Od gradnje azila, u onom roku od godine dana koji si je sam zadao gradonačelnik Mato Franković kad je preuzeo gradonačelničku dužnost, neće biti ništa. Govorio je on o tome na prošlom Gradskom vijeću, a razlog je što stanovnici Osojnika i Pobrežja, kao i Zatona, dakle mjesta u blizini kojih su pronađene potencijalne lokacije za azil, ne žele životinje u svojoj blizini.
Dugo je azil pitanje prijepora između gradske uprave i Društva za zaštitu životinja. U tolikoj mjeri je to po principu povuci-potegni išlo s bivšim gradonačelnikom Androm Vlahušićem, da su članovi Društva u jednom momentu na sebe preuzeli ulogu njegove najglasnije oporbe pa je čak održan i prosvjed ispred njegove kuće.
Obećao je Vlahušić izgradnju azila na Žarkovici, odmah pored sadašnjeg neregistriranog azila, projekt je to, kojega je Franković, kao tadašnji šef oporbe, nazvao i spomenikom gluposti, predsjednica Društva Anica Sambrailo „kokošinjcem“, a koji nije zaživio jer su radove, koji su započeli, zabranili konzervatori.
No, problemi na relaciji Grad-Društvo traju puno prije tih obećanja. Prijepori su nastajali i oko odvođenja dijela životinja u sklonište u Kaštel Sućurac, pitanjima oko novca za hranu, navodno teških uvjeta u kojima životinje žive kako su to iz gradske uprave napominjali, mogućeg zatvaranja neregistriranog azila po naputku inspekcije Ministarstva poljoprivrede, a za koje je isto bio „kriv“ Vlahušić jer prema mišljenju Društva nije obavijestio Ministarstvo o aktivnostima koje je Grad Dubrovnik poduzeo po pitanju izgradnje novog azila... A baratalo se tu s inozemnim udrugama koje ispada ne mogu dočekati da doniraju sredstva za izgradnju azila.
Ukratko, radi se tu niti o čemu drugome nego o političkom pitanju. I dok je Mato Franković dočekan kao netko poslan s nebesa, očito ponovo to neće ići tako lako uz svu njegovu dobru volju ili novac famoznih inozemnih udruga.
Franković je na prošloj sjednici Gradskog vijeća govorio kako novi azil „neće biti ograda iza koje skaču kučki“ i kako neće biti buke, ali jednostavno - napuštene životinje stanovnici ne žele jer ga poistovjećuju upravo kroz prizmu žice. Ne treba niti zanemariti dugogodišnje žalopojke stanovnika Bosanke kojima upravo smeta lavež nekoliko stotina pasa, a zabilježeni su i napadi pasa na tamošnje domaće životinje.
U svakom slučaju, kad se neki problem opetovano događa, nevezano s političkom opcijom koja je na vlasti, jasno je kako problem više nije u nekom propisu ili inatu, nego praktički u sveukupno lošoj klimi, zasnovanoj negdje između očekivanja jednih i mogućnosti drugih.
U kontekstu mogućnosti, bit će uistinu i teško pronaći lokaciju; dovoljno nenaseljenu da azil stanovnicima ne smeta, a opet dovoljno pogodnu i pristupačnu da se tu životinje mogu smjestiti. Uostalom, niti samoj izgradnji nije lako pristupiti budući da je sad tu više od 300 životinja, koje sve treba nekako zbrinuti.
Što se tiče očekivanja, propitkivati moralne vrednote onih koji ne žele životinje u svojoj blizini nije ništa drugo nego naivna demagogija. I, to bi članovi Društva trebali i prihvatiti. Koliko god da se plemenito brinuti o životinjama, i osuditi svako pa i najmanje njihovo zlostavljanje, treba shvatiti i stanovnike koji "bolnicu na kraju grada", koja se u ovom slučaju personificira kroz azil za napuštene životinje, ne žele baš u svojoj blizini. Najlakše je takve proglasiti „kurvinim sinovima“, najteže shvatiti kako postoje razlozi zašto azil treba biti daleko od naseljenih područja.
Stoga, teško je očekivati i neke velike promjene na planu odnosa između gradske uprave i Društva za zaštitu životinja. Po svoj prilici,već je narušen do sada skladan odnos Frankovića i članova Društva, kao još jedan dokaz da azil ostaje ono što je dugi niz godina i bio. Kamen spoticanja, ne samo kroz tehnički aspekt zbrinjavanja životinja, nego kao i stalni generator političke nestabilnosti u Dubrovniku.