Nakon što se pročulo da je u Opću bolnicu Dubrovnik stigao pacijent obolio od ospica, evo odjedanput roditelji su se dozvali pameti i sad cijepe svoju djecu. Očito, moralo se dogoditi ovakvo nešto, dakle da se došlo do toga da zaprijeti bolest kako bi se očito nekima upalile moždane vijuge nakon godina i godina ignoriranja poziva na cijepljenje.
Dakle, kad bolest nije izravno prijetila onda se pozivalo na teorije po Internetu, vadile stvari iz konteksta i dokazivalo valjda da su glupi svi oni koji cijepe svoju djecu, a sad kad postoji realna mogućnost epidemija odjednom se vjeruje znanosti. Tako telefoni dubrovačkih pedijatara neprestano zvone pa je eto od jučer 50 posto više zahtjeva za cijepljenje. Očito, mora se dogoditi ovakav slučaj da napokon neki izađu iz stanja svoje trajne neosviještenosti i gluposti.
Nažalost, tematika cjepiva postalo je svojevrsno svjetonazorsko pitanje. No, kad se raspravlja o tome je li zemlje okrugla ili ravna ploča ili treba li zabraniti npr. petokraku ili GMO hranu, tada ustvari žrtava nema, a nazadni stavovi ostaju samo nazadni stavovi. No, kad se ugrožavaju drugi tvrdoglavošću u branjenju svojih stavova, onda je to već ozbiljan civilizacijski problem. A to se dogodilo u Dubrovniku s cijepljenjem. Pa, kad se toliko vjeruje u alternativne metode liječenja, teorije da cjepiva mogu izazvati autizam, vjerovanje da suvremene vakcine sadrže toksične tvari te da je sve prilika za zaradu farmaceutskih kompanija, zašto se sad pohrlilo cijepiti svoju djecu?
Eto, moglo se i sad lijepo nastaviti istom matricom i vjerovati kako dijete ne treba cijepiti.
Sarkazam na stranu, žalosno je što se mora dogoditi ozbiljna prijetnja epidemije da bi se odlučilo cijepiti dijete i da bi se tek sad teorije koje veću poveznicu imaju s 19. nego 21. stoljećem odbacile.
A procijepljenost u Dubrovniku je zaista porazna. Kako je rečeno na konferenciji za novinare na ovu temu koja se održala u siječnju procijepljenost djece protiv ospica rođene 2015. godine iznosila je 43 posto u Županiji dubrovačko - neretvanskoj, a samo 26 posto u Dubrovniku. Postotak djece koja su primila cjepivo protiv ospica, rođene 2016. godine, u Županiji je iznosila 23 posto, a u Dubrovniku katastrofalnih deset posto. Izneseno je tada da ukupno u Dubrovniku nije cijepljeno 2200 djece predškolske dobi.
Međutim, nije tu odgovornost samo na roditeljima iako je takva protuzakonita odluka isključivo njihova. Zašto se u škole upisuju djeca koja nisu cijepljena, iako zakoni kazuju da je cjepivo obavezno? Ako se zna da samo u Dubrovniku, prema podacima HZJZ-a, nije cijepljeno 2200 djece predškolske dobi, što radi sustav da tome stane na kraj? Jer, to je slučaj za Centar za socijalnu skrb. No, da bi Centar reagirao, on treba zaprimiti prijavu od strane zdravstvenih radnika o roditeljskom odbijanju cijepljenja. Koliko je bilo takvih prijava u zadnje dvije godine? Nula.
Tu roditelji očito nalaze rupu u zakonu, odnosno teorije koje pišu po svojim društvenim mrežama, a što graniči s idiotizmom, ne govore i liječnicima. Ispred liječnika samo prolongiraju cijepljenje jer je dijete jedanput kao bolesno, a drugi put kao zaborave doći. Pa tako niti zdravstveni radnici nemaju neke osnove prijaviti takve roditelje.
Kako onda dijete koje nije cijepljeno može upisati školu? Jednostavno, zato jer je osnovno školovanje obvezno za svu djecu u Republici Hrvatskoj. A obveza toga, u slabo definiranim hrvatskim zakonima, očito ima veću težinu od obveze cijepljenja. Uostalom, zašto ravnatelji, s obzirom da je osnovno školovanje obavezno, ne prijavljuju takve slučajeve Centru za socijalnu skrb.
Morao je ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo DNŽ na jučerašnjoj konferenciji za novinare odgovarati i na pitanje je li Zavod proteklih godina radio loš posao. Naime, procijepljenost u županiji povećala se tek uslijed epidemije u Srbiji. Lakić je kazao kako Zavod itekako radi sve što može da se djeca cijepe i kako jedini u Hrvatskoj tiska brošure u cijepljenju, ali i da su roditelji ti koji odlučuju o tome hoće li cijepiti svoju djecu.
On tu u teoriji ima pravo, ali činjenica jest da je upravo u zadnjih nekoliko godina u praksi doživljen potop po pitanju procijepljenosti. Kad već brošure ne pomažu, a ruku na srce, brošure malo kad pomažu, onda je vrijeme na neke druge, konkretnije akcije, kako bi se nesavjesni roditelji jednostavno pritisnuli da ne ugrožavaju zdravlje cijele populacije.
Puno toga je tu ozbiljno zakazalo, ali od svega je najžalosnije dakle tek onda kad je problem ozbiljan i realan djeca počnu cijepiti. Lako je vjerovati u nadriteorije i biti pametniji od svih doktora i znanstvenika svijeta kad prijetnje nema. Onda se lako ismijavati sa znanošću, a to su upravo dubrovački roditelji koji nisu cijepili svoju djecu radili. Kad prigusti, stvari već poprimaju drugačije konture, a što se sad upravo događa.