U ovo doba godine luke i lučice su najprikladnije pozicije za ugodno udičarenje s obale. Osim svaštarskog, o čemu smo pisali prije tjedan dana, na tim pozicijama se isplati i ciljani lov pojedinih riba, ponajprije cipola, koji su najbrojniji i najgladniji stanovnici tih područja. Uz sve to, baš u lukama i lučicama se love najkrupniji cipoli.
Cipoli su veoma nepovjerljivi što ih čini jednim od najtežih protivnika, ne samo u lukama i lučicama. Zato ih udičari pokušavaju nadmudriti svim poznatim tehnikama udičarenja. Najčešće korištena, ne samo u lukama i lučicama su lov „na pola dna“ sa štapom i plovkom. No, kad se žele loviti veći primjerci prikladniji je lov na dnu na terenima dubine barem 3 do 4 metra.
Preduvjet uspjehu u udičarenju cipola, osim u lovu potezanjem, je - primamljivanje. Njime se u ribolovnu zonu privlače i zadržavaju te ribe sklone lutanju. Količina primame dovoljna za jedan dan varira od 2 do 3 kilograma. Osim primame, i mamac je najbolje praviti od kruha, ali bez kore.
Cipola je najbolje loviti pomoću plovka. Ne preporuča se teži od 3 grama, s obzirom na to da je njegova idealna težina 1,5 grama. Ribolov na pozicijama dubokim do pet metara najbolje je obavljati fiksnim, dok je u dubljem moru bolje loviti s kliznim plovkom.
Ma kako izgledalo lagano, dodatno opterećenje mora biti postavljeno na više mjesta kako bi završnjak, zapravo privez, stajao što okomitije. U pravilu, najteža olovnica treba biti najbliža plovku, ovalnog oblika, klizna ili fiksna. Ispod nje se postavljaju fiksne „split“, rascijepane loptaste olovnice veličine 2 ili 2,5, njih 5 do 7, na međusobno jednakim rastojanjima i ne bliže od 30 cm i ne dalje od 1 do 1,5 m od udice.
Osnovna struna treba biti promjera 0,12 do 0,16 mm, a završnjak promjera 0,8 do 0,12, najviše 0,14 mm. Na kraju završnjak, može biti jedna udica, ali i spoj dva priveza dužine 30 i 50 cm s dvije udice.
Loviti je najbolje kalamoćom, „direktašem“ dužine do 8 ili štapom tipa „bolognese“ dužine do 6 metara.
U lovu lučkih cipola od opreme dobro je imati i mrežnu prihvatnicu, obvezno s dugom drškom, kojom se u kombinaciji sa štapom cipoli najlakše izvlače. Dobrodošla je i udobnu stolicu smještenu na rub rive, jer lov na cipole zahtijeva dosta vremena, koncentracije i strpljenja. Veoma je važan i izgled morskog dna na kojem se namjerava loviti, budući da se cipol obično zadržava na dnu rujući ga u potrazi za hranom i ne brinući se o tome što se nudi na gornjim razinama. Zato je dobro koristiti sondu za mjerenje dubine, a plovak podesiti tako da mamac drži 10 do 15 cm poviše dna. Tijekom cjelodnevnog ribolova sondiranje i podešavanje položaja plovka treba obaviti dva do tri puta zbog plime i oseke.
Prije mamca u lovnu zonu prvo treba baciti primamu, za lov na dnu obvezno toliko kompaktnu da se ne raspadne prije nego što potone.
Obzirom na činjenicu da je cipol oprezan, ali i znatiželjan, odnosno da najčešće mamac trlja usnama ili ga pomiče repom prije nego što ga kuša, na početne, lagane pokrete plovka ne treba reagirati nego procijeniti kada je nakon tih testova uzeo mamac. No, neiskusnim i onima u nedoumici najbolje je reagirati poslije prvih signala jer cipol, čim osjeti i najmanji otpor, ispljune mamac i pobjegne.
Nakon što se zakači cipol će pokušat ostati na dnu, što treba spriječiti odlučnim, ali odmjerenim potezanjem. Kod većih primjeraka, koji mogu težiti i preko 2 kilograma, ta operacija zahtijeva vrijeme i pažnju. Kad ustima dopre do površine, vrijeme je za upotrebu mrežne prihvatnice.
Nakon ulova, osobito poslije duže borbe, neophodno je primamljivanjem privući razbježalo jato.
Za cipole, kao i za ostale lučke ili priobalne ribe, najbolji sati ribolova podudaraju se s vremenom plime jer u njeno vrijeme ribe prilaze najbliže obali i najintenzivnije se hrane.