Prikazujem sadržaj po oznakama: butiga

Stanovnici Zlatnoga potoka dobit će butigu. Naime, nakon što Gradsko vijeće na sjednici u četvrtak usvoji Izmjene i dopune Plana korištenja javnih površina izvan povijesne jezgre, steći će se uvjeti za postavljanje kioska s prehrambenom robom.

Naime, stanovnici Zlatnoga potoka već su duže vrijeme od gradske uprave tražili da se u naselju osigura lokacija za butigu pa je gradska uprava rješenje pronašla u kiosku u kojem će biti trgovina s prehrambenim artiklima. Tako stanovnici Zlatnoga potoka i obližnjih ulica više po namirnice neće morati u butigu na Pločama.

Kao najpovoljnija lokacija za postavljanje kioska od 15 metara kvadratnih odabran je prostor na križanju Ulice Frana Supila s Ulicom Zlatni potok.

nm

Zašto su u Gradu skuplji nego oni van Grada prehrambeni i higijenski artikli, kao da mi ne živimo 365 dana u Gradu nego samo zimi kada cijene padaju, a što je ljeti? - pitao je između ostalog, a postavio je 20 pitanja, Nikola Beusan na nedavnom zboru građana Gradskog kotara Grad.

- Problem Konzuma... Mi nismo bogataši, mi svi afitavamo da bi mogli živjeti, ali ono što nam oni priređuju cijene 30 posto ljeti, ja molim gradonačelnika da nam omogući, svi imamo one kartice, da mi cijelu godinu imamo deset posto ili 15 ili u ljetnim mjesecima kad oni isaju cijene na 30 posto, da nama daju odma, brišu 15 posto. - rekla je pak Dube Šimunović.

- ... i kvalitetna butiga u Gradu, jer nemamo kvalitetnu butigu, jer za svaku glupost moramo ić izvan Grada, a da ne govorim o električnim aparatima. - kazala je Nevenka Đirilć.

- Što se tiče cijena prehrambenih proizvoda u Gradu katastrofalno su visoke, ali sumnjam da se tu išta može uraditi, i pokušavalo se i prije, zbog toga što je privatnik i ne znam dal' tu Grad može što učiniti al' ako bi mogao to bi bilo dobro. I ako Grad može u suradnji sa „dm” – om vratiti „dm” na Pile. - rekao je Mujica Zijadić.

DVIJE SU IM STVARI ZAJEDNIČKE

Što je zajedničko svim ovim ljudima jasno je svima: muče ih cijene u povijesnoj jezgri, cijene osnovnih i manje osnovnih živežnih namirnica i drugih artikala neophodnih u kućanstvu, s razlogom.

No, zajedničko im je još nešto: izgleda da ne razumiju da niti Grad Dubrovnik niti Gradski kotar ne mogu utjecati na to kakve će biti cijene u privatnim butigama, a Grad Dubrovnik butigu ne može otvoriti.

Doduše među njima svima Mujica Zijadić eto je izrazio sumnju da Grad može nešto učiniti, da bi onda sam sebi skočio u usta kazavši kako bi bilo dobro ako može, iako zna da ne može, kao što zna da Grad ne može ni „vratiti „dm” na Pile”. Zijadiću bi to, kao bivšem gradskom vijećniku SDP -a itekako trebalo biti dobro poznato. No, s druge strane, što danas znači biti gradski vijećnik, gotovo ništa, nikakvo umijeće ni znanje nije potrebno da bi se vijećnikom postalo, ali svatko voli kad mu čiče, pa tako i Zijadić kad govori ono za što unaprijed zna da je neostvarivo.

IZ OVE KOŽE SE NE MOŽE

Stoga, ne samo stanovnici povijesne jezgre, već svi stanovnici Grada Dubrovnika, moraju konačno shvatiti da žive tu gdje žive, da iz ove kože svi zajedno ne možemo, da život u Dubrovniku i svakom njegovom pojedinom dijelu ima neki svoj specifičan problem i svojih prednosti i mana, a da, konkretno u ovom slučaju, Grad Dubrovnik ne može određivati koliku će cijenu na pojedini artikal staviti privatnik i hoće li nekom dati popust.

Kad je riječ o butigama, sličan problem čuti ćete i od stanovnika u Zlatnom potoku, oni butigu u samom naselju nemaju uopće, a nisu jedini, i jednako tako očekuju da im Grad taj problem riješi, pa kad Grad krene rješavati problem, onoliko koliko mu je u domeni djelovanja, da barem osigura prostor, da barem imaju butigu, dakle nije čak riječ ni o cijenama, onda nema nikog zainteresiranog da je otvori. Onda u Zlatnom potoku padaju u afane i Grad je kriv što nitko ne želi otvoriti butigu, i pri tome je nebitno tko je gradonačelnik, Mato, Andro, Dube ili Vido, Grad je uvijek kriv za što objektivno nije kriv. A eto, s druge strane mogao se naći netko poduzetan među stanovnicima Zlatnog potoka pa uzeti taj prostor koji je davao Grad i otvoriti butigu. No, nije, čekaju da to netko drugi uradi.

Nije bilo nikog zainteresiranog ni kad je Biskupija davala 80 kvadrata za otvaranje prehrambene butige na Svetoj Mariji za sto kuna mjesečne najamnine. Mogao je netko od ovih, koji su za govornicom iznijeli problem cijena, uzeti taj prostor u najam i otvoriti tu butigu. Kad je već javno istaknula cijene kao problem, evo npr. Dube Šimunović mogla je držati i prehrambenu butigu s nižim cijenama, ali nije, držala je godinama u Ulici od Puča butigu od „đinđa minđa”, rukotvorina i suvenira, kaže eto da afitava, dakle, poduzetna je žena, vjerujemo da bi onda dobro vodila i butigu od prehrambenih artikala na Svetoj Mariji. Ali eto, nije se ni ona niti bilo tko u Gradu odlučio za to. Čekaju da netko drugi to uradi.

NE GUBITE SVOJE I TUĐE VRIJEME

Ma ne napadamo ovdje te ljude, znamo dobro zašto nitko od njih nije uzeo nuđeni prostor i otvorio butigu na Svetoj Mariji - jer se ne isplati, znamo zašto nitko nije uzeo prostor za butigu u Zlatnome potoku – jer se ne isplati. No kad znaju da se ne isplati, kako očekuju od nekog drugog da to uradi?! To je čekanje Godota.

Stoga nije cilj kritika, cilj je ukazati na nešto sasvim drugo...

U ovom napisu krenuli smo cijenama, nastavili s isplativošću otvaranja trgovina u pojedinim područjima, a završit ćemo sa savjetom. Kada se organiziraju zborovi ili sastanci s građanima, kada imate priliku iznijeti svoje probleme gradonačelniku ili predsjedniku Gradskog kotara, bilo kome tko može riješiti neki problem, dajte čeljadi, fokusirajte se na ono što netko može riješiti i što je u nečijoj ingerenciji da rješava, kako u Gradu, tako i u ostalim gradskim kotarima gdje se na sličnim sastancima može jednako tako čuti svega i svačega. Neka takvi sastanci ne protiču u gubljenju vremena, makar vam i čičali.

Riješite nam problem butige, povikaše stanovnici Zlatnoga potoka i Svetoga Jakova na prosvjedu koji su nepoznati organizatori načinili u subotu, a ispred kojih je govorio predsjednik Gradskog kotara Ploče - iza Grada Srđan Obad.

Okupili su se građani legitimno kako bi izrazili svoje neslaganje s izmjenama prostornih planova. Ne žele između ostalog da im se digne pristup plažama i obali, na što sumnjaju da će se dogoditi (ostat će valjda bez igrališta za mali nogomet u amfiteatru Hotela Belvedere). Ne žele helidrom (zamislimo da se dignu na noge Cavtaćani kontra pozicije aerodroma jer im avioni prelijeću iznad glave). No, sva ta (ne)opravdana bojazan je razumljiva, jer u čovjeku kad živi u Hrvatskoj strah je usađen s razlogom, kao i potreba za parkingom (oni očekuju garažu), nakon što su dvadeset i kusur godina (ne svojom krivicom) zauzimali trotoar i cestu prema Belvedereu što ubuduće neće moći, a taj parking problem uostalom dijele sa svim ostalim sugrađanima, ne misle valjda da je nekome puno bolje no njima.

Ipak, butiga… Oni žele butigu. Gradonačelnik je obećao.

I… što ćemo sad što je gradonačelnik obećao?! Gradonačelnik Mato Franković, ili neki drugi, može puno toga obećati, a to što obećava(ju) njegov/njihov je problem, jer otvoriti butigu Grad Dubrovnik ne može. Može Grad dati nekakve subvencije, ponuditi gradsku zemlju i sl., ali butigu otvoriti ne može.

To je ono što izgleda stanovnici Zlatnog potoka i Svetoga Jakova ne razumiju ili ne žele razumjeti, butigu može otvoriti jedino privatnik, a privatnicima se očito ne isplati otvoriti butigu u Zlatnome potoku, barem se zasad čini tako, da bi netko kupovao kruh, mlijeko i cigare, a po veću spenzu išao u neki od trgovačkih centara. Pa nije ni Pemo otvorio butigu u Zlatnome potoku, a koji u svakoj rupi otvara što može i ne može, pa i tamo gdje butiga već postoji pa pregazi svakog malog trgovca. Nije, jer zna da se ne isplati. A ono što se poduzetniku ne isplati neće raditi, to je tako bolno jednostavno.

Mnogi bi svašta, i u Mokošici bi neki kino, a lijeno im je poći do Grada u „Slobode“ koja uglavnom zjapi prazna, još malo pa će i kazalište u Šici možda zatražit, jer im je ono u Gradu kao daleko, a stanovnici Zlatnog potoka ne traže duševnu već onu opipljivu hranu, što u želudac kroz grlo propada. To se čini dovoljan razlog da se reče kako imaju pravo.

Ma imaju šipak, ako im se otvara butiga, pa zaboga neka je otvore, ne trebaju čekati ni gradonačelnika ni predsjednika kotara, ni župana ni predsjednicu, ali neće, jer znaju da bi ta butiga teško preživjela.

Vrijeme socijalizma je odavno iza nas, pa tako i vrijeme kad su Organizacije društvenog rada dekretom otvarale butige iz ovih ili onih razloga koji se nisu povodili uvijek tržišnim. Danas se sve povodi tržišnim razlozima, pa će se i stanovnici Zlatnog potoka morati pomiriti s činjenicom ukoliko neki privatnik ne pronađe interes za otvaranje butige, da butigu neće imati i da im tu ne može pomoći nitko, već mogu pomoći sami sebi, otvoriti obrt ili poduzeće i provjeriti koliko su im sami susjedi spremni kupovati i „svoju“ butigu na životu održati.