„Oscar za vizualnu umjetnost“, „Zlatna palma za umjetnost“, plaketa "The Best Artist in the World for Stylistic Value", „Certifikat za izvrsnost Palm Art Award“... Sve to samo su neka od priznanja koje je u posljednje vrijeme dobio dubrovački slikar, inače po zanimanju pomorski kapetan, Stjepko Mamić, najnagrađivaniji umjetnik valjda na svijetu prema kojem je, izgleda, i Picasso ništa.
No, recimo, najnoviji „Certifikat za izvrsnost Palm Art Award“ nije sve.
„Upravo je primio zvaničnu obavijest da je izabran među 100 umjetnika iz cijelog svijeta u novo izdanje „Who's Who in Visual Art“ koje će izići iz štampe u ožujku 2017.god. Biti među 100 umjetnika iz cijelog svijeta (100 Artists in Painting, Graphic Arts, Digital Arts, Sculpture) je ogromno priznanje jednom umjetniku.“ - piše u priopćenju o „Certifikatu za izvrsnost“ koje za slikara kapetana Mamića piše njegov PR stručnjak, supruga i doktorica Dražana Martinović Mamić i redovno „bombardira“ medije.
Je li Stjepko Mamić zapravo „the best artist in the world“ (najbolji umjetnik na svijetu)? Koliko su vrijedne sva priznanja koja on osvaja takoreći na mjesečnoj bazi? Koliko su vrijedni europski „paviljoni“ gdje Mamić izlaže? Uostalom, tko su „eminentni članovi žirija“ koji se često spominju u pripadajućim priopćenjima uz Mamićeve uspjehe?
Naravno da Mamić nije najbolji vizualni umjetnik na svijetu, vjerojatno on na taj svjetski slikarski tron i ne pomišlja pretendirati, no, sve to skupa odlična je reklama pa se i redovno ističe u priopćenjima uz koja se dubrovačku javnost obavještava o „uspjesima“ ovog kapetana.
U umjetnosti priznanja sama po sebi ne mjere egzaktno vrijednost rada. U protivnom, Vincent van Gogh požnjeo bi valjda sve nagrade, a prodao bi više od jedne jedine slike koju je zaista prodao za vrijeme života. Istovremeno, u istinskim europskim kulturnim perjanicama poput Venecije ili Pariza praktički svaki drugi kafić organizira izložbe, a svaka ulica ima neku svoju galeriju ili muzej. Drugim riječima, kombinacija gradova, galerija, muzeja i bezvrijednih natječaja na koje je moguće aplicirati daje lijepu brojku od bezbroj mogućnosti za pronaći svoju umjetničku nišu. Plastično objašnjeno, Milano u nogometu nema samo AC Milan ili Inter, već i nogometaše amatere, no oni ne nastupaju na San Siru.
Ponekad, za sudjelovati na izložbama dovoljno je samo podnijeti prijavu i biti ambiciozan, a za dobiti raznorazne certifikate nekad je dovoljno platiti, budući da cirkularne ponude za isto pristižu na adrese članova različitih umjetničkih udruženja.
Stjepko Mamić dobije na godišnjoj razini više nagrada od onih reprezentativnih koje uopće postoje na svijetu.
Tu ne pomažu ni dubrovački mediji koji bez ikakve novinarske ili uredničke intervencije i bez ikakva kriterija prenose navedena priopćenja o Mamićevim „uspjesima“, također redovito ne napominjući kako se radi o - priopćenjima. Zato valjda s druge strane možemo pročitati i kako je kuhar Božo Lučić ni manje ni više nego – akademik, i ne spominje se to kao simpatična zafrkancija, već se publici uistinu sugerira kako je čovjek akademik.
Lijepo se ponositi vlastitim radom, jedini je to ponos koji uostalom ima i smisla. No, radi se tu o sindromu pobrkanih lončića lažnih veličina pa bi trebalo malo češće tu upotrijebiti ručnu kočnicu.
Zahvaljujući tim i takvim objavama bez ikakva kriterija Stjepko Mamić izgradio je status poznatog lokalnog slikara jednog inspirativnog mediteranskog gradića čija se djela prodaju i po relativno visokim cijenama te su rado viđene na zidovima dobrostojećih žitelja Dubrovnika, ne jer poznaju umjetnost, nego jer im je možda to trend, a vrijede li djela Stjepka Mamića definirat će ionako prvenstveno povjesničari umjetnosti. No, uz preveliku gordost i samoreklama postaje iritantna, ali po pravilu i sama sebi svrha.