Dubrovnik je postao zvijezda reklame za pivo. Tako se po dubrovačkim butigama može pronaći i svojevrsni zakonik na kojemu piše kako na "zidinama vruće nije dok se hladna Žuja pije". Može to nekome biti simpatično, nekoga će podsjetiti eto baš koju pivu treba kupiti, ali koja je zapravo razlika ove reklame od one, prije koju godinu, kad se Dubrovnik našao na reklami za talijanske smrznute ćevape?
Nema razlike. Ali opet, tada se moglo čuti kako su ćevapi nešto potpuno nepripadajuće dubrovačkom području pa je eto kroz sve skupa provučen narativ da je Dubrovnik kao slavni jadranski biser u cijeloj priči s ćevapima ispao osramoćen. Pa opet, zašto sad nikome ne smeta piva, odnosno zašto ona ne sramoti Dubrovnik onako kako su ga sramotili ćevapi? Posebno kad se zna kako piva nije ništa bliža Dubrovniku od ćevapa, upravo naprotiv.
No, ćevapi su simbol Bosne, odnosno svih krajeva bivše Jugoslavije u kojima su vladali Turci. Pa, iako receptura nije svugdje ista, poznati su sarajevski, leskovački, novopazarski, banjalučki... Od kud da se gosparski Dubrovnik nađe u na taj način biranom društvu? Za dubrovačke snobove, koji se onako poslovično okreću kako im paše u mnogim sferama života, bilo je to očito preteško za podnijeti jer oni inače eto ne roštiljaju, ne jedu ćevape s lukom i kajmakom nego valjda samo pečenog kopuna po dubrovački.
Pak, pivu kao očito internacionalniji proizvod, koja simbolizira srednju Europu, a korijene vuče još iz keltskih i germanskih plemena, lakše je podnijeti. Ona je tobože dubrovačkija. No, u praksi, ako bi se tjerao mak na konac je li Dubrovnik bliže minhneskom Oktoberfestu ili bosanskom, ne daj Bože i srpskom, masnom ćevapu s lukom?
Ako je suditi prema gostima koji ipak prevladavaju iz nama bližih krajeva, s kojima je uostalom Dubrovnik i dijelio državu dobrih sedamdesetak godina, ali i navikama koje su u Gradu postale uvriježene; poput okretanja janjaca na Gruškoj noći, šopingu u Trebinju, glazbenom ukusu mladih ili najobičnijem divljaluku u prometu, odgovor na pitanje više je nego jasan.
Istina o Dubrovniku kao građanskom gradu, koji je imao kanalizaciju i vodovod puno prije raznih europskih središta, itekako je postojana. Istina je to koja se mora njegovati i uzgajati. No, problem je kad tu istinu lažno počnu živjeti oni koji ne shvaćaju kako je svaka reklama za Dubrovnik zapravo dobra reklama, kao i oni koji misle da mesnata masa mljevenog mesa ne može ići s koncertom u Kneževome dvoru.
No, naposljetku, to što piju pivu, a eto ne jedu ćevape, ali malo morgen, zapravo je tek fleka uz koju se zrcali snobovsko i gnjilo gosparstvo niskih pobuda i visokog primitivizma, u điru sveukupne iluzije o dubrovačkoj posebnosti.