Dubrovački gradonačelnik Mato Franković sudjelovao je na konstituirajućoj sjednici Predsjedništva Udruge gradova, a gdje je između ostaloga govorio o izmjenama i dopunama Zakona o društveno poticanoj stanogradnji. Kako se navodi na stranicama Grada Dubrovnika, Franković je "kritizirao nacrt zakona zbog neprikladne formulacije u dijelu u kojem općenito propisuje prava javnih službenika". On smatra "da je potrebno jasno diferencirati liječnike ili primjerice sveučilišne profesore ili neki drugi deficitarni kadar u javnim službama i izdvojiti ih iz zajedničkog nazivnika".
O čemu se tu radi? Nacrtom prijedloga Zakona izmjenama i dopunama Zakona o društveno poticanoj stanogradnji, u sklopu posebnog programa POS-a, državnim, ali i javnim službenicima i namještenicima, predviđa se osiguranje stanova. S tim bi se tako potpomogla deficitarna zanimanja, posebno, kako se navodi u Nacrtu zakona, "u nedovoljno razvijenim područjima Republike Hrvatske".
Osvrnuo se ovom prilikom Franković na dosadašnji model, kazavši kako je "kako je posljednji program poticane stanogradnje u Dubrovniku bio dobro zamišljen, ali se pri provedbi pretvorio u nekretninski biznis, gdje se više od 60 posto stanova danas iznajmljuje ili slobodno prodaje na tržištu". Predstavio je i svoj projekt POS stanova u Solitudu.
No, opaskom, praktički, kako bi izdvajanjem iz zajedničkog nazivnika trebalo dati veća prava sveučilišnim profesorima ili liječnicima, jer to je ono što je gradonačelnik poručio, Franković otvara Pandorinu kutiju.
Za početak, nelogično je uopće zašto bi deficitarna zanimanja imala neku prednost pri osiguranju stanova. Osnovna ideja POS-a trebala bi biti ta da se pomogne onima koji imaju manja primanja da lakše dođu do stanova. Ideja POS-a ne bi trebala biti ta da državni i javni službenici uživaju još veća prava nego što uživaju. Radi se tu o "par excellance" paradoksu uz kojega se onima koji su već dobro financijski potkoženi ili su doživotno uhljebljeni u institucijama daje prednost i pri kupnji stana.
A kad Franković spominje kako bi se tu dodatno trebali diferencirati liječnici i sveučilišni profesori, oni koji već imaju plaću veću od deset tisuća kuna, onda se jaz između bogatih i siromašnih dodatno povećava, a uloga poticane stanogradnje gubi svoj temeljni smisao.
Naravno da su zanimanja liječnika i sveučilišnih profesora bitna za opstojnost svakog grada, pa tako i Grada Dubrovnika, ali posebno se zalagati za popust pri kupnji stana kod djelatnika ovih službi, gdje je plaća daleko veća od hrvatskog prosjeka, nema nikakvog smisla.
Uostalom, Nacrt prijedloga Zakona podrazumijeva ovu odredbu kod nedovoljno razvijenih područja Republike Hrvatske, što Dubrovnik zasigurno nije. Problem Dubrovnika je upravo u tom tobožnjem bogatstvu uz koje najmodavci očekuju dobiti bogatstvo za svojih pedesetak metara kvadratnih. Stoga, unatoč tome što je Dubrovnik bogatiji od većine hrvatskih gradova, to ne znači da su Dubrovčani svi od reda bogati ljudi. Dapače, u Dubrovniku itekako ima onih koji jedva spajaju kraj s krajem, kojima izdvajanje četiri, pet tisuća kuna za mjesečni najam stana spada pod nemoguću misiju.
Upravo bi takvima POS modelom trebalo pomoći, dakle dati prednost onima koji nemaju visoka mjesečna primanja, a ne od bogatijih činiti još bogatije, unatoč tome što spadaju u deficitarna zanimanja. To u određenoj mjeri upravo čini ovaj Nacrt prijedloga Zakona, a Franković dodatno osnažuje izdvajanjem profesora i doktora.
Ima tko će se brinuti o liječnicima ili profesorima, valjda Opća bolnica Dubrovnik i Sveučilište u Dubrovniku. Na Frankoviću nije da mu osnovna kritika Nacrta bude u prevelikoj brizi za one s visokim primanjima, već za one koji sebi zbog financijskih razloga ne mogu riješiti stambeno pitanje.