Kad si čovjek zamisli uspjeh on do njega hoće i prečicom, nerijetko i bez realne osnove. Kako je u društvu, pogotovo hrvatskom, strmoglavljenom do bola, da se čovjeku dođe zapitati ima li pad svoje granice, najlakše sebe ostvariti kroz hvalu i samohvalu, događa se da se stvari ističu praznim, nemjerljivim epitetima.

Ide to tako da neka ustanova, bilo to na dubrovačkom ili hrvatskom nivou, primjerice održava događaj te se redovito tu zbiva da gostuju sve sami "poznati umjetnici". Čovjek koji se bavi s nečim može biti liječnik, mikrobiolog, violinist ili recimo slikar. On uistinu može biti jednome poznat, a drugome manje poznat, ali tko tu "poznatost" mjeri da se ona u raznoraznim priopćenjima "izmelja" uz samo predstavljanje osobe, dakle uz sami opis njegovog zanimanja? Jasno da tu ima odista vrijednih ljudi svake fele, ali isticanje nečeg tako banalnog, dakle gradiranja stupnja priznatosti ne samo da je nepotrebno, uistinu ono nije niti urbano niti moderno, u potpunom je raskoraku sa zapadnim svijetom, najjednostavnije rečeno nešto je seljački.

Ne leži vrag samo u poznatima. Bude tu i popularnih, slavnih, elitnih, proslavljenih, prominentnih, renomiranih, etabliranih, najpoznatijih, te najurnebesnije - onih istaknutih.

Eminentan očito je mjerilo za važnost i značenje, značilo bi to valjda da je priznat u svijet, ali isticanjem priznatosti prevrši se mjera lijepog ukusa. Konkretno, stječe se dojam da Dubrovnik posjećuju sve sami oskarovci i nobelovci. Jasno, nacifrani epiteti su bjanko kartice koje otvaraju svaka vrata, što povećava i statusni karakter samog organizatora, ne bi li se na tome svemu profitiralo i animiralo publiku, u Gradu posebno osjetljivom na pitanje statusnog.

Tko i po kojim kriterijima određuje nečiju veličinu kroz zadani okvir superlativa teško je reći, ali ljestvica je visoko podignuta, u misaonom, dakle onom imaginarnom smislu. Dogodit će se tako da će neki idući gost biti optimalniji od drugog (sve do najoptimalnijeg, ako je to uopće moguće) jer razina se ne smije iznevjeriti. Prominentni se tako redaju kao na pokretnim skalinima, a ta izlizana društvena poza u biti znači presliku društva na svim razinama.

Navika je to sve prisutnija od kad se i društvo počelo raslojavati, do same srži primitivizma na svim razinama. Tako i iz kulturnih te političkih struktura prosijava se tek društvena poza kao šaka u lice iole civiliziranom društvu.

A za prave kvalitete, za koje ne trebaju celofani, više nitko i ne pita, one su očito promijenile svoju adresu, jer one dolaze tiho i po pravilu sebe objašnjavaju bez lažnih tumača valjanosti.

Za takvo što shvatiti treba znati da uspjeh nije jednom za vazda određena veličina, njemu je suđena skromnost, i jedino je tu svoj na svome.