Ponovo se moli ispred dubrovačke bolnice, kao što se moli i ispred ostalih bolnica u većim gradovima, no ovaj put prolazi to nekako nečujno, ispod radara, što ustvari nije toliko neobično.
Podsjetimo, radi se tu o akciji uz koju vjernici u sklopu inicijative "40 dana za život" mole za zabranu abortusa ispred Opće bolnice Dubrovnik. Dobro sad, nije to baš tako predstavljeno, spominje se tu da se moli za svaki život, ali koliko god da se stvar nazivala molitvom, radi se tu o prosvjedu protiv pobačaja, odnosno pozivanju za njegovu zabranu.
Pa, iako je u zadnja dva navrata, naime akcija se održavala i prošle jeseni i ovoga proljeća, sve to skupa nekako prošlo zvučno, ove godine kao da se uopće i ne moli. Uostalom, u prethodna dva ciklusa molilo se i preko cijeloga dana, i ujutro i popodne, a ove godine još od 27. rujna eto samo od 16 do 18 sati, pa tko dođe, došao je.
Molitva ispred javne ustanove kao što je bolnica nije prikladna za sekularnu državu i šalje krive poruke posebno kad se tiče zadiranja u tuđa prava na izbor, unatoč tome što su barem dubrovački molitelji u svojem pogledu na ispravno nenametljivi. No, zašto ustvari ove godine akcija i ne diže buru kao što je to bilo prethodnih godina, unatoč tome što se ove godine proklamira kao najveća akcija održana, za koju je himnu napisao i Zlatko Sudac, a unajmljen je i minibus koji tako posjećuje hrvatske gradove i odašilje "pro life" poruke?
Jednostavno, ako bi se svijet išao definirati kroz doskočice, ovdje bi idealno bilo kazati kako je svakoga čuda tri dana dosta. Ljudi oguglavaju. Na sve. Od terorističkih napada, padanja vlada pa nadalje. Tako oguglavaju i na ovakve akcije, koje kada se jednom provare, na dobro ili loše, svejedno, više i ne izazivaju nikakvu famu.
I, neka je tako. Koliko god da je indiferentnost u nekim slučajevima negativna, postoje primjeri u kojima je itekako dobrodošla. Baš kao kod sve ove gungule s moliteljima ispred bolnice.