastičnih štapova je i nemogućnost davanja brze kontre, odnosno dubljeg zabadanje iglica varalice u prilično debelu i žilavu kožu sipe. A sve je to moguće pomoću štapa posebno pravljenog za „spinning“, varaličarenje s mjesta. Za lov sipe se može koristiti i najlakši, štap težine bacanja 15 do 20 grama, ali je za lov na većim daljinama neophodan onaj veće težine bacanja, do 40, 60 grama, čak i više. Za dugotrajni lov na malim i srednjim daljinama, na kojima će se sipe zadržavati do ljeta, iskusni sipolovci najradije koriste „spinning“ štapove dužine 2,40 do 3,00 m i težine bacanja 30 do 60 grama.

Sipe se mogu loviti i štapovima posebno pravljenim za lov lignji spininng tehnikom, poznatim kao „eging“ štapovi. Kako se za lov sipa koriste veće i teže varalice nego za lov liganja, znači da i štapovi trebaju biti teži - srednji i teški, odnosno oni namijenjeni lovu varalicama veličine barem 2,5. Takvi štapovi imaju težinu bacanja 10 - 15 do 30 - 35 grama te dužinu između 2,1 i 2,7 m. Zbog dužine moraju biti višedijelni, najbolje dvodijelni.

Za lov sipa s obale poslužiti mogu i drugi štapovi navedenih ili sličnih bacačkih mogućnosti. Lovu sipa s prirodnih teže pristupačnih obala najprikladniji su štapovi dužine od oko 2,5 m. Za lov s uređenih obala bolje je koristiti duže, do 3,5 m. Kako trzajem u trenutku izlaza plijena iz mora ne bi kidao hvataljke sipe, takav štap ne smije biti najbrže, akcije A, pa je najbolje rabiti one srednje, akcije B ili C. No, bez obzira kakav bio, štap mora imati osjetljiv vršnjak koji će signalizirati svaki i najmanji dodir sipe.

Koja će se rola postaviti na štap ovisi o njegovim karakteristikama, odnosno veličina role mora odgovarati jačini štapa. U pravilu, dovoljna je srednja, rola veličine 3.000, odnosno 30. Prijenosni odnos joj može biti onakav kao kod ostalih varaličarskih rola - u rasponu od 5,0 do 5,5:1. Od ostalih osobina još je važno da rola ima preciznu kočnicu.

Tijekom lova s obale postoji velika mogućnost zapetljavanja pribora. Da bi se ona što više smanjila nužno je za osnovnu koristiti što mekšu, podatniju strunu. Za lov posve kratkim odbacivanjem prednost treba dati najlonskoj. Iako se i onom debelom 0,20 mm štapom i rolom može izvući i najkrupnija sipa, bolje je koristiti osnovnu strunu promjera 0,30 mm. S toliko debelom strunom će se sigurno spasiti svaka varalica koja zapne za dno, što je u lovu s obale čest slučaj.

Za lov sipa na velikim daljinama te štapovima spore akcije bolje je osnovnu strunu izraditi od „PE“ višenitke. Naime, ona omogućava brzu i učinkovitu kontru, ali i veću daljinu te preciznost odbačaja varalice. Što se tiče jačine, za lov sipa je dovoljna „PE“ struna oznake 1.0 do 1.5. Umjesto standardne, pletene od četiri niti bolje je koristiti one pletene s osam ili čak 12 niti, koje uz manji promjer imaju veću nosivost, ali i brže tonu te omogućavaju dalji odbačaj varalice. Radi lakše kontrole, boja strune treba biti uočljiva. Najbolja je višebojna jer se njom lakše spoznaje daljina odbačaja, dubina lova i udaljenost varalice u svim fazama izvlačenja. Najbolje rješenje je višebojna struna u kombinacijama roza boje, kakva se prva u dubini stapa s bojom okoliša. Podjednako je dobra i struna roza boje s bijelim oznakama, markerima na svakih 5 ili 10 m.

Završnjak, sistem, jačine kao i osnovna struna, može se izraditi od „FC“, fluorougljične strune, ali je i najlonski više nego dobar. Naime, ne samo što su suvremene manje vidljive nego stare najlonske strune, nego što sipe u ljubavnom zanosu ne vide ni puno uočljivije i krupnije detalje koji bi ih mogli upozoriti na opasnost. Dužina završnjaka treba biti tolika da prilikom bacanja čvor njegovog spoja s osnovnom strunom bude blizu, ali izvan kalema role. Na taj način se izbjegava zapinjanje čvora o rub kalema, a što uzrokuje skraćivanje dužine odbačaja varalice.

Od ostale opreme, u lovu sipe s obale, posebice visoke i neprohodne, dobro je imati mrežu ili prihvatnicu s više kuka te dovoljno dugačkom drškom.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Na skoro svim plićacima južnog Jadrana temperature mora su dosegnule 14 stupnjeva Celzijevih pa su se u njima počele sve masovnije okupljati sipe zbog mrijesta, tijekom koga se najlakše love. Kako će se mrijestit do početka lipnja, predstoji dosta dug period najuspješnijeg lova tih glavonožaca.

Svi plićaci nisu podjednako dragi sipama. One se najradije zadržavaju na pješčanim, u pravilu na dubinama do 15 m, osobito rado u uvalama. Bočata voda im ne smeta. Na takvim mjestima veći dio dana provode vrebajući plijen zakopan u pijesak. Za razliku od oliganja, sunčano vrijeme im ne smeta pa se po njemu podjednako uspješno love kao i po tmurnom ili kišovitom. Dobro se love i noću, jer ne samo što se i tada hrane, nego to čine aktivno - kreću u potragu za hranom, ali se i tada najčešće zadržavaju blizu dna pa im mamac uvijek treba ponuditi neposredno poviše njega. Najbolje ga je nuditi na prijelazu kamenitog u pjeskovito ili šljunkovito dno, gdje je najviše hrane pa zato i sipa.

sipe28022020 1

Loviti na granici mekanog i tvrdog terena najlakše je iz plovila, kako „spinningom“ tako i pendulom. „Spina“ se kao s obale, iz usidrenog ili plovila prepuštenog kurentu. Pritom snaga, odnosno brzina kurenta nije važna, ali jest ako se lovi pendulom. Ona ne smije plovilo nositi brzinom većom od jedne i pol nautičke milje na sat. Kad nema kurenta plovilo treba pokretati, najbolje veslima. Pribor se spušta na dno i poteže desetak metara iza krme, najbolje po mekšoj strani granice dna, kako bi zapinjanja bilo što manje. Zato je potrebno stalno gledati dno, a od velike je pomoći poznavanje lovnog područja.

Znak da je sipa napala mamac jest otežani pribor. To je najvažniji trenutak lova. Sipa se, vjerojatno, nije zakačila nego je dugim parom lovki tek dohvatila mamac. Kontrira li se odmah, istrgnut će se mamac iz njenog stiska. Zato treba sačekati da sipa priđe, zajaše i mamac ščepa svojim snažnim zubima nalik papagajskom kljunu. To se osjeti kao tri - četiri trzaja. Tada treba zaustaviti plovilo i početi s jednoličnim i laganim namotavanjem strune. Posebno treba biti oprezan i bez naglih kretnji kada lovina stigne na dohvat. Prihvat je najbolje obavljati mrežnom prihvatnicom, ne samo zbog lakšeg i sigurnijeg prihvata, nego i radi izbjegavanja mlaza crnila koje sipa zna izbaciti kad se nađe na suhom. Zbog istog razloga, ulov je najbolje odložiti u kakvu kantu i to leđima nagore.

Ukoliko se uplaši i ispusti mamac prije prihvata, sipu odmah treba ponovo pokušati uloviti pretraživanjem uže zone bijega jer će, najčešće, tek odbjegla odmah ponovo napasti ponuđeni mamac. Zbog istog razloga, dobro je imati i osti.

sipe28022020 3

Štap i rola se mogu koristiti u lovu sipa pendulom, ali je lov „preko prsta“ neusporedivo lakši i učinkovitiji. Nakon što se pribor spusti, preko prsta treba vratiti višak strune, a zatim jednom skosavati. Poslije stanke od dvije ili tri sekunde samo pokretom prsta treba protresti pribor, napraviti malu pauzu pa ponovo protresti, skosavati i sve tako dok se ne ostvari ulov.

Lov na opisani način moguć je raznovrsno kompletiranim priborima. Najjednostavnijim, olovnim lignjarićem na kraju strune lovi se malo drukčije od opisanog načina - varalica se spusti dno i polako skosava između 10 i 50, najviše 100 centimetara poviše dna. Prirodni mamac, cipol, gira oblica, širun, srđela, glavoč ili koja druga sitna riba se nataknu na štapić s vijencem igala i pušta dvadesetak metara iza plovila.
I na tolikoj udaljenosti mamci uglavnom plove poviše dna, pa ako se želi njihov dublji uron, pribor treba dodatno otežati. Težina utega ovisi o snazi kurenta i dubini na kojoj se želi loviti. Za lov u mirnom moru na dubinama oko 10 m, dovoljna je olovnica od 10, dok je duplo teža prikladna za veće dubine i kurenat.

Podjednako teškim olovnicama kompletira se i pribor s plivajućim ili sporotonućim lignjarićem. Varalica i olovnica se povežu vrtilicom s kopčom pa se postave na kraj osnovne strune. Olovnica može biti ovalna, ali je bolja izdužena, najbolje oblika banane, koja teže zapinje. Takav je pribor najbolji za lov na kamenitom dnu, dok se za potezanje po čistom mekanom dnu može koristiti pribor s kliznom olovnicom. Čini ga olovnica na osnovnoj struni nešto veće debljine (0,40 mm). Njen spoj s vrtilicom od udara olovnice štiti gumeni štitnik. S druge strane vrtilice je predvez dug oko jedan metar od najlona debljine 0,30 mm. Na njegovom kraju je plivajući lignjarić.

U rijetkim situacijama kad su sipe poviše dna, najbolje je koristiti pribor s dvije ili čak tri varalice. Olovnica je na kraju predveza, a predvezi su međusobno razmaknuti do jedan metar. Dobro je ako su nejednake dužine, od 30 cm do pola metra, s tim da je duži najdonji. Također je dobro ako su posrestvom vrtilica privezi nanizani na predvez, osnovu završnjaka. U tom slučaju, priveze na željeno mjesto treba postaviti pomoću perlica i lažnih čvorova.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 14 Veljača 2020 09:33

„Heavy casting” ribolov

Ribolovci koji žele ostvariti iole kvalitetniji ulov s obale prisiljeni su loviti na sve većim dubinama, a jedna od tehnika je „heavy casting“ - ribolov na dnu dalekim bacanjem teških mamaca. Za razliku od kod nas već davno prihvaćenog „surf casting” ribolova koji se obavlja dalekim bacanjem na položenim terenima, tzv. heavy casting je lov dalekim bacanjem s obala koje naglo poniru u dubinu.

Na našoj je obali bezbroj takvih terena, osobito puno na južnom Jadranu. Posebno su dobre takve obale ispod kojih je dubina mora i po 70 do 80 metara, na 100 metara od kraja, koliko daleko s prikladnom opremom mogu odbaciti mamac prosječno vješti ribolovci. Na tim dubinama u svako doba godine uvijek ima cijenjenih riba. Najčešća lovina je zubatac, u pravilu od 2 do 5 kg težine, zatim orhan, kijerna, velika škrpina. Često se zakači i sarak, kantor...

Spomenute i ostale ribe koje se love ovom tehnikom moguće je izvući samo jakim priborom. Teški „surf casting“ štap težine bacanja 100 do 250 grama dobro je rješenje za „heavy casting“, ali su puno bolji specijalni štapovi pravljeni za tu tehniku lova. Oni imaju nekoliko provodnika strune više i bržu akciju vršnjaka, vršnog dijela nego „surf“ štap. Kod nas se univerzalnim pokazao takav štap dužine 14 stopa i težine bacanja 5 do 6 unci, odnosno 4,27 m i 142 do 198 grama.

Iako mnogi proizvođači nude role s oznakom „heavy casting“, podjednako dobar izbor su „spinning“ i „surf“ role, jer se zapravo radi o jednim te istim, ali rolama s različitim kozmetičkim tretmanima i nazivima. Važno je da rola bude dovoljno jaka, a takva može biti samo potpuno metalna, najbolje veličine 10.000, te da ima kočnicu velike snage, najbolje od 20 kg.

Pri odabiru strune koja će se namotati na kalem role treba voditi računa da ona ne bude jača od 30 libri, jer tako nalaže zakon o sportsko - rekreativnom udičarenju, te da je bude barem 300 metara, jer se često love ribe koje je nemoguće zaustaviti odmah nakon kačenja. Naši iskusni ribolovci kao osnovnu strunu najradije koriste podatnu „PE“ višenitku debljine 0,50 mm. Na nju preko vrtilice ili, češće, „FG“ čvora, spajaju 20 m dugi „shock leader“ od najlona debljine 0,80 mm, na kome je završnjak. Izgled završnjaka ovisi o mamcu kojim se lovi. Unatoč tako jakim strunama u ovom ribolovu se veoma često gube ulovi i pribor, najčešće zbog napada sva brojnije nasrtljive murine, koja nepopravljivo oštećuje pribor i mamac. Zbog nje na nekim lokacijama, primjerice na Mljetu, za cjelodnevni ribolov treba i po 10 sistema i mamaca.

sipaheavy14022020

Mamac za lov ovom tehnikom prije svega mora biti žilav kako bi mogao podnijeti snažni trzaj pri odbacivanju te napade sitnih riba prije nego je uzme krupna. Kao najbolje rješenje se pokazala sipa težine od 200 do 400 grama. Prednost treba dati živoj jer je neusporedivo najprivlačnija krupnim grabljivicama. Na sreću, sipa je vrlo izdržljiva pa ne samo što namamčena dugo živi nego je i aktivna. Živa ili uginula nadijeva se na dvije ili tri udice veličine do 5/0, ovisno o očekivanoj veličini plijena. Prva, nosiva, se zabada u prednji dio tako da prolazi i kroz sipovinu, kost, dok se druga i treća zabadaju među krakove.

Zbog teško prohodnog terena s koga se lovi, ribolov je najbolje obavljati samo danju i u društvu. Najbolji ulovi se postižu pred dolazak i u vrijeme plime.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 07 Veljača 2020 12:01

Počela je sezona dobrog lova kantora

Sa svih dijelova našeg mora stižu vijesti o sve boljem i obali sve bližem ulovu kantora. Znak je to da se on počeo okupljati i jata i da je krenuo ka kamenitim obalama na mrijest. Kako je kantor vrlo brojan, dosta krupan i nimalo lukav, dobra je to prilika čak i ne posebno spretnim udičarima da u ovo doba godine najslabijeg lova udicom ostvare dobar ulov jedne od riba iz najcjenjenije - skupine bijelih riba.

Posebno dobri ulovi se mogu očekivati na južnom Jadranu. No, tko zna zašto, za razliku od rođaka u sjevernom, u tom dijelu Jadran kantori se zadržavaju u dubljem moru, rijetko pliće od 30 metara. Znači, mogu se dalekim bacanje loviti s obale ili iz plovila skosavanjem i bulentinom.

Lov iz plovila najbolje je obavljati na srednje dubokim brakovima, kako danju tako i noću, ali se najbolji ulovi ostvaruju u poslijepodnevnim satima, osobito dobro po mirnom moru. Bolji ulovi se postižu u vrijeme plime i kad pušu vjetrovi iz trećeg kvadranta. Dobro se lovi i po jugo, a loviti se može i po buri. Apetit mu je posebno dobar prvog dana iza punog mjeseca.

Prosječno opremljenom udičaru kantora je najbolje loviti bulentinom, i to onim tipa „očenaš“. No, kako, suprotno vjerovanju, kantor ne skuplja hranu samo na dnu nego i poviše njega, priveze s udicama treba postaviti znatno dalje od olovnice na kraju pribora nego što je to uobičajeno kod „svaštarskog“ bulentina. Donji privez može biti i metar poviše olovnice.


Pribor je dovoljno izraditi od najlona debljine do 0,30 mm, najviše 0,40 mm, ako se lovi „preko prsta“. Ako se lovi na dubinama preko 50, 60 metara, osnovnu struna treba biti debela i 0,70 mm, a može biti i od „PE“ višenitke. Međutim, s višenitkom se ne može loviti „preko prsta“ pa je nužan štap dužine 1,8- 2,4 metra, obvezno brže, akcije. Vršnjak mu mora biti iznimno osjetljiv. Na štap je prijeko potrebno montirati kvalitetnu rolu srednje brzine i veličine.

kantori07022020 3

Kantor ima relativno mala usta pa se i krupni mogu loviti s udicom širine luka 10 mm. Koristiti se mogu „parangalke“ - udice oblika „aberdeen“, ali su bolje „kristalke“, a najbolje one oblika „beak“, s prstenom za vezivanje.

Na udice se mogu staviti bilo koji mamci jer će kantor agresivno napasti sve, ali mu je ipak najdraži obrok mekani dio velikog crva. Mamčiti se mogu i drugi crvi, komadi gavuna, olignje, muzgavca, hobotnice, trpa itd. Neosporno, najbolji mamac je srđela, osobito za lov na dubinama od preko 40 m, na njum se love prosječno najkrupniji primjerci, ali i pagri, koji su se također počeli dobro loviti.

Prije i tijekom ribolova dobro je primamljivati, barem dok se jato ne primami na uski prostor. Primamu je najbolje praviti od usoljene srđele. Međutim, ako je preslana, brzo će primamiti kantore, ali ih i potjerati. Da bi se to izbjeglo primamu treba izraditi od svježe samljevene i malo posoljene srđele, staviti u kakvu „brumalicu“ i spustiti je malo poviše dna i svako malo protresti.

kantori07022020 2

Brumalica se spušta niz konop sidra ili pod plovilo. Prvi način je dobar kad se lovi na dubinama do tridesetak metara. Do tih dubina kurenat je najčešće samo jedan. On i plovilo i primamu nosi u istom smjeru što znači da i ribe dovodi do mamaca. Na većim dubinama, pak, najčešće su dvije morske struje suprotnih pravaca. Spusti li se primama niz sidreni konopu njih, donji bi je kurenat nosio od plovila. Zato je na velikim dubinama najbolje spustiti primamu direktno pod plovilo.

Nakon sidrenja nad vrhom ili najstrmijom padinom braka te obilnijeg primamljivanja, u more se spušta pribor. Kad joj olovnica dotakne dno treba je podignuti pola, čak i jedan ili više metara, ako se lovi nad livadom posidonije, odnosno ovisno o tome na kojoj dubini riba počne gristi. Napad kantora na mamac se osjeti kao nekoliko žešćih udaraca pa još nekoliko pokušaja slabijih. Kontrirati ne treba previše jako, jer bi se moglo dogoditi da udica prekine usnicu ribe za koju se najčešće zakači. Zbog toga razloga završnjak je dobro kompletirati od rastezljivog najlona, koji će dužinom i elastičnošću ublažiti eventualnu žestoku kontru.

Kantor nije osobito borben. Kad se zakači tek povremeno će se očajničkim trzanjem pokuša osloboditi. U pravilu, otpor kantora prestaje negdje oko sredine dubine. Ulovljenog treba premjeriti i vratiti u more ako je kraći od 18 cm.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Do sredine ili kraja veljače olignji su najbrojniji i najaktivniji u plićacima pa će se do tada moći loviti i s obale. Kada se oni, u pravilu vrlo krupni, počnu odmicati, u priobalju će se pojavit sipe koje će se tu zadržati do kraja travnja. Znači, predstoji dosta dugi period u kome će se s obale moći loviti ti glavonošci.

U takvom lovu najveći je problem zapinjanje pribora za dno. No, kačenje i gubljenje plijena te pribora moguće je spriječiti ili barem svesti na najmanju mjeru. U lovu na pozicijama gdje je najviše tih glavonožaca - na ravnim ili terenu koji se blago spušta u dubinu, kakvi su u lukama i lučicama te na plažama, to je najlakše uraditi postavljanjem plovka na pribor.

Za takvu namjenu najbolje je rabiti što robusnije i one plovke koji su najmanje skloni mršenju s ostatkom pribora, a takvi su „debeljuškasti“, loptasti i jajoliki. Još je važnije da imaju dovoljnu nosivost, barem jednaku težini varalice. Prednost treba dati kliznim plovcima koji omogućavaju daleko odbacivanje varalice s relativno kratkim štapom te tonjenje varalice na dubine višestruko veće od dužine štapa. Naime, lignje i sipe se love između dna i srednjeg sloja mora, na svim dubinama dohvatljivim s obale. Prednost treba dati kliznim, plovcima koji su prohodni kroz sredinu.

olisip2401 3

Plovak se stavlja na osnovnu strunu čija debljina ne treba prelaziti 0,30 mm, dok završnjak (sistem) treba biti nešto tanji. Graničnik hoda plovka najbolje je izraditi od perlice i lažnog čvora, a s jednom perlicom je dobro zaštititi čvor osnovne strune na vrtilici koja je spaja sa završnjakom. Završnjak je zapravo samo predvez od strune dužine metar i pol do dva. Lovili se, pak, u jakom kurentu, struji mora, završnjak je suvišan jer se varalica može vezati direktno na osnovnu strunu.

Kritični moment u lovu liganja i sipa s obale jest trenutak kad plijen izlazi iz mora. Tada trzaj štapa može uzrokovati pucanje kraka kojim se plijen zakačio te njegov gubitak. Osobito se to događa kad se zakače lignje, koje su sada otežane jer su pune ikre. Zato za lov tih glavonožaca treba koristiti štap spore akcije, najbolje paraboličan. Dužina mu može biti i do četiri metra.

olisip2401 2

Loviti se može „puščom“, „devom”, a dužina im treba biti barem 75 mm. Love li se isključivo sipe, varalice trebaju biti znatno veće, dužine 100 do čak 150 mm. Najbolje je koristiti one sa srpolikim olovnim utegom ispod „glave“, jer takve najteže zapinju. Naime, kad se pretežito love sipe mamac mora biti puno bliže dnu, najbolje je da ga i dodiruje. Kako sipe plijen love tako da ga „zajašu“, prednost treba dati „razor back“ varalicama koje imaju iglice i na leđima te bokovima. Isto tako, kad se pretežito love sipe, treba koristiti svjetlucave varalice.

Olignji i sipe se mogu loviti danju i po mjesečini. Tijekom danja sipe se uspješnije love većim varalicama i bliže obali, dok ih noću treba tražiti i na dubinama do 30 m. Žele li se pretežiti loviti lignje, treba postupati obrnuto, odnosno noću loviti posve blizu obale.

Lov je vrlo jednostavan. Najteže od svega je odrediti dužinu klizanja plovka, odnosno dubinu na koju će varalica potonuti. Ako se ne lovi na poznatom terenu, to se određuje probom, najbolje s olovnicom umjesto mamcem na kraju pribora. Kad se utvrdi dubina, odnosno najbolji položaj plovka, sistematski treba pretraživati lovnu zonu. Mamac se odbaci što dalje i kad se objesi o plovak, polako privlači. Kad dotakne dno ili je prihvati glavonožac, osjeti se lagani trzaj. Tada treba podignuti pa spustiti štap da mamac ponovo potone ili nastaviti s laganim namotavanjem strune ako se na njoj osjeti težina i aktivnost napadača.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Sa svih dijelova Jadrana stižu vijesti o dobrom ulovu vrnuta, skuši, ne samo kočama na njihovim uobičajenih dubinskim zimovalištima, nego i udičarskim alatima u priobalnim kanalima i valama. Neki tvrde da je to zbog natprosječno toplog mora, a neki da je to redovito ciklično pojavljivanje vrnuta u većim količinama svakih nekoliko godina. No, bez obzira zašto se u priobalju pojavio već sada, a ne, kao što je uobičajeno, sredinom ili krajem proljeća, to je prilika za izdašan i nimalo dosadan ribolov, najčešće najdalje stotinjak metara od obale.

Naime, ovisno o području, vrnut se sad dobro lovi na dubinama od 10 do 30 metara, u pravilu „na pola dna“, između površine i dna. Njegov plov je najlakše naći pendulom. Vrnut je poslije igluna najbrža jadranska riba, može postići brzinu od skoro 83 km/h, brzom se plovidbom u relativno kratkom vremenu može otkriti gdje se trenutačno nalazi.

Umjesto nastaviti s pendulom, nakon toga je puno lakše loviti bulentinom i tehnikom „ultra light vertical jigginga“. U oba slučaja najbolje završnjakom tipa „paternoster“, „očenaš“.

Završnjak za bulentin najbolje je izraditi s dva priveza, primule ili pjoka od „FC“ strune debljine 0,18 do 0,28 mm. Dužina im treba biti 100 do 150 cm, a međusobni razmak 130 do 180 cm. Na njihovim krajevima trebaju biti dugovrate i tanke udice oblika „crystal“ veličine 14 - 10, odnosno širine luka 7 - 10 mm. Odmah ispod spoja donjeg priveza s predvezom debljine 0,20 do 0,30 mm, trebaju biti omča za spajanje s olovnicom težine 5 do 30 grama. Kada se lovi suvremenom opremom, dovoljan je štap brze akcije, osjetljivog vrha i težine bacanja do 50 grama na kome je rola veličine 30, a na kojoj je najlonska struna debljine 0,30 mm.

Kao za lov bulntinom, tako i za uspjeh „ultra light vertical jigginga“, nije važno što je na udici. Zato je najbolje koristiti najjeftinije, varalice poznate pod japanskim imenom „sabiki“, na jugu poznate kao grmjelice. One se izrađuju vezanjem pera, niti i traka uz tijelo udice, ali i od mekane plastike u obliku račića, crvića i ribica. Za lov do 30 - tak metara dubine u bistrom moru i pri dobroj vidljivosti najprikladnije su bijele, transparentne i svjetlucave varalice.

Završnjak za sabiki varalice najbolje je izraditi s tri priveza male dužine, čak i tek 10 cm, pa i manje, raspoređena na jedan do 1,5 m dužine. Olovnicu treba postaviti barem pola metra ispod spoja najnižeg pjoka. Takve završnjake s već montiranim „sabiki“ varalicama najbolje je kupiti. Oni na tržištu dolaze s 5 - 8 varalica pa ih treba „potkresati“ jer naš zakon sportsko -rekreativnim udičarima dozvoljava istodobnu uporabu najviše tri udice na jednom priboru.

Umjesto olovnice, na kraj pribora je dobro postaviti „jigg“ varalicu, a može se loviti i samo s njom. U oba slučaja najbolje je na gornju stranu varalice postaviti „assist“, a na donju stranu trokuku udicu. Na taj se način smanjuje broj zakačenih, a izgubljenih vrnuta.

Loviti je najbolje sa štapom i rolom posebno pravljenim za vrlo lako skosavanje, no, poslužiti može i oprema za druge načine udičarenja. Primjerice „bolognese“ štap, ali lov s njim zahtjeva velike napore i uzrokuje dugotrajne bolove u ramenima. Bolje rješenje je štap za „spinning“ težine bacanja 40 do 60 grama, a još bolje štap specijalno pravljen za lagani lov iz broda bulentinom i to nešto sporije akcije. Ipak, poslije specijalnih „ultra light vertical jigging“, najbolji su štapovi za lov oliganja.

Prevarene ribe ne treba odmah izvlačiti nego je puno bolje dozvoliti da zauzmu sve udice na priboru. Što više, dobro je i posve zauzeti pribor ostaviti još kratko vrijeme u moru, a sve u nadi da će ulovljene vrnute napasti krupnije ribe, ponajprije kovač.

Kad vrnuti dobro „rade“ čak i manje spretan rekreativac tijekom nekoliko sati može ostvariti dozvoljeni dnevni ulov od pet kilograma plus jedan trofejni primjerak. No, pritom treba voditi računa da svaki vrnut kraći od 18 cm treba vratiti u more jer tako nalaže Zakon o zaštiti nedoraslih riba.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 10 Siječanj 2020 11:37

Prednosti i mane cheburashke

Varalice od mekane plastike vrlo su lagane pa, da bi se prezentirale iole dalje od površine, na pribor kojim se plasiraju ili direktno na njih treba postaviti dodatno opterećenje. Za tu namjenu puno je vrsta utega, olovnica, od univerzalnih do specijalnih. Jedna od potonjih je i cheburashka. Ta varijanta jigga, nastala u Rusiji, danas se koristi diljem svijeta, kako na slatkim, tako i slanim vodama. No, tko zna zašto, kod nas je skoro posve nepoznata iako je u mnogim situacijama najbolje rješenje, osobito za pendulu i spinning u plićaku.

Za razliku od ostalih vrsta jiggova, cheburashka nije kruto spojena na udicu nego ima uzdužni provrt u koji se postavlja žičana spojka na čiji se jedan kraj spaja udica, a na drugi osnovna struna. Zbog toga nudi puno više mogućnosti kombiniranja. Na nju je mogućne montirati razne tipove udica, od standardne jednokrake, preko dvokrakih i trokrakih do „worm“, specijalnih udica bez kontra kuke za montažu crva.

Spoj glave i udice, a preko nje i varalice, u izvornoj verziji je pomoću „split ring-a“, alkice, ali spoj s kopčom olakšava zamjenu varalica. Ta pokretna zglobna veze spojke i udice omogućava ribi lakše usisavanje varalice. Lakšem uzimanju udice pridonosi i mogućnost montaže posve male varalice na prilično veliku cheburashku. Nasuprot tome, klasičnu jigg glavu nije moguće normalno koristiti ako je jako mala udica na većoj glavi jer prilikom usisavanja varalice veličina glave smeta udici da se zakači za ždrijelo, čak i usne ribe. Zbog toga se sa veličinom jigg glave mora povećati i veličina udice, a samim tim i veličina varalice.

ugotica1001

Prednost cheburashke je i to što se može, 10 do 20 posto, odbaciti dalje od klasične jigg glave iste težine. Osim toga, cheburashka nema tendenciju rotiranja pri odbačaju jer je varalica zajedno s udicom pri odbačaju, zahvaljujući zglobnom spoju, prilijepi uz strunu i ne remeti let.

Još jedna prednost cheburashke je točka kačenja s osnovnom strunom, postavljena na prednjem, a ne gornjem dijelu utega, što omogućava puno bolju prolaznost kroz travu i preko kamena.

Mana cheburashke je što njena montaža traje duže nego klasičnog jigga. Osim toga, cheburashka u većini situacija brže tone od klasičnog jigg iste težine pa je varalica na njoj kraće vrijeme izložena pogledu riba. Također, cheburashka se češće pri odbačaju zakači za osnovnu strunu, što ometa pravilan rad varalice. Uplitanje se češće događa i prilikom vrlo sporog „shore jigginga“, lova skosavanjem s obale o kome smo pisali prije tjedan dana. No, s iole iskustva, ti se problemi lako izbjegavaju pa cheburashka dolazi do izražaja u lovu skosavanjem s obale. Osobito u situaciji kada treba na brzinu pretražiti veliko nepoznato lovno područje. U takvim prilikama idealna kombinacija je cheburshka i „worm“ udica, koje prolaze skoro svuda, atraktivne su za sve predatore i omogućavaju više prezentacija, od klasičnog pravolinijskog povlačenja, skokova iniciranih pokretanjem štapa do standardnog brzog namotavanja rolom.

ciburaska1001 2

Cheburashke se proizvode najčešće u težinama od 0,5 do 20 grama i oblika kugle. No, ima ih još nekoliko oblika, ali takve nisu nimalo bolje, ali jesu osjetno skuplje. Vrlo rijetke teške do 30, najviše 40 grama koriste se za lov pendulom, a pogodne su i za „light vertical jigging“, lagani ribolov skosavanjem iz plovila.

ceburaska1001 1

Objavljeno u esPRESSo

U drugoj polovini zime i prvoj proljeća najcjenjenije ribe poput orhana, zubaca ili kijerne rijetko se love pendulom jer je tim alatom mamac teško spustiti na 20 do 30 metara, dubine gdje se te ribe tada najčešće zadržavaju. Naime, da bi se postigle tolike dubine zarona pendule trebaju biti dugačke i opterećene s više kilograma teškim olovnicama, što znatno otežava baratanje priborom, osobito ako je na njemu živi mamac.

Sve navedeno se odnosi na pendule izrađene od plastičnih, ali ne i onu od „Monel“, metalne strune, nažalost kod nas skoro nepoznate. Radi se o struni od slitine nikla i bakra, jačine i specifične težine znatno veća nego plastike od kojih se rade ribolovne strune. Zbog svega toga, „Monel“ struna je znatno teža i tanja od bilo koje ostale vrste strune pa ima višestruko manji hidrodinamički otpor te duboko roni bez dodatnih utega. Zato je najprikladnija struna za izradu pendula namijenjenih lovu na velikim dubinama te velikim brzinama. Ovisno o debljini strune, vrsti mamca i brzini potezanja, pendula od „Monel“-a bez utega na svakih 10 metara dužine zaroni čak do 3,5 - 4 m. U priloženoj tablici vidi se koliko osnovne „Monel“ strune jačine 30 libri, najjače kojom smiju loviti sportsko - rekreativni ribolovci, treba biti ispušteno u more da bi pri brzini od 2 čvora prirodni mamac, ovisno o vrsti i veličini, ronio na određenoj dubini.


Dubina (m) Potrebna dužina „Monela“ (m)
8               32 - 35
12             40 - 45
16             50 - 57
18             62 - 72
22 - 24      75 - 90
26 - 30     100 - 150

Za pendulu na plitkim terenima, do 6 - 7 metara, bolje je koristiti najlon ili „PE“ višenitnu strunu.

„Monel“ strune se proizvode u nosivosti od 10 do 130 libri. Elastične su i ne sputavaju rad mamca. Posve su otporne na utjecaj mora, nehrđajuće, ali su vrlo opasne za metalne kaleme role. Naime, tijekom uporabe „Monel“ sudjeluju u stvaranju galvanskih struja. One ne štete strunama, ali itekako štete metalnim kalemima. Prvo izazivaju nevidljive ogrebotine, koje zatim prerastaju u pukotine. Samo kalem od „prokroma“, „inoxa“, kakve imaju rijetki multiplikatori, ne stradaju od „Monela“. No, i za taj problem postoji jednostavna rješenja. Prvo je na dno kalema namotati 50 - tak metara „Dacron“ višenitne strune, a jeftinije dno obmotati platnenom vrpcom ili trakom za izoliranje, u onoliko slojeva koliko će sigurno štititi.

monel20121 2

Na žalost, i „Monel“ strune imaju lošu osobinu da pri odmotavanju s kalema stvaranja „gnijezda“ , snopove zapetljanih navoja. Zato pri ispuštanju tih struna kalem uvijek treba blago kočiti. U mane „Monela“ spada i njegova visoka cijena, ali i cijena posebne role koja se mora koristiti s njim. Jedino specijalni štapovi za „Monel“ nisu osjetno skuplji od ostalih.

Takvi štapovi namijenjeni penduli na dubinama od 20 do 35 metara namijenjeni su lovu s „Monelom“ jačine 30 libri i u pravilu su dugački između 170 i 185 cm uz deklariranu snagu 20 do 30 libri, dok štapovi namijenjeni lovu na dubinama između 35 i 50 m imaju dužinu 170 do 180 cm te snagu od 30 do 50 libri, a na njih se u pravilu postavlja „Monel“ jačine 50 libri.

monelvrsniprovodnik

Zajedničko svim tim štapovima su provodnici u obliku valjčića, a najbolji imaju posebni vršni provodnik s pokretnim dodatkom koji u fazi odbacivanja mamca sprečava spadanje strune s vršnog valjčića, a u fazi izvlačenja, osim toga, da navodi strunu prema osi štapa, odnosno sredini valjčića. Taj usmjerivač strune izgleda poput slova „U“ koje je gornjim krajevima spojeno na osovinicu na kome je i valjčić, a na donjem kraju ima prsten kroz koji prolazi struna.

Za pendulu „Monelom“ pogodne su dvije vrste multiplikatora. Klasični s dvije brzine i polužnom kočnicom te električni multiplikator za dubinski bulentin. Multiplikator obvezno mora biti od najboljih metala, snage potezanje ne manje od 40 kg i kapaciteta barem 350 m „Monela“.

Objavljeno u esPRESSo
Stranica 10 od 13

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019