U Dubrovniku od svega može i umije nastati priča. Radi li se tu o nekakvom prokletstvu, surovoj divljini stvarnosti nekadašnje Republike na koju su kibicale imperije, pa negdje u moždanim čvorovima ostao princip o kojemu se puše i na hladno, pitanje je za šire antropološke rasprave. No, nekad je najbolje gledati trenutno, odnosno gotovi proizvod, bez Knjige postanka koja govori gdje je uzrok problema našeg svagdašnjeg uz koji se nastaje sva halabuka.
A poučak ide tako da ima dvije iste strane medalje, obje pod egidom "ništa", a koju najbolje opisuje sadašnja najava arbitraže po pitanju golfa na Srđu. Projekt je to koji je izazvao prosvjede i galamu, a koji unatoč tome što je izgledao kao da je ispred njega sjajna budućnost, nije se pokrenuo s mrtve točke. Idealno to opisuje dubrovački "modus vivendi". Dakle, nakon sve bleke u prazno, pobijedio je razum, jer gradnja golf igrališta jest korak naprijed i tu je stvari bespredmetno argumentirati, ali na kraju od svega nema ništa. A ako izuzmemo nekoliko dežurnih aktivista, manje-više čak nikome do toga više nije niti stalo.
Slično je bilo i s gruškim terminalom, ambicioznim projektom koji je trebao trasirati dubrovačku turističku priču onamo gdje ona po infrastrukturi zaslužuje biti, a u čijem kontekstu se recimo spominjala i izgradnja akvarija. Na kraju, bilo je tu puno priče, a od terminala niti "t". U knjizi radnog naslova "100 dubrovačkih projekata koji nikad nisu zaživjeli" treba tako pronaći i mjesto za pročistač, oko kojega opet nastaje priča, ali evo i groblja Dubac, Grabovice ili te nesretne marine na Lapadskoj obali.
Pišu se peticije, dižu se bune, prosvjeduje se i ratuje. Jednom kad sve zamre, kao da nikad priča nije niti postojala, a dvostruko ništa upotpunjuje i samo nerealiziranje projekata, koji ne zapne na nevoljkom građanstvu, nego na drugim počesto birokratskim balkanskim skalinima loših procjena.
Koliko god nije nužno objašnjavati razloge zašto oko svega nastaje ta fama, potrebno se eto čisto zapitati zašto oko svega mora biti to famozno "ništa". Dakle, ništa od same realizacije, a ništa i kroz smiraj strasti svih tih boraca za javno.
Njih je tek lako objasniti, stručnjaci za sve, "lekari, pekari i apotekari", po pravilu imaju problema sa zadržavanjem koncentracije te kao komarci lako se nakače na neke druge žrtve. Što se tiče samog zgotovljavanja projekata, nažalost objašnjenje je nadomak ruke, a odnosi se uglavnom na Pandorinu kutiju zabluda, koja se tako lijepo podudara s hrvatskom zbiljom, čiji odsjaj i u Dubrovniku odaje mjesto eto tek mjesto još jednog ništavila u nizu.