Prikazujem sadržaj po oznakama: novinari

Jedva da je prošlo nešto više od mjesec dana otkako su hrvatski mediji, većina, dotaknuli dno manipulacijom s viješću o smrti poznatog i utjecajnog novinara Mislava Bage. Naime, tada je većina hrvatskih novinara koji su izvještavali o njegovoj smrti svjesno preskočila informaciju kako je pokojni Bago pronađen mrtav na ulici i da je smrt uslijedila nakon pada s nekoliko metara visine na pločnik ispod stana u kojem je živio. Pojedini urednici i novinari pravdali su to potrebom da se zaštiti Bagin dignitet pa i obitelj.

Tada je na Južnom objavljen komentar zašto je i kako je trebalo objaviti vijest o Baginoj smrti, a da pri tome dignitet pokojnika ne bude narušen, a javnosti se, bez bespotrebnog senzacionalizma, da jasna informacija o smrti javne osobe. Na to se možete podsjetiti OVDJE.

No, korektna informacija tada nije bila cilj najvećeg dijela hrvatskih novinara, ali je cilj pojedinih novinara, tek nešto više od mjesec dana od Bagine smrti, koji su jučer izvještavali o sličnom slučaju u Dubrovniku, bio lešinarski klik više na račun izmrcvarenog tijela njihova sugrađanina. Bagin, dignitet javne osobe, štitili su neizvještavanjem, iako to nije bilo potrebno činiti na takav način, dok je jučer objavljena čak i fotografija mrtvog tijela čovjeka čiji je jedini dodir s medijima vjerojatno bi tek taj da ih je čitao, gledao i slušao.

Slučaj je sličan, ishod jednako tragičan, obitelji pogođene, ali jedan od dvoje pokojnika nije bio novinar da bi ga novinari štitili, iako su baš njegov i dignitet njegove obitelji trebali štititi. Dapače, dok je Bagina smrt, zbog značaja tog pokojnog novinara kao javne i utjecajne osobe, bila vijest, jučerašnja tragedija u Dubrovniku nije čak niti trebala dospjeti u medije.

No, „na koncu, najžalosnije je ipak da mnoge od njih danas – sutra neće biti briga za dignitet neke druge žrtve, jer nije – novinar(ka) ili netko koga su poznavali”, bio je zaključak komentara na Južnom koji je govorio o tome kako su hrvatski novinari u slučaju izvještavanja o smrti Mislava Bage ostali bez vjerodostojnosti. Nažalost, točno to se i dogodilo, već prvom idućom (ne)prilikom.

Za Gradskog vijećnika HDZ-a Iva Lučića zvanog Minđuha novinari su crvi, lešinari, bunkerašine, šupci (pakaši), pa i slastičari (mada nije baš jasno što bi trebalo biti uvredljivo kod toga „slastičari”, a napisano je u tom kontekstu, kao da bude uvredljivo). Naime, sve su to objave koje je Ivo Lučić zvani Minđuha, „lajkao” ispod napisa Dubrovnikpress.hr portala iz redovne rubrike u kojoj, ususret izborima, donosimo kratki rezime rada gradskih vijećnika pa je tako na red došao i on.

Ivu Lučiću, koji u svakoj civiliziranoj zemlji nakon afere koju je otkrio Dubrovnikpress.hr, odnosno nakon što je objavljeno da je bespravno koristio gradski stan dok je u isto vrijeme ubirao tisuće i tisuće kuna iznajmljujući obiteljsku kuću u rodnom Mrčevu, koje inače također teritorijalno pripada Gradu Dubrovniku, ne bi mogao biti gradski vijećnik, očito se nije baš svidjelo kako smo ocijenili njegov rad u Gradskom vijeću te zaključili kako je puno poznatiji kao branitelj i nelegalni korisnik gradskog stana, kojeg je u međuvremenu napustio, nego kao gradski vijećnik.

Podržao ga je u tome još jedan gradski vijećnik HDZ-a, Pero Milković, također poznat u javnosti po incidentu na Mostu dr. Franja Tuđmana, o čemu je također pisao Dubrovnikpress.hr, kada su sudionici njegove svadbene povorke izrazili krajnji primitivizam zaustavivši promet kako bi nasred mosta palili bengalke, jer eto, ženi se Pero Milković pa je to valjda bio strašno važan događaj za cijeli Grad Dubrovnik i neka sve stane. Jednako tako, kao što smo već pisali, u svakoj civiliziranoj zemlji Pero Milković nakon toga ne bi mogao ni prismrditi Gradskom vijeću, ali mi smo ipak u Hrvatskoj i Dubrovniku.

Likovi koji pišu takve komentare ispod članak na FB-u također očito smatraju kako je sasvim u redu da netko koristi bespravno gradski stan ili možda ima ilegalno odlagalište otpada, pa tako, poput izvjesnog Pietra Tomića pišu: „Ivo samo meti i oni bi isti bili i još gori !!!”. Znači, Pietro Tomić zna za Lučićeve grijehe, ali to mu nimalo ne smeta, dapače, neka „Ivo mete”, možda ilegalno odlagalište otpada, i eto siguran je taj izvjesni Tomić, da bi i novinari ilegalno odlagali otpad i ilegalno koristili gradski stan.

Neki polupismeni Marko Margaretić uspio je čak zaključiti: „Da nije Minđuhe i branitelja nebi (da, „nebi”, op.a.) bilo ni vas ni Gradskog vijeća...” A ako nam smeta Minđuha, kaže neka idemo u „trebinja” (da, malim slovom i u množini, op.a.).

Nekakav Zdravko Matić piše da mu (Minđuhi valjda, op.a.) „možemo podimit” ili, navodi on „idemo opet”. Što se pod tim podrazumijeva, gdje bi on i s kim išao, nije objasnio, nekako baca na to da bi on malo pucao, valjda po novinarima.

U biti, ti i takvi likovi, koji pišu uvrede i oni koji to podržavaju (spremni naravno odgovarati za sve napisano, možemo samo zamislit koliko, kao što za svaku riječ odgovaraju i novinari), u plejadi koje možete vidjeti na „screehotovima” su manje važni, puno je bitne ponašanje gradskih vijećnika, u ovom slučaju Iva Lučića zvanog Minđuha i Pera Milkovića, koji takve likove podržavaju, a kada nešto takvo „lajkaš” jednako je tome kao da i si sam napisao.

Iako nas u krajnjoj liniji nimalo nije briga što će o nekom novinaru privatno misliti Ivo Lučić zvani Minđuha ili Pero Milković ili uostalom bilo tko drugi od (kvazi)političara, dapače, da nešto dobro misle mi bismo se morali zabrinuti, ali takvim razmišljanjima u javnom prostoru nema mjesta baš kao što, s druge strane, nije bilo mjesta ni za epitet „ološi” Igora Miošića (SJG), kako je on „počastio” sve HDZ-ovce.

Eto, mi i dalje ne mislimo da se nekog može nazvati „ološi” samo zato jer je u HDZ-u, ali možemo kazati da su dosezi moderne civilizacije, poput npr. asfalta, odavno, tekuća vode nedavno, došli do Gornjih sela, ali ne i do glava pojedinaca.

Torcida je u Rijeku, na jadranski derbi, stigla u crnim majicama na kojima je pisalo „Novinari crvi”. Gotovo da nema nacionalnog medija koji jučer to nije zabilježio nakon ili tijekom utakmice Hajduka i Dinama.

Istaknuli su se tzv. navijači Hajduka i pozivanjem na vješanje Srba na vrbe, pjevali su i kako će četnicima piti krv, sve junak do junaka, ala Škoro s tamburicom na junačkim leđima, ako već na plećima junaštva nema.

I pije Torcida krv, ali ne četnicima, već svima nama normalnima koji bi željeli ponekad pogledati neki sportski događaj bez njihovog „navijanja”, ono – jednostavno uživati u sportu i uistinu navijati za sportaše, a ne vješati ljude.

Torcida je odavno nadrasla okvire sportskih terena, postala je svojevrsna supkultura u navijačkoj supkulturi, za neke, uglavnom psihijatarske slučajeve, način života.

I zapravo, koga bi bilo uopće briga za takve, osim psihijatara, da svojim ponašanjem ne ugrožavaju druge, a i ti „drugi” nisu puno bolji od te tzv. Torcide, jer godinama letargično gledaju na njihove pizdarije koje se ne manifestiraju samo na stadionima, već i u svakodnevnom životu. Dovoljno je samo pogledati gradske ulice, pa i u Dubrovniku. Ono što je u našemu Gradu nekada bio odraz divljaštva, pisanje navijačkih poruka i šaranje po zidovima, danas se naziva – muralima i tome se, umjesto da se jasno kaže kako je je riječ o vandalizmu i uništavanju imovine – čiči.

Čiči i gradska uprava, ne smije prdnut. Ne samo da ne smije prdnut, nego još i odobrava uništavanje gradske imovine, jer samoprozvani ulični umjetnici načačkaju tu i tamo nešto što se kao naziva muralom u koje umiješaju pokojnike na koje je javnost osjetljiva ili od prilaza najvećem gradskom naselju naprave ulaz u kasarnu, pa ne može gradska uprava kontra toga, jer ako je kontra – onda podržava četnike, a četnici su, znamo, je li tako, svi oni koji mazarije po gradskim ulicama smatraju mazarijama, a ne muralima.

Do takvog stanja doveli su i mediji, novinari, oni koji su godinama o tome šutjeli i, dok se s tribina orilo „Gazi purgera”, „Ubij tovara”, „Srbe na vrbe”, uz tek pokoju sramežljivu osudu toga, često izrečenu tek tako, onako usput i reda radi, uglavnom pisali, čast izuzecima, o predivnim atmosferama na stadionima. A sve zbog podilaženja, što Torcidi, što medijskoj publici, baš kao što im Dubrovniku podilaze sa spomenutim čačkarijama po zidovima.

Crvi je preteška riječ, kao što bi bila i majmuni kad vidiš torcidaše u onom kavezu na Rujevici, ali kad bi se poslužili njihovim rječnikom, nisu s tim natpisom puno falili. Mnogi novinari figurativno jesu crvi, ali ne iz razloga iz kojih u Torcidi to misle, već upravo zbog toga jer Torcidi i njima sličnima godinama titraju jajca. Titrat će mnogi im dalje, usput će i čičat, jer tko ne čiči - taj je Čiča Draža.