Ponovo je na dubrovačkom Gradskom vijeću bilo riječi o spomeniku braniteljima na Pilama. Radi se o stalnoj temi, koja se kroz sjednice Gradskog vijeća već duži niz godina provlači. Je li to zato jer isti toliko "žulja" vijećnike kroz različite sazive ovog predstavničkog tijela ili zato jer su toliko neinventivni da druga vijećnička pitanja ne mogu smisliti, pitanje je za sebe, ali činjenica je da vijećničke rasprave po ovom pitanju zapravo nisu evoluirale.
Tako je i na jučerašnjoj sjednici stvar išla uobičajeno uz nešto zabrinutosti, sarkazma i začuđenosti. Tako bi se Marko Potrebica spomenika riješio na način da bi ga poslao na „popravak”, Rikard Rossetti je kazao „kako je spomenik loš, ali nije postavljen u lošoj namjeri”, dok bi Krešimir Marković umjesto ovog spomenika „trajni spomenik braniteljima”. I Ljubo Nikolić smatra da spomenik „nije idealno rješenje”.
Sva ta promišljanja o spomeniku tek su reciklaže prethodno izrečenih stavova. Tako je i Gordan Špero na sjednici održanoj još u studenome pitao gradonačelnika Mata Frankovića što će biti sa spomenikom, no pravi odgovor nije dobio. Franković je tada naglasio kako spomenik ne izaziva pijetete kod stanovnika Dubrovnika, dodajući kako na Pile treba postaviti novi spomenik, po mogućnosti od kamena. Kazao je tada kako nije jednostavno odraditi razgovore s arhitektom i ukloniti taj spomenik s Pila.
Podsjetimo, spomenik je djelo arhitekta Igora Franića, a njegovo postavljanje koštalo je 10,6 milijuna kuna. Postavljen je 2007. godine. Upravo je Franić naglašavao kako je spomenik potrebno promatrati kroz prizmu tada zamišljenog projekta uređenja platoa Pila, gdje je spomenik bio samo jedan element.
Nikad do takvog plana uređenja nije došlo, a spomenik tako postaje problem te služi kao ogledalo prolaznicima te uobičajeno mjesto uz koje kruzer kompanije razvuku konopac kako bi putnike ukrcali u autobuse.
Rješenje se očito ne nazire, problem je navodno u autorskim pravima. No, kad je već tako kako jest uporno se zaboravlja činjenica da to konkretno jest spomenik namijenjen braniteljima. Stoga, umjesto sarkazma i iščuđavanja trebalo bi taj prostor uistinu urediti. Jasno je da građani spomenik baš i nisu prihvatili te da ga se različite političke strukture žele riješiti.
No, sve dok je tamo, treba se barem potruditi da taj predio sliči na nešto. Dakle, sanirati napuknuti pločnik, koroziju te zabraniti, ako ništa pa onda barem na državne praznike, razvlačenje kruzer traka oko njega itd.
Najlakše je zabiti glavu u pijesak nazvati stvari ruglom i pustiti ih da propadaju samo zato jer nisu idealne. Urediti stvari da sliče na nešto, iako nisu ispale onako kako je zamišljeno, daleko je teže. U ovom slučaju i potrebno jer u očima stranaca nije samo spomenik ruglo. U njihovim očima ruglo su i oni koji ga održavaju.