Moglo bi se reći da je svijet slikarstva, ipak i usprkos svemu, najširi svijet nestvarnoga, jer u njega uključena je mašta, nezaustavljiva divlja rijeka kao osnovna potka svakog stvaranja. Kao i kod svakog uloženog truda i vremena, neminovno u jednom trenutku mora doći do razdiobe stvarnosti: one koja bira biti orijentirana komercijalnome ili one koja bi se mogla svesti na pojam neodoljivog hobija. Jasno, u praksi nije sve tu stvar odluke i određenja, gdjekad i sreća igra bitnu ulogu. No, oni koji bi htjeli, koliko u Dubrovniku mogu živjeti od slikarstva, prodaje svojih umjetničkih dijela? Ili, to u Gradu nužno mora ići ruku pod ruku s turističkim zanosom, što opet bitno utječe na prilagođavanje ciljanoj publici...
Povjesničar umjetnosti Antun Karaman govori "kako bi se u načelu od slikarstva moglo živjeti s tim da se zadrži izrazita kvaliteta, ali i da se prilagodi tržištu".
ANTUN KARAMAN: IMA ONIH KOJI I PREDIMENZIONIRAJU SVOJU VRIJEDNOST
- Drugim riječima, isključivo od nekog sofisticiranog slikarstva vrlo je teško preživjeti, ali u kombinaciji s proizvodnjom suvenira, uz povezivanje s nekim od poslova oko dizajna ili izdavaštva, dakle poslovima koji su bliski likovnoj umjetnosti, moglo bi se povezati kraj s krajem i zapravo pristojno živjeti. - kaže Karaman.
Smatra li da je takvo stvaranje, recimo ono za turističke svrhe, u biti određeni gubitak vrijednosti samog umjetnika?
- Uvijek je to od slučaja do slučaja. Ima ljudi koji ne mogu preći kvalitet ni kad se bave ne znam kakvom umjetnošću, a neki drugi imaju vrijednost i kad rade suvenir. Suvenir je široka pojava koja ima svoju publiku. Pak, ta publika nije uvijek zahtjevna. Zahtjevniji kupac će kupiti nešto što je vrjednije, a onaj koji o tome nema neka velika znanja, kupit će bilo što. U nas se blizu 200 ljudi bavi likovnom umjetnošću, među njima se nađe podosta onih koji bi mogli zadržati visoku razinu. Ili, barem višu razinu. Sve drugo i nestaje s likovne scene. - objasnio je Karaman.
Odgovorio je i na pitanje koje se tiče dubrovačke publike, onih koji su spremni zidove ukrasiti umjetninama. Dojam je kako ona i nije preširoka.
- Male sredine su uvijek osuđene na uzak krug ljudi, to je sasvim logično. I u velikim gradovima nemate preširoku publiku. No, Dubrovnik spašava to što ipak ima dosta prolaznika koji dolaze u Grad, žele kupiti nešto dubrovačko pa je lakše plasirati suvenir. Međutim, bilo bi žalosno kad bi se umjetnici samo na toj razini likovnog izraza zadržavali, dobro je da se mnogi trude ostati u svom umjetničkom svijetu, što se često vidi iz priloženog. Ali, ima i onih koji predimenzioniraju svoje vrijednosti pa u tom smislu više o svojoj umjetnosti govore nego što ona vrijedi. - zaključio je Antun Karaman.
LENA KRAMARIĆ: IMAM ŠTO ZA JESTI, ALI...
Pak, od slikarstva u Dubrovniku živi slikarica Lena Kramarić. Odnosno, ne bavi se nekim drugim poslom za život. Kaže kako tu ne postoji decidiran odgovor.
- Iznajmljujem stan, imam što za jesti, znači da preživljavam od toga. A na koji način i kako, odnosno što to sve zahtjeva je neka druga stvar. Zanimljiv je aspekt koliko je to preživljavanje povezano uz Dubrovnik, čije neke prednosti pokušavam iskoristiti, a tiče se turizma. Grad živi od turizma, većina onih koji tu dobro žive, na neki način su povezani s turizmom. Dolaze ljudi iz cijelog svijeta u Dubrovniku, nije tu bitna sama prodaja nego i kontakt sa svijetom što je velika prednost Dubrovnika. Tako da se zadnjih godina trudim da mi je za vrijeme sezone slike moguće negdje vidjeti jer nemam svoj atelje, dućan ili galeriju. Pak, galerije koje funkcioniraju u Gradu su suvenirskog tipa i ako bude izložena jedna ili dvije moje slike to je onako u sklopu tisuću drugih slika i predmeta. Što prezentacijski nije ono što bih željela. - objasnila je Kramarić.
- U biti, sve što prodajem je dosta malo od turizma. Drugo, ljudi mi dolaze s vremena na vrijeme za neki poklon, recimo za vjenčanje, što nije ono od čega bih mogla živjeti, ali dobro dođe. Super mi je kad se preko Interneta proda slika, to je onako jedan konkretan iznos koji može funkcionirati kao plaća na mjesečnoj razini. A ove druge stvari? Dogodi se nekoliko mjeseci ništa i onda jedan mjesec se tu nadoknadi kad se jedna stvar na drugu nadovezuje. Trudim se raditi i stvarati, vjerujem da ta energija ne odlazi u prazno nego se vrati, ne nužno kroz zaradu nego i na druge načine. - istaknula je.
Rekla je svoje mišljenje i o suvenirskom načinu rada.
- Razmišljam kad bih imala priliku, recimo da imam svoj prostor, koji bih dakako trebala plaćati, uz slike ponuditi i neke druge proizvode. Nisam strogo protiv toga, to je jedna vrsta posla. Ali, svatko za sebe mora naći dozu do koje može ići. Ali, kako Grad funkcionira, vjerujem da bi se ta granica brzo zamutila kako bi se preživjelo. Čisto općenito govorim. Meni se dogodilo da sam rekla: "Dobro, idem probati s nečim takvim". No, uvijek bi me nešto spriječilo. Ne znam je li to unutarnji inat, možda neka bahatost, ne znam kako bih to opisala, ali imam malo slobodnog vremena pa ga koristim za ono što me zadovoljava, a to je konkretno slikanje. Velim, da imam svoj prostor možda bi bilo drugačije, možda bi uz te slike bilo još nešto. Kad je dozirano i lijepo, nisam protiv toga. - zaključila je Kramarić.
ŠKERLJ: NE BIH MOGAO ŽIVJETI SAMO OD SLIKARSTVA
Dubrovački slikar Josip Škerlj, koji je dugi niz godina radio i kao profesor u osnovnoj školi, ustvrdio je kako se od slikarstva jako teško može živjeti.
- Nisam siguran da se može od toga živjeti, dakle tako da imaš kao plaću, stalna mjesečna primanja. Kad sam se oženio, odmah sam počeo raditi, onda se nije moglo od toga živjeti. Danas imam penziju, povremeno se proda neka slika... Ne bih mogao živjeti samo od slikarstva. Možda je to nekad mogao Đuro Pulitika, dubrovački bard slikarstva. Danas? Sumnjam u to. - dodao je Škerlj.
Naglašava kako su prije turisti više kupovali umjetnine.
- Turisti dolaze da bi se "napili" te ljepote tog starog dojma kojega Dubrovnik pruža. Što će mu slika kao putniku, ima pametni mobitel pa snima. Mislim, nije da turisti ne kupuju, ima toga, ali najviše se kupuju suveniri. Imam dosta godina i ne razmišljam o tom stvaranju. Malo je to i problematično, za mene, kao i za druge slikare. Rekao bih, jeftino. - istaknuo je Škerlj.
MERCEDES BRATOŠ: EKONOMIJA DIKTIRA TEMPO I U SLIKARSTVU
Mercedes Bratoš je dubrovačka slikarica, s adresom u Zagrebu. U ljetošnjem razgovoru za portal Dubrovnikpress.hr ona je rekla kako "ne zna nikoga tko danas od slikarstva može živjeti". A, sada je ponovila te svoje riječi.
- Čast iznimkama koji mogu živjeti isključivo od slikarstva, ali ja ih ne znam osobno. Svi rade još jedan dodatan posao ili čak dva radi egzistencije. Neki poslije akademije odustaju od slikanja, jer nemaju mogućnosti se dalje graditi. Nije to lagan posao. Samo eto oni koji ne odustaju, to istinski vole i hrane se stvaranjem. - kaže ona.
- Razlog zašto se ne može živjeti je jednostavan. Ekonomija, politika, gospodarstvo utječu na sve pa tako diktiraju i u ovoj domeni. Ljudi ne mogu priuštiti uvijek lijepe stvari pa odustaju, gledaju i promatraju... Zato postoje izložbe gdje se umjetnici prezentiraju, "reklamiraju", pokažu svoj trud i rad. S druge strane, to je opet veselje i radost pored svega za umjetnika. Na sve to gledam optimistično, sve dođe i sve prođe. Sad je tako što ne znači da se situacija neće promijeniti. Samo treba ustrajati u tome sto radiš i stvaraš. - kazala je Bratoš.
Mercedes je studirala u Italiji, sad, dakle, živi u Zagrebu.
- Situacija u svijetu je malo drugačija od naše sto se tiče prodaje. Dubrovnik ima kapacitet da postane kulturno središte tijekom cijele godine, a ne samo ljeti. Ima mladih i ambicioznih kulturnjaka koji mogu podignuti Dubrovnik na visoki nivo kulturnih događanja, samo trebaju imati podršku građana. Ipak je to mali grad pa najmanja pogreška dođe do izražaja. Dok u Zagrebu je malo drugačija situacija. Veći grad, više događanja i situacija je sigurno bolja. - objasnila je Bratoš.
PAČE SENTOVIĆ: OTKAD RADIM NIKAD NIJE BILO LOŠIJE
Vlasnica galerije Klarisa Jelena Pače Sentović rekla je više o ovoj temi iz drugoga ugla, dakle onoga galeristice, odnosno osobe koja već dugo prati trendove u ovoj oblasti.
- Što se tiče Dubrovčana, najviše kupuju mladi ljudi za poklone, za vjenčanja. Manje se prodaje u galerijama doduše, jer se obično ide izravno kod umjetnika u atelje gdje je i jeftinije. No, opet, taj atelje je zatvoren, i nije pristupačan strancima. Što se tiče galerija, najbolji kupci su naši ljudi koji žive vanka. Općenito, kvaliteta opada, tu su i prodavanja po ulicama, koja ne paše niti nama galeristima niti umjetnicima. To je sramota Grada Dubrovnika, odnosno onih koji odlučuju da se tu stvari ne reguliraju, jer oni prodavaju kopije kao da su originali. - rekla je Pače Sentović.
- Otkako radim, nikad nije bilo lošije. Grad posjećuje toliko ljudi, a postoji zapravo samo nekoliko galerija. No, što je više turista nama posao pada, odnosno ovome poslu ne paše masovni turizam. U ovom sam poslu 40 godina, prije sam radila velike izložbe. Danas se nemaju kome raditi. Prije se Murtić prodavao, a sad već dvije godine ne mogu prodati original Đura Pulitike i Eda Murtića. Govori i to o trenutnoj situaciji. - zaključila je Jelena Pače Sentović.