Igre Gradu, Grad Igrama, a građani u prvom licu množine Igara. To bi mogao biti "modus vivendi" 69. festivalske sezone, razvidno je iz jučerašnje konferencije za novinare na kojoj je predstavljen i program. Gradonačelnik Mato Franković ideju je pohvalio, misli se on vjerojatno da nema bolje usluge Gradu od uključivanja građana što se njemu, proklamiranom kao gradonačelniku svih građana, mora svidjeti.
Nije baš objašnjeno na koji će se to način učiniti, odnosno na što se konkretno misli kad se kaže da će se "pokazati otvorenost i težnju ka sukreaciji zajedno s građanima koja će imati reperkusije u budućim izdanjima Festivala", kako je to rekla intendantica Dora Ruždjak Podolski. Nejasno je prvenstveno jer je program, kao i svaki program, a ovaj uistinu djeluje kvalitetan, ipak strogo zadana forma.
Pa eto, poanta je zapravo na involviranju građana u nešto uz Igre, ajmo vjerovati da to nešto i znači nešto. U svakom slučaju, za naivno uho može to lijepo zvučati, onako po principu gospara koji su tu da učine pjačer glumi, pa da i gluma bude šesnija, kako i doliči tradiciji umjeteonstva u Gradu.
Dalo bi se razumjeti potrebu inovacija za popunjenjem sjedalica, ali njih zapravo manjka, jer to je tradicija iz tobože olovnih vremena kad su Dubrovačke ljetne igre ispisivale, kako se to sad vidi s odstojanja, zlatnu povijest. Dakle, gledalište će uvijek biti dupke puno, bilo bi takvo i da je program manjkaviji, a ne ovako raznovrstan. Staro je to pravilo davno ispisano da se na Igrama valja prezentat.
No, čemu ideja uključivanja gospođa i gospara u sukreiranje Igara? Grad čine njegovi ljudi, vrijeme još i više, a vrijeme nije naklonjeno konceptu manifestacije poput Festivala. Ako su Igre živi organizam, a jesu, jer organski odražavaju sve ono što oko nas jest, onda bi jednako organski valjalo pustiti i to srastanje. Pa u kojem god smjeru da će ići.
Pak, razmišljati o građanima kao sukreatorima, gdje većinu iz magle neiživljenih pretpostavki uspije trgnuti tek nekakav plasman u četvrtfinale nekakvog sportskog natjecanja, a u Gradu gdje je trenutno jedno od većih pitanja visoka ulaganja u kulturu te kako što više zaraditi od turizma, djeluje pomalo i ignorantski. Jer, uključiti građane u Igre, što može biti uspješno samo dok je slučajno i neposredno, dok se načelno ne spominje kako, u čemu, a naposljetku niti zašto, zvuči kao da su ljudi ovce pa ih se bezrazložno izvodi iz tora.
Nije to problem manifestacije i ove ideje, koja je u suštini progresivna, problem je to Dubrovnika, koji odavno živi već neki svoj drugi život, a koji je odbolovao Igre što su se nekoć zaigrale do apsurda pa se tranzicijskim svanućem sunovratile kao i dobar dio kompletnog društva.
Ovdje se čak ne radi niti o provjerenoj visoko demokratskoj natrusi uz koju se građanima daje sve ono u čemu nisu važni, a uz koju slijepa mase raste u zadovoljstvu svoje nebitnosti.
Radi se o uistinu plemenitoj nakani, uz koju se zaboravilo da nikoga previše i nije briga za sukreiranja, involviranosti i stvaranja. Radi se i o plagijatu ideja s tržišta sretnijih zemalja gdje se ljudi ne bore za golu egzistenciju i ne moraju preživljavati u zemlji koja kaotično kasni i u najelementarnijim ekonomskim aspektima.
Kreirati program i učiniti ga ljudskijim, građani najjednostavnije rečeno niti mogu niti imaju za tim potrebe. Danas, oni se moraju baviti sasvim drugim problemima od "građanskih Igara", gdje kao Damoklov mač nad njihovim glavama stoji potreba očuvanja vlastite egzistencije. Sve drugo je samo skretanje na sporedni kolosijek, baš poput ideje s građanima u naručju Igara.