Dok se najavljuje kako bi s jeseni nošenje maski moglo postati stalna preporuka, a preporuka se obilno pretvori u obvezu, kad je riječ o mjerama zaštite od korona virusa, neke druge mjere uvedene u korona krizi uistinu bi trebale postati obveza.
Ne, ne mislimo na pranje ruku, to se zaboga valjda podrazumijeva i podrazumijevalo se i prije korona virusa, već na odredbu o udaljenosti stolova u ugostiteljskim i na javnim površinama namijenjenim ugostiteljstvu.
Naime, uistinu je puno ugodnije sjediti na nekoj od taraca ili uličnih prostora lokalnih kafića ili restorana s nešto većom udaljenosti od „prvog susjeda” iako je upitno jesu li baš svi ugostitelji domaknuli stolove kako je propisano mjerama.
Udaljenost od najmanje metar i pol između dva stola trebala bi se postaviti kao standard, kao obveza, jer nikome nije ugodno u restoranu češati se rame o rame, ili sjediti, da nema naslona na stolicama leđa o leđa s nepoznatom osobom za susjednim stolom.
Iako kafići i restorani jesu i mjesto društvenih okupljanja, određena doza privatnosti ipak treba postojati, ne mora baš netko za stolom do vašeg „sudjelovati” u razgovorima koje vodite.
Ne bi bilo loše o ovakvom standardu ozbiljno razmisliti, mada će ugostitelji skočiti na noge.
dm