Dubrovnik i dalje spava zimski san. Bit će to tako sve do kraja ožujka, odnosno dok ne dođu prvi kruzeri, kao ujedno i prvi znak proljeća. Pritom, obližnji gradovi, koji također žive od turizma, sve su samo ne pusti u ovim zimskim mjesecima.
Evo, recimo Mostar za vikend bio je pun turista. Razgledavali su, kupovali suvenire, fotografirali i radili sve ono što turisti rade. Pritom, svaki restoran bio je otvoren i skroz pun. Mostar tako očito u praksi živi dubrovački san o turizmu koji traje 365 dana godišnje. Ne radi se tu samo o Mostaru, zna se reći da je sad i u Kotoru turistički živo, uostalom za vikend Crnogorce je posjetio i kruzer.
Zašto svi ti gradovi koriste i zimu za svoju turističku promociju, odnosno zašto svi turistički dionici, od ugostitelja pa da uličnih prodavača suvenira, npr. u Mostaru nisu zamrli, dok je u Dubrovniku očito potrebno neko vrijeme da se sve skupa resetira do novog turističkog zamaha na proljeće? Također, Dubrovnik je i bolje povezan s Europom i svijetom od svojih susjednih turističkih takmaca, a opet manje-više ovih dana zjapi prazan.
Odgovor na to pitanje nije jednostran niti jednostavan, kombinacija je to više čimbenika. Očito se u Dubrovniku dovoljno zaradi ljeti kako se zimi doslovno ne mora mrdnuti prstom oko ničega. Valjda baš zato ne osmišljavaju se niti ponude za zimu, niti se gostima ide ususret s cijenama... Uostalom, i ovogodišnji Zimski festival preko koljena je odrađen te, ne računajući Novu godinu, nije privukao nikoga. Kad je već takva atmosfera, logično da neće biti puno bolje niti u siječnju ili veljači.
Primjer kako je novogodišnji doček privukao zaista veliki broj gostiju govori o tome kako je potrebno malo strateškog promišljanja da se stvari promjene. Ovako, očito nikome nije potreba da Dubrovnik svoj turizam i u zimskim mjesecima oživi. Šteta, jer kad je već turizam osnovna djelatnost, ono po čemu je Dubrovnik prepoznatljiv, i što ga čini najprepoznatljivijim u jugoistočnoj Europi, onda tu stvari treba učiniti takvima da budu samoodržive i zimi.
Ne samo da bi se zaradilo, nego da Grad uistinu bude živi organizam, ispuni sve svoje potencijale, što on očito najlakše postiže uz turiste.
Ovako, neispunjenje potencijala po pravilu, u svakoj djelatnosti u životu, je tužno. A k tome, najgore od svega je što ovako svi skupa čekaju da se stvari dogode. U ovom slučaju, da se turizam dogodi sam od sebe uz kombinaciju lijepog vremena i dubrovačkog kamena. Bit će lijepog vremena, kamen još nije skroz izlizan, i turizam će se opet dogoditi u tolikoj mjeri da će se zimi moći doslovno ležati. Ali, duh, duh Grada koji počiva na slučaju, a ne na promišljanju i planiranju, pritom tužno strši, što se baš ovako u zimskim mjesecima najbolje i osjeti.