Otvorene su sinoć 74. Dubrovačke ljetne igre, najveći i najznačajniji hrvatski umjetnički festival drame i (klasične) glazbe, što je ostao i kao takav opstao čak i u onim godine u kojima se gubio, konceptualno lutao, gotovo pa odbačen od Dubrovčana za što, ruku na srce, nije bilo krivo samo vodstvo Igara. Ima nešto krivo ili, bilo kome pravo ili ne, možda ipak pravo nasađeno, i u nama Dubrovčanima. Nije se blagonaklono gledalo na, pa hajdemo to nazvati, konceptualno projektnu dramu, a drama je Dubrovčanima nekako uvijek bila srcu draga i srce Igara, iako su Igre kroz svoje 74. godine ugostile svjetske glazbene virtuoze. Ipak taj (glazbeni) dio Igara više pripada znalcima, dok drama... Drama je pučka i drama je puk, ona je postolar u čijim crevjama svatko korača, ona je krojačica čiji vestit svakome pristaje, ona je kamarjer koji poslužuje tugu i radost, ona je meštrinja života.
Nije stoga neko čudo da su Dubrovčani skloni drami i (pre)dramatiziranju, kako je uostalom sugerirano i na Otvaranju, jer i bez Igara imaju oni svoje igre u koje im se ove Ljetne savršeno uklapaju kad bildaju mišiće nekakvog svog „dubrovčanizama” ili raguzeizama, koji zbilja proguta poput porcije patagonijskih oliganja uz prilog smrznutog, brzoprženog pommes fritesa ili možda krepanu blitvu, a pred kojima su pale placete Festivala. Otegla se tako višečinka jesu li Dubrovačke ljetne igre dubrovačke ili „zagrebačke”, čiji prolog više nitko ni ne pamti, ali zaplet je bio upečatljiv, a dogodio se na otvaranju 61. Igara kada nije bilo Linđa, a Bogami ni kneza ni senatora. Uz sedam smrtnih, scenarist Tomislav Zajec i redateljica tog otvaranja Dora Ruždjak Podolski, ako se pita Dubrovčane, nisu mogli počiniti veći grijeh od toga da izbace ovo „sveto trojstvo” Otvaranja. Iako je i s Linđom i s knezom i sa senatorima bilo redateljskih i scenarističkih promašaja, to iz 2010. uistinu se čini najvećim, jer (zar ne?!) trebamo (pre)dramatizirati.
Rasplet te dubrovačko – zagrebačke drame najavljen je pred ove, 74. Dubrovačke ljetne igre porukama gradonačelnika Mata Frankovića i Dore Ruždjak Podolski, sada u ulozi intendantice, koja, tko zna, možda želi iskupiti „grijeh” pa je nit koja se provlačila, možda čak i nametala, što direktno što posredno njihovim izjavama na konferencijama za novinare bila: „Igre su dubrovačke.” Samo Otvaranje, povjereno pomoćniku intendantice za dramski program Saši Božiću kao redatelju i glumici Nataši Dangubić kao scenaristici, trebalo je i to jest potvrdilo, šćeto neto, direktno, naglašeno i nedvojbeno već u samom prologu „(...) ma će ove godine bit po momu, po našemu, kako nas, gradsku čeljad, gusta”.
Scenarij koji je potpisala „mala iz Grada” i kao glumica nas uostalom i provela Otvaranjem bio je u potpunosti prilagođen željama (dubrovačke) publike, deboto previše, sve do granice da se počela gubiti umjetnička vrijednost Otvaranja, što, dojam je, i jest bio cilj, jer pita se Nataša Dangubić u scenariju „kakvo treba bit otvaranje” i odgovora „otvaranje je cere-mo-ni-ja, tradicija”, dakle zapravo pretpostavljeno samoj umjetnosti. No, s obzirom na tip manifestacije ono nije bilo lišeno niti je patilo od manjka umjeteonstva kao što su od viška patila neka druga Otvaranja zbog redateljskog i scenarističkog nerazumijevanja značenja „cere-mo-ni-je”. Rub nije pređen ni plasiranjem pop numera dubrovačkih autora kako bi se „zdravo seljački” dubrovačkim gospođama i gosparima i na taj način dalo do znanja da su Igre dubrovačke, jer time je, i ako to jest, kao i ako to nije bila namjera autorice scenarija Nataše Dangubić, ukazano na proces obratne metamorfoze koju proživljava Dubrovnik, u kojem je sve manje onih koji znaju gdje je čemu i kome mjesto.