Kako se približavalo Svjetsko nogometno prvenstvo atmosfera i nije bila nešto naelektrizirana. Dapače, dojam je nikad manje nije bilo važno dočekati SP. Evo, jučer je i igrala Hrvatska, pobijedila Nigeriju, utakmica se pratila, ali daleko je to od neke značajne i lude atmosfere.
Više je osnovnih razloga tome. Kao prvo, nogometa je previše. Postao je izlizan, a Svjetsko prvenstvo više nije najbolje nogometno natjecanje, primat je tu uzela Liga prvaka, gdje je jednostavno najveća koncentracija kvalitetnih ekipa. U toj nogometnoj inflaciji, jednostavno stvari nisu zanimljive kao prije, u vrijeme dok su rezultate Serie A znali sretnici koji imaju teletekst, a dok su se za saznati strijelce morale kupovati Sportske novosti u ponedjeljak. Uz toliko kanala, Max TV uređaja, natjecanja, jednostavno i sva draž Svjetskog prvenstva blijedi. A ima tu nešto i u očekivanja. Evo, primjer Hrvatske. Više nije uspjeh sam po sebi samo se plasirati na Mundijal ili Euro pa da se svaka utakmica gleda kao nešto posebno. Vjerojatno, ako Hrvatska dođe do četvrtfinala, atmosfera će biti euforična.
No, na stranu ovi objektivni razlozi, postoji u hrvatskom nogometu, odnosno samoj toj genezi praćenja reprezentacije i nešto drugo, nešto što može iritirati.
Čovjek je varijabilna konstanta i na njega svaki đavo djeluje. Tako je lako shvatiti kad nekoga smeta navijački kiseli kupus ili navijački blagi kečap. Ili, izbornici, a eto skoro svaki je bio sirov u svom ulizivanju i dokazivanju nekakvog domoljublja, kao da su tamo mukte, a ne za masne plaće, a koji nakon pobjede nesuvislo govore kako je ona posvećena zemlji, Hrvatima, braniteljima - prije svega znajući što je „isplativa“ roba kod brata Hrvata. Jasno je kako smetaju i tupavi sportski komentari nakon tih pobjeda, svođenja stvari na iskustvo ili mladost, iako sama sportska vještina najmanje veze ima s istim. Nerviraju i blesavi „voxovi“ državne nam dalekovidnice gdje evo već 20, 30 godina godina kao da se pronalaze uvijek isti frajeri koji pripiti govore kako će se sljedeća utakmica pobijediti 3:0 ili pikselizirane fotografije loše kvalitete po društvenim mrežama, snimljene u polumraku nekog polukafića dok se gleda utakmica, što sve skupa stvar čini tužnijom i jeftinijom nego što jest.
Dakle, stvar je u predvidljivosti. Predvidljivost svega što nadolazi ono je što smeta jer kad se pođe od prvog narativa, drugi se sami otkrivaju bez puno mudrosti.
Aspekt je tu i događanja u nogometu, a koja se mogu svesti pod kriminal. Dakle, nakon što su Zdravku Mamiću napokon „provjetrene“ financije, odnosno nakon što je nepravomoćno dokazano da je tipični posttranzicijski lupež, koji je kao i toliko njih s rukom na srcu krao svoju ljubljenu državu, on je kao najgora kukavica iz Hrvatske pobjegao. Takav Mamić, dakle nepravomoćno osuđeni lopov i kukavica, direktni je ideolog same reprezentacije, koju je netko u zanosu jednom prozvao i njegovom privatnom prčijom.
Za takvu prčiju igra i Luka Modrić, protiv kojega je Osječko Županijsko državno odvjetništvo podiglo optužnicu zbog lažnog svjedočenja u slučaju Mamić, a koji se ima hrabrosti drznuti na novinarsko pitanje o Mamićevom slučaju. Tu je, jasno i Dejan Lovren oko kojeg je pokrenuta istraga zbog sumnje da je dao lažni iskaz u procesu protiv Mamića.
Koliko je zbog tih događanja atmosfera lošija nego što bi trebala biti? Vjerojatno je to ono što igra veću ulogu kod navijača, dakle onih koji su nekoć svakodnevno bili uz reprezentaciju, dok običnog građanina, to previše i ne mori. Tako, ako se zaista i prođe u drugi krug natjecanja ili, zašto ne, još dalje od te faze, vjerojatno će nastupiti euforija, što će biti najbolji dokaz kako je za trenutno stanje krivac samo izlizanost nogometa, a ne ono što bi trebao biti uzrok. Za razliku od tvrdokornih navijača, koje boli situacija u nogometu, običan građanin nema potrebu tako razmišljati, jer da ima ne bi niti ostajao bez posla ili radio za čavle, dok se najjednostavnije rečeno pogoduje podobnijima.