Nakon micanja njegove biste s Pantovčaka, Maršal je izgubio i Trg u Zagrebu. Ovaj grad tako više nema trg koji nosi ime po Josipu Brozu. Pobjeda desnice, reklo bi se, iako, stvar je tu puno kompleksnija od toga, budući da su sve podržali i oni drugi, tobože normalniji, a ne redovni pacijenti kojima su usta uvijek puna revizija povijesti.
I, tu politička ucjena ne opravdava stvari. Nije tu važno što iza tog dizanja ruke za micanje trga stoji sitnošicarska politička ugođavanja u Skupštini Grada Zagreba. Upravo naprotiv, kad je došlo do toga da je na prodaju i Trg maršala Tita, jasno je kako je društvo prizemljilo točno do točke s koje se najbolje vidi veliko lice Hrvatske, a koje uglavnom definira zalupljivanje vrata antifašizmu, odnosno onoga kroz što se ocrtava sloboda i napredak, dok u prikrajku čuči nježno njegovani fašizam.
Nazvati to prokletstvom bilo bi pogrešno jer bi značilo da je za stanje netko drugi kriv, nazvati nekim državnim pitanjem opet bi bilo pogrešno. Pa, iako je izazvalo više pozornosti od recimo slučaja Piranski zaljev, gdje se slijepo brani kadin mora, nije da je nešto nekoga previše briga. Valjda onim poučkom uz koji naknadni metak ne boli, samo prvi ubija, a svjedoci smo, po antifašizmu bilo ih je...
Bio je tu i nekakav prosvjed, ako je suditi po fotografijama, ljevičara palih s Marsa, grogiranih od stvarnosti koji biju neke svoje bitke, u grubo rečeno, odgajanih na nekoliko dokumentaraca o zaštiti prirode i propasti kapitalizma, kojima je sve dio folklora, poput nezrelog bedža na vindjaci. Sve skupa bez nekog konstruktivnog sadržaja i motiva za ono što bi ustvari taj prosvjed trebao biti.
No, uz ovu hrvatsku kompilaciju budalaština, jer kako drugačije nazvati bavljenje pločama i Titom u državi pred bankrotom, kao svojevrsni antiklimaks priče dođu i oni koji su stvar zakuhali. O čemu se radi? O posjedovanju ploče s nekadašnjom adresom ovoga Trga! Tako novinaru Velimiru Bujanca, ploču, stvarnu ili imitaciju - nebitno, poklanja Zlatko Hasanbegović. Pak, vlasnik nekakve zagrebačke birtije, koji je kako kaže, "zbog ovog zlikovca proveo 500 dana u zatvoru", vlastitim rukama skinuo je ploču te je odnio u svoj kafić.
Što im posjedovanje ploče znači nije jasno, valjda se tu radi o nekakvim atavističkim, špiljsko-trofejnim porivima. No, ujedno dobar je to šlagvort cijele priče oko naziva Trga. Zamislimo da je, recimo, tu ponešto dostojanstva. Pa da taj Hasanbegović poslije skidanja ploče i kaže nešto smisleno i pomirujuće. Ili, da se vlasnik kafića nikad nije pojavio u javnom prostoru, odnosno da ploču nije odšarafio. Onda bi to bio ajde i neki argument, označavalo bi kakvu-takvu borbu. Pogrešnu, ali zasnovanu na principima. Ovako, samo je ono što i jest, a što se antagonisti priče ne trude sakriti - opsesivno orgijanje po prije 37 godina umrlom Josipu Brozu Titu.
Na neki uvrnut način, i bolje da je tako. Kad je loše, neka bude do kraja loše jer ponor ponora prema kojemu država stremi uvijek može biti novi početak. A uostalom kad je već tako, odnosno, kad oni koji govna mute to i ne pokušavaju sakriti, na koncu i po pravilu, govno i pojedu.