Prošlo je potpisivanje i ugovora o izgradnji Pelješkog mosta s pristupnim cestama, događaj koji je apsolutno jedan od značajnijih za dubrovačko područje u nešto bližoj povijesti. Kad će "pasti" prva lopata još uvijek preostaje za vidjeti, ali onako nominalno radi se o koraku naprijed.
Ipak, sami čin potpisivanja ugovora, odnosno svečanost priređena u Excelsioru govori o jednoj zabludi u kojoj je društvo zapelo, a koja se tiče samih uzvanika. Po pravilu, uvijek i udara po mozgu kad svaki od govornika protokolarno nabraja uzvanike, što u principu seže sve do zamjenika raznih zamjenika. No, ako se ta nabrajalica može i opravdati nekakvom normom, činjenica da je bila valjda nekoliko stotina tih "zamjenika od zamjenika" ne može se opravdati s ničim već se može samo opisati stanjem blata ovog društva.
Gdje su bili gospodarstvenici, hotelijeri, ekonomisti, uostalom i privatni poduzetnici? Nije ih bilo, već sve je bilo rezervirano za ekipu ekipu iz jednog ministarstva pa ekipu iz drugog ministarstva, brojnu ekipu iz Hrvatskih cesta i agencija jer nije bilo dovoljno da dođu samo direktori, bio je tu i ministar obrane kao da nabavljamo tenkove, a ne gradimo most itd. Ukratko, masa onih koji su bespotrebno došli u Dubrovnik, da im guzica vidi puta, na račun raznih proračuna, a za samu izgradnju mosta potpuno su nebitni, jednostavno, oni koji nikad neće doživjeti da svojom rukom uberu plod kojega su zasadili, uzgojili i pustili u život, već oni koji su jednostavno profesionalni uvlakači i lizoguzi.
I, to je Hrvatska danas. Država s 20 županija i posebnim statusom Grada Zagreba, 128 gradova i 428 općina. Kad se uzme u obzir svaka državna uprava ili agencije, ali i da svaka jedinica lokalne samouprave ima svoje odjele, odsjeke ili poduzeća, dobijemo lijepu brojku od bezbroj poželjnih mjesta onih koji eto ne žele da ih "ubije posao".
Masa onih koji su bili u Exclesioru kao uzvanici upravo su ti koje „posao ubija”, a načini na koje se namještaju, poništavaju i prepravljaju natječaji kako bi se nekoga smjestilo nisu ništa nego ljudski sramotni. I kad se takvo nešto dogodi, umjesto da se crvene obrazi od stida i srama, postoje oni koji će ovako po kafama po Gradu neka imenovanja opravdati, pronaći smisao što ide do te mjere gdje se čak posumnja radi li se o mentalno zdravim ljudima. No, nije niti to nelogično, jasno, pravdat će se oni koji su i sami došli na svoje pozicije jednakim postulatima, a cijela je armija takvih, profesionalnih klimača glavom, dvoličnih ljudi bez stava.
Živa je to rana društva koja će uz ovakve odnose snaga teško zacijeliti, a imaginarna sloboda koju neki misle da uživaju osuđena je tako na vječnu poziciju u ropstvu vlastitih zabluda.