Djevojčica, koja je u prometnoj nesreći kod Orašca izgubila majku, što je najteži događaj kojeg ljudsko biće valjda može proživjeti, kao rođenjem utisnut biljeg koji joj neće označiti samo put u život, već i sami život, žrtva je najstrašnijeg mogućeg psihičkog zlostavljanja. Netko, zasad još uvijek nepoznat, očito nabujalih strasti, ali i sasvim nesputan s obzirom na anonimnost koju moderna tehnologija pruža, tek tako odlučio se iživljavati nad njom.
Sve to razotkrilo se na Facebooku, budući da je jedna majka na isti slučaj upozorila te priložila poruke uslijed kojih je jasno kako onaj koji ih je napisao i nije baš najzdraviji u glavi. Neki tvrde da je počinitelj dijete pa da se radi o vršnjačkom nasilju, drugi vjeruju kako je možda to i netko stariji... Ali, na koncu, nebitno je i suvišno razmišljati o kome se tu radi, odnosno moguće „nježne godine” onoga koji se bavi ovakvim rabotama ne aboliraju ga u nijednom mogućem smislu.
No, ima nešto u ovom slučaju što onako odmah na prvu „bode oči” i strši. A to su vjerovanja kako je eto tehnologija, Facebook, pametni telefon ili tko zna što već, krivo za ovakvo nešto. Jer, eto, da nema tehnologije ne bi bilo niti ovakvih zlostavljanja i svi bi živjeli u nekom valjda idealnom svijetu.
Što je lijen način razmišljanja. Način koji potpuno zanemaruje najsuptilniji mogući posao na svijetu - odgoj. Odgoj bi trebao biti sveti cilj i najsvetija potreba svakog ponaosob. Ne samo roditelja i ne samo učitelja. Nego svakoga. Ne postoji odgovornija stvar od utjecaja na kreiranje osobnosti mlade osobe, onih koji jednom mogu postati ljudi koji će poštovati druge i širiti ljubav, što je i jedina, ali najveća moguća odgojna nagrada.
A društvo, na uzavrelim asfaltima strasti, u svojoj suštini, itekako koketira s nastranošću. Ima tu i međusobnih ljubomora, čak i u dominantnoj sferi utjecaja, da se često i zaboravlja koliko je to važna karika u odnosima među ljudima, ali i drugih pristupa, drugih platformi i drugačijih razmišljanja koje bi se mogli nazvati patološkim poremećajima.
Zbog toga odgoj jest najvrjedniji, najuzvišeniji, najodgovorniji, najneposredniji, najznačajniji, najteži, ali i najljepši poziv na svijetu. Stoga, nikakav tapit zvan Facebook, WhatsApp ili neka slična koještarija 21. stoljeća neće biti dovoljno široka da se pod nju pomete ono što je odgovorno za ovakve stravične priče, koje su se događale i puno prije, a koje će se u skladu s prirodom ljudske duše u svijetu običnih smrtnika događati i u budućnosti.
Zato, bilo bi se lijepo prestati iščuđavati i kriviti uvijek nešto, danas tehnologiju, a sutra nešto drugo. Sve to odvraća od suštine problema. Koliko god otrcano zvučalo, treba dati od sebe najviše u datom trenutku, što i jest najteža stvar na svijetu. Ne samo zbog svih djevojčica i dječaka, koje na ovaj ili onaj način doživljavaju neko zlostavljanje, već zato što je po pravilu svijet tako ipak nešto lakše nositi na grbači.