Loviti ribu udicom bez primamljivanja znači odreći se dvostrukog ulova, kažu iskusni ribolovci. Unatoč tome, iako to znaju, većina naših ribolovaca ne pridaje dovoljno pozornosti tom važnom čimbeniku uspješnosti udičarenja. A kako su naše vode sve siromašnije za ostvarenje bilo kakvog ulova sve je potrebnije primamljivati. Osobito u lovu s obale, što je tema ovog teksta.

Većina onih koji primamljuju to čine onim čime love, što ima prednosti, ali, još i više, i mana. Posebno za to pravljene smjese su učinkovitije, praktičnije jer se lakše čuvaju i transportiraju, a nerijetko su i jeftinije od mamaca. Jasno, ako se izrade od pravih sastojaka i na pravi način.

Iako se s obale udičari na relativno plitkim terenima, veoma je važno primamu ponuditi što preciznije u onom dijelu vodenog stuba gdje je postavljen mamac. To nije moguće uraditi samo s jednom vrstom pa je nužno praviti razne primame - površinske, pridnene i za „pola dna“.

Da bi bila učinkovita, površinska primama mora se raspadati i što duže zadržavati tek nekoliko centimetara ispod površine. Zato ju je neophodno izraditi od što sitnijih čestica i obilato raskvasiti. Kvašenje, smanjenje kompaktnosti, primame izvodi se vodom ili, još bolje, mlijekom, koje je i samo primama, kako mirisom tako i vidljivošću. Osnovni sastojci površinske primame su fino samljeveni osušeni bijeli kruh ili dvopek, mlijeko u prahu, brašno od sira i kozice. Uz njih, kao mirisi u površinske se primame dodaje samljeveno sjeme korijandera i koromača te korice cimeta. Svim se tim tvarima pod površinom primamljuju cipoli, rjeđe gavuni, te još neke manje brojne ribe.

Između površine i dna na bolje uzimanje hrane potiču se najčešće bukve, ukjate i skuše. Da bi do njih stigla, primama se mora kasnije raspadati, a to je moguće samo ako nije od brašnastih nego malo krupnijih sastojaka. To je najčešće samljevena srdela, slana ili svježa, s dodatkom sitne soli. Drugi obvezno sastojak jesu mekinje. Osim osnovnih, nužne su i tvari koje će ih držati na okupu dok ne potonu na željnu dubinu. Nekada se za to koristilo samo riblje ulje, a danas se rabe fino samljevene mekinje ili ljepljivi glutaminati. Osim toga, reguliranje dubine na kojoj će se primama raspasti i zadržati vrši se i razrjeđivanjem vodom ili, rjeđe, mlijekom.

Iako se rabi i za primamljivanje najcjenjenijih riba, dubinska se primama najčešće na dno polaže zbog primamljivanja pridnenih cipola. Radi se to relativno gustom masom koju najčešće čine samljevene srdele pomiješane s tijestom od bijelog kruha. Toj se smjesi dodaje riblje i brašno od sira te kikirikija. Kao vezivo se najčešće rabi kukuruzno i brašno od riže. Za dodatno provociranje čula mirisa riba dodaju se kakao prah, riblje brašno, samljeveni korijander, komorač i češnjak, glutamin… Zbog njihovih učinkovitosti isplati se malo pomučiti i pribaviti sastojke kojih nema u svakom kućanstvu i dućanu. Tako se, primjerice, kalcijev karbonat (talk) može naći u prodavaonicama za vinare, ljubitelje životinja, a plod komorača nabrati na neobrađenim površinama te kupiti u biljnoj ljekarni. No, i bez tih specijalnih sastojaka primame su vrlo učinkovite.

Iako postoji još od početka dvadesetog stoljeća vjerojatno velika većina udičara nije čulo za njega, a kamoli lovili sa „Spiral Rod“, „Spiral Wrap“, štapom sa spiralno raspoređenim provodnicima strune. Kako se takvi štapovi sve više proizvode te odnedavno nude i na hrvatskom tržištu dobro je da i naši udičari saznaju nešto više o njima.

Štap sa spiralnim rasporedom provodnika nastao je kako bi se uklonile ili barem ublažile mane pribora s multiplikator rolom - neophodnost njene montaže s gornje strane „blanka“, tijela štapa.

Posljedica toga su niz loših osobina „Top Guid“, štapa s rolom i provodnicima na gornjoj strani. Najizraženija je labilnost, tendencija pribora da se pod teretom role i ulova uzdužno okrene za 180 stupnjeva. Zbog toga se ribolovac tijekom držanja štapa mora snažno odupirati te stiskati štap, što uzrokuje zamor i bolove u rukama, osobito pri borbi i izvlačenju plijena.

Taj problem je najizraženiji kod pribora s velikim klasičnim multiplikatorima za „Big Game“, teški pendulaški i dubinski ribolov na dnu, a najmanji u bacačkom i ostalim ribolovima nisko profilnim multiplikatorima. Osim za te, „Spiral Wrap“ štap je odlično rješenje i za lov „Vertical Jigging“ te „driffting“, tehnikama okomitog skosavanja i puštanja u struju mora.

Kod spiralnog rasporeda prvi provodnik najbliži multiplikatoru je s gornje strane, a zadnji, vršni, točno ispod „blanka“, zaokrenut 180 stupnjeva u odnosu na prvi. Na taj se način postiže da sila koja opterećuje vršni provodnik poništava silu koja nastoji zaokrenuti štap.

Ostali provodnici se postavljaju između ta dva krajnja položaja. Prolazeći kroz tako raspoređene provodnike struna ima oblik spirale, zapravo njegovog poluvoja. Što je spirala geometrijski pravilnija, to je trenje između strune i provodnika manje, a savijanje štapa pravilnije, što mu povećava snagu. Pravilnost spirale ovisi od broja pomaknutih provodnika kroz koje prolazi. Najčešće su tri prijelazne, vodilice pomaknute 45, 90 i 135 stupnjeva u odnosu na prvu. Također, najčešće je samo jedna, prva s gornje strane, dok ih s donje treba biti što više, barem tri.

No, i „Spiral Wrap“ ima loših osobina. Jedna je to što se spirala mora uvijati u jednu ili drugu stranu, ovisno o tome da li će štap koristiti ljevoruki ili desnoruki ribolovac. Naime, da bi sve bilo u savršenoj ravnoteži, spirala se mora uvijati od ruke kojom ribolovac pokreće rolu. Znači, na štapu s rolom kojoj je ručica na desnoj strani spirala se mora uvijati ulijevo, gledano od role k vrhu štapa.

Druga loša osobina štapa sa spiralnim rasporedom provodnika je nešto lošije, neravnomjerno slaganje strune na kalem multiplikatora. No, taj se problem može relativno lako riješiti. Najlakše tako da se umjesto s plitkim a širokim, koriste multiplikatori s uskim i dubokim kalemima. Drugo rješenje je štap kome prvi provodnik nije točno okomito poviše ose štapa nego je pomaknut do 6 stupnjeva u suprotnu stranu od uvijanja spirale, odnosno od strana na koju se više namotava.

Na „Spiral Wrap“ štapove se postavljaju prstenasti provodnici, u pravilu s dvije stope, jer s njih ne može spasti struna kao s valjkastih, a što može uzrokovati brojne probleme. Valjkasti, koji manje oštećuje strunu, kao prvi i, eventualno vršnji, postavlja se na kvalitetnije teške „Big Game“, „Vertical Jiging“ i pendulaške štapove. No, spiralno se mogu postaviti i valjkasti provodnici, što se radi na ekstremno jakim štapovima za lov najkrupnijih oceanskih riba.

Teoretski, provodnici se spiralno mogu rasporediti na bilo koji štap. No, zbog uvijanja pod opterećenjem, kod višedijelnih se vršni segmenti mogu zaokrenuti u odnosu na onaj na kome je rola. Da bi se to izbjeglo, provodnici se spiralno raspoređuju na jednodijelne ili 1+1, dvodijelne štapove s odvojivim rukohvatima. Zbog transportnih problema zato se „Split Wrap“ štapovi proizvode u manjim dužinama, uglavnom do 240, rijetko do 270 cm.

U brojnim tehnikama udičarenja važno je znati dubinu mora na mjestu lova. Posebno to vrijedi za lov s obale kalamočom, štapom bez role te udičarenju plovkom. Naime, utvrđivanje točne dubine na mjestu ribolova omogućava postavljanje mamca na željenu dubinu, čime se bira vrsta lovine jer razne se ribe zadržavaju na raznim udaljenostima od dna, a u lovu plovkom omogućava i da on na najbolji način signalizira napad ribe na mamac.

Osim navedenih, još je puno razloga za poznavanje točne dubine dna na mjestu ribolova. Utvrđivanjem njenih vrijednosti u širem području može se steći predodžba o reljefu dna te prema njemu odabrati vrsta lovine i najprikladnija pozicija te tehnika lova. Naime, detaljnim mjerenjem se mogu otkriti izbočine, procijepi, rupe, oaze trave te druga mjesta na kojima se najradije zadržavaju određene riblje vrste. Naravno, postoje i vrste koje dno ne privlači pretjerano, ali krupne ribe koje su nam je najčešća meta, voli upravo promjene strukture dna. One oko prepreka i u udubljenjima traže sklonište ili hranu. Osim toga, i količina dnevne svjetlosti, koja diktira ponašanje svih riba, ovisi o dubini.

Sve su to razlozi za što preciznije poznavanje izgleda dna i dubina na mjestu na kome se namjerava udičariti. Do željenih spoznaja najlakše i najbrže je doći pomoću suvremene elektronike, specijalnog sondera koji se odbacuje s obale. One koji nisu u mogućnosti nabaviti te skupe igračke ili žele maksimalno uživati u ribolovu podsjećamo kako na tradicionalni način izmjeriti dubinu dna s obale.

Precizno mjerenje dubine s obale bez elektroničkih pomagala moguće je samo pomoću utega koji se okomito spušta od površine do dna. To je jednostavan, ali mukotrpan posao. Iako spada u udičarske osnove, mnogi ga rekreativci ignoriraju, pogotovo u onom njegovom dijelu kada je potrebno utvrditi reljef šireg područja. Najčešće se zadovoljavaju mjerenjem dubinu samo na mjestu koje su odoka izabrali. Time se unaprijed odriču boljeg ulova.

Osnovni dio pribora neophodan za mjerenje dubine je uteg koji služi kao sonda. Uloga mu je da udicu potopi i zadrži na dnu. Ima ih različitih oblika i konstrukcija. Jedan od njih je stožasta olovnica s prstenom na gornjem kraju i komadićem pluta ili kojeg drugog polutvrdog materijala na donjem kraju.

Sonda se na pribor postavlja tako da se udica provuče kroz njen prsten pa zabode u njen mekani dio. Tako se sprječava spadanje sonde s pribora te udica štiti od oštećenja tijkom postupka mjerenja dubine.

Opisanu sondu vrlo je lako napraviti i u vlastitoj režiji, za razliku od one u obliku štipalice, čija je mana što može oštetiti strunu, a nije pogodna ni za daleka odbacivanja jer spada. Najčešće je dovoljno da sonda teži 5-6 grama, osim možda kod mjerenja dubine u jakom kurentu.

Drugi neophodni dio pribora za je plovak. Postoje plovci posebno pravljeni za sondiranje, ali se ono može obaviti i bez njih, važno je da plovak bude pomični i nosivosti veća od težine sonde.

Za brzo i precizno mjerenje dubine važno je udicu više puta spustiti na jedno mjesto. Prije prvog polaganja treba procijeniti dubinu na njemu i postaviti plovak na procijenjenu udaljenost od udice na kojoj je sonda. Zatim se sonda položi na željeno mjesto pa ako plovak na zategnutom priboru stoji potopljen znači da je dubina veća od procijenjene, a ako je posve ili većim dijelom u zraku da je dubina manja od procijenjene. Nakon toga pribor treba izvući i pomjeriti plovak od ili prema udici. Kada na zategnutom potopljenom priboru plovak stoji samo s antenom poviše površine mora, nađena je prava dubina.

Tu dubinu je dobro nekako označiti na tijelu štapa, prislanjajući uz njega dio sistema od plovka do udice. Ako se želi loviti na iole većem području, nakon toga postupak treba ponavljati na što više mjesta kako bi se dobila što realnija predstava o dubinama i izgledu dna u lovnoj zoni. U tom slučaju dobivene rezultate je najbolje zabilježiti na karti lovnog područja, makar i vlastoručno izrađenoj.

I u dijelu godine kad su najaktivnije, lignje se nerijetko ne love ni kad su vrlo brojne u lovnoj zoni, a rijetke ipak ulovljene se kače samo za jednu, u pravilu najdužu lovku. Što je razlog tome i što u takvoj situaciji činiti da bi se ipak lovile...

Razlog tome je obilje prirodne hrane ili trenutačna sitost lignji. No, i u takvim slučajevima moguće ih je navesti da napadnu varalicu, osobito u lovu skosavanjem, najčešće prakticiranoj tehnici lova.

Naime, lignje su izrazite grabljivice pa ih se može isprovocirati da napadnu i kad nisu gladne. To je moguće samo varalicama čiji pokreti, ali i oblik te tekstura što vjernije oponašaju omiljenu hranu oliganja - zdrave, a ne bolesne ili uginule kozice i ribice.

Prvo što će pobuditi ubilački nagon oliganja pokreti su varalica, a prvo što treba učiniti da bi se to postiglo jest - promijeniti dužinu primule, odnosno priveza, pjoka na kome su varalice. Na većini završnjaka privezi su dugi deset do petnaest centimetara, što i jest nekakva klasična postava. No, u situacijama kada su lignje nezainteresirane, klasični sistemi „ne rade” ili pak „rade” jako loše. U takvim situacijama dužinu priveza treba skratiti na samo centimetar – dva.

Vezivanje varalica na tako malim udaljenostima od predveza, osnove završnjaka, najbolje je izvesti jednostavnim „dropper loop“ čvorom na čijoj se omči nalazi mala kopča. Kopča se navuče na predvez te se na željenog poziciji formira „dropper loop“, s tim da se u završnom izvlačenju omče, s omčom izvuče i kopča. S ovako formiranim završnjakom, sistemom, varalice se mogu izmijeniti doslovno za nekoliki sekundi. Iako se završnjak može kompletirati i na licu mjesta, puno je praktičnije to učiniti prije lova, pa ga u danom trenutku samo izvaditi i preko kopče spojiti s osnovom.

Od dužine priveza ovise pokreti varalica. Duži privezi omogućuju im raznovrsnije pokrete i položaje, od kojih mnogi nisu svojstveni ribicama i kozicama niti primamljivi olignjima ili ih čak plaše. Posebno je to izraženo kod skosavica s lošim balansom, odnosno preteškim zadnjim krajem. Kratki privezi eliminiraju većinu tih neprirodnih pokreta te položaja držeći varalice najčešće u najprirodnijem, horizontalnom položaju, s vrlo malim odstupanjima, bez obzira na intenzitet skosavanja.

A intenzitet skosavanja je drugi, možda i važniji čimbenik uspješnosti od dužine priveza. Naime, skosavanje je pokret koji bi trebao privući lignju, a u određenim situacijama, simulirajući pokušaj bijega, i isprovocirati napad. No, u situacijama u kojima je lignja podozriva i lijena, nagli je pokreti samo mogu odbiti. Skosi u takvim situacijama trebaju biti rijetki i diskretni, a u određenim situacijama trebaju i izostati. Naime, svako se plovilo čak i po najvećoj bonaci ljulja i to se ljuljanje uvijek bez iznimke preko strune prenosi i na varalice, tako da su pokreti koji bi trebali privući olignje zapravo uvijek prisutni, skosavalo se ili ne. U uvjetima teškog lova te će se sitne oscilacije bez naglih skokovitih pokreta provjereno donijeti bolji i bogatiji ulov od klasičnog skosavanja.

Treći, jednako važan detalj kojim se može poboljšati ulov lijenih lignji jest odabir varalice. Njen oblik nije osobito važan, ali jesu dekor i tekstura. Naime, nuđenjem raznobojnih varalica može se pronaći dekor koji trenutačno pobuđuje pozornost lignji.
Za razliku od dekora, puno je lakše odabrati teksturu varalice. Naime, lijene olignje plijen prihvaćaju dugim lovkama i oprezno pipaju, privlači prema ustima i kljunom pokušavaju kidati komad mesa s leđa. Kada osjete da je plijen, za razliku od prirodnog, tvrd, a površina mu glatka - ispuštaju ga. Zato za lov skosavanjem, kada lignje imaju dovoljno vremena za takvo ponašanje, treba koristiti mekane ili barem varalice presvučene tkaninom, najbolje mekane i presvučene.

Na takve varalice lignje se doslovno same kače, što se na struni osjete kao tek naslućena promjena težine ili kao jedva primjetno zanošenje. A lagani skos na kraju te igre, nakon što se osjeti ta promjena, neće biti ništa drugo nego samo potvrda ispravnog pristupa lovu lijenih olignji.

Boje mogu biti u pojedinim situacijama iznimno važan čimbenik uspješnosti ribolova udicom. Zato mnogi udičari veoma pažljivo biraju boje, najčešće struna i varalica. No, u mnogim situacijama konačni ishod ribolova ovisi i o boji svih ostalih dijelova udičarske opreme, ponajviše udice jer odabirom njene boje ona se može učiniti manje ili više vidljivom, ovisno o tome što se želi postići.

Naime, mnoge ribe vidljiva udica plaši ili barem upozorava na opasnost i čini opreznijim, dok nekima, naprotiv, privlači pozornost i izaziva radoznalost, zbog čega brže i opuštenije prilaze mamcu.

Suvremena industrija proizvodi udice svih boja, čak i višebojne. Tako ribolovci imaju mogućnost izbora, što iskusnim olakšava, a onim drugim otežava izbor iako su pravila odabira boje udice vrlo jednostavna i malobrojna.

Ukoliko se udice želi sakriti u mamac ili učiniti što manje vidljivim uz njega, koriste se udice bojom prilagođene mamcu ili okolini gdje se lovi. Tako se za lov opreznih vrsta koriste udice sivih, tamnih te mat boja. Platinasto crne („Platinum Black“) su posebno popularne jer su slabo vidljive čak i u plitkom moru jer ne reflektiraju svjetlost. Zato su omiljene među lovcima na smudute (brancine) te ovrate odmetom. Malo vidljivije, ali tvrđe i otpornije na habanje su udice oznake „BN“ („Black Nikl“) koje su presvučene crnim niklom. Crno obojene udice, bez obzira na vrstu njihove površinske zaštite i sjaj, najprimjerenije su i za lov živim ribicama - mamcima. Od svih njih najmanje otporne na hrđanje su brunirane.

Specijalisti za lov ovčice i ostalih riba kopačica na pjeskovitom dnu u kombinaciji sa strunom bez površinskog sjaja najradije koriste mat sive udice. Takvih je puno, od onih oznake „ Antirust“ i „Ultra Antirust“, presvučenim specijalnom metalnom mješavinom koja ne hrđa, zatim „MT“ („Mat Tin“) presvučenih kositrom bez sjaja, preko „Seaguard“, izrađenih od čelika visoke otpornosti na hrđanje te udica od još otpornije slitine poznate kao „inox“.

Za lov radoznalih vrsta riba, pak, najprimjerenije su sjajne, bljeskave i druge u svim uvjetima dobro vidljive udice, koje se uz to nadijevaju tako da što većim dijelom vire iz mamca. Najviše se rabe udice presvučene slojem nikla, boje srebra i jakog odsjaja, visoke tvrdoće pa zato i otpornosti na otupljivanje, no ne i visoke otpornosti na koroziju. Tek malo manje svjetlucaju „BT“ („Bright Tin“), udice obložene svijetlim slojem kositra, dok su najatraktivnije udice boje zlata, osobito one na koje je preko sloja nikla nanesen sloj zlata. Osim iznimne privlačnosti, pozlaćene udice su i veoma otporne na koroziju.

Pozlaćene, obložene niklom te udice ostalih uočljivih boja posebno su važne čimbenik uspješnosti u „sabiki“, ribolovu skosavanjem varalica - grmjelica. I na ostalim varalicama se najčešće koriste udice koje svojom bojom ili odbljescima pojačavaju privlačnu moć varalice.

Poslije sivih, crnih i boje srebra sigurno najviše se koriste crvene udice. Zato što mnogi udičari smatraju da one uz mamac izgledaju kao pojava krvi na ranjenom plijenu, što ga čini lakše dostupnim pa zato i privlačnijim ribama. Drugi, pak, koriste crvene udice zato što se crvena boja s povećanjem dubine prva počinje sve manje vidjeti jer postaje sve više siva, slabo vidljiva boja.

Osim na varalicama, crvene udice se najviše koriste za lov crvima.

Osim u svim bojama, u posljednje vrijeme se nude i fosforoscentne, udice obložene plastikom u kojoj su raznobojni pigmenti koji se mogu „puniti“ svjetlom. Proizvođači ih reklamiraju kao najbolje rješenje za lov u slabim uvjetima vidljivosti. No, prekratko su u upotrebi da bi se o njima mogao donijeti konačan sud. Međutim, čak i ako su učinkoviti, činjenica je da zbog tankog sloja premaza kratkotrajno svijetle.

Najbolji ulovi u pravilu se postižu na kamenitom, osobito škrapastom dnu. No, udičarenje na njemu podrazumijeva brojnija zapinjanja i gubljenja pribora nego na ostalim vrstama dna, često toliko brojna da ribolovci odustaju od lova. Najčešće zapinju olovnice, ali to je moguće spriječiti ili barem smanjiti i to na više načina.

Najlakši način je ribolovom „a'volo“, tehnikom i priborom bez olovnice. No, takav pribor se ne može odbaciti daleko, najdalje 10 do 15 metara, nešto i dalje štapom s rolom te teškim mamcem poput velikog golog štrcaljca ili raka kosmeča. No, i u tom slučaju je zonu ribolova dosta uska. Puno dalje, ali samo sa štapom, moguće je odbaciti pribor na kome je plovak, koji pribor pa tako i olovnicu drži poviše dna.

Jedno od rješenja problema zapinjanja u lovu na dnu jest kompletiranje pribora s olovnicom za gubljenje, koja nakon zapinjanja ostaje na dnu, a ostatak pribora biva spašen. Dvije su varijante tog rješenja, a obje podrazumijevaju postavljanje olovnice na poseban privez. Prva je olovnicu postaviti na privez znatno manje nosivosti od svih ostalih struna u sistemu tako da taj privez pukne pri potezanju nakon zapinjanja.

Drugo rješenje jest kliznu olovnicu postaviti na mekanu žicu vezanu za kraj jakog priveza. Pri potezanju savijena žica će se ispraviti, olovnica s nje spasti, a ostatak pribora izvući.

Ekološki i financijski puno bolja rješenja od opisanih jest upotreba olovnica koje teško zapinju i lako se oslobađaju zagrljaja dna. Našim udičarima najmanje je poznato vjerojatno najbolja takva olovnica- spiralna, izrađena od olovne žice. Takva olovnica izuzetno teško zapinje, a ako se to ipak dogodi, lako se oslobađa, u najgorem slučaju poslije savijanja dijela koji je zapeo. Gotovo je nemoguće da spirala od olova ostane zarobljena na dnu. Uza sve to, ovakve olovnice su najpogodnije za izvođenje vrlo preciznog opterećenja pribora, teško i sporo ostvarivo drugim vrstama olovnica.

Spiralnih olovnica nema na našem tržištu, ali ih je lako izraditi od olovnih ili žica za lemljenje. Najlakše ih je napraviti obmotavanjem oko igle, primjerice za mamčenje ili tanke krute žice. Tako izrađena olovnica može biti klizna, ali i nepomična. Da bi se fiksirala na strunu, spiralu je potrebno poslije montaže još malo zamotati da joj se suzi unutarnji promjer.

Za razliku od spiralnih, na našem je tržištu veoma dobra ponuda „split“, rascijepanih olovnica, koje su također odlično rješenje za sprečavanje zapinjanje ometca, ali i bulentina. Kao i žicu za spiralne, odabrati treba što mekše rascijepane olovnice koje manje oštećenja strune i vrlo se lako otvaraju ili zatvaraju.

Rascijepane olovnice su dostupne u težinama od 1 do 15 g pa je lako odabrati nekoliko čija će težina odgovarati težini klasične olovnice koju će zamijeniti. Sve što treba učiniti nakon toga jest međusobno razmaknute stisnuti ih na privez bez čvora na kraju, kako bi u slučaju zapinjanja olovnice spale sa strune. Kod dobro odabrane veličine olovnica to se veoma rijetko događa. Ako se i dogodi, zapne samo jedna, vrlo rijetko dvije ili više olovnica istovremeno. U pravilu, olovnice klize po dnu sve dok se ne oslobode.

Osim što lako klizi između kamenja, algi i ostalih prepreka, niz olovnica prati reljef dna, manje tone u procijepe, alge i dijelove mekanog dna pa je pribor na kome se nalazi lakše voditi nego onaj s klasičnom olovnicom.

Pri klizanju olovnice udaraju u kamenje i proizvode zvukove koje pobuđuju prirodnu znatiželju riba, glavonožaca i rakova. Naime, ti visoko frekventni zvukovi, koji se prostiru na velike udaljenosti, odgovaraju zvukovima škljocanja škampa te zvukovima koje proizvode noge rakova kada se kreću po stijenama. Osim toga, takve zvukove proizvode i neke male ribe, ali i račići iz obitelji pucavaca, poslastica brojnih riba. Ti račići imaju jedna velika kliješta kojima proizvode glasne pucketave zvukove koji su ribama putokaz ka lakom i slasnom plijenu.

I kad temperature priobalnog mora dosegnu najniže vrijednosti smudut, brancin, neće napustiti plićake nego se intenzivno hraniti pa zato i dobro loviti. No, kako su ti tereni u pravilu pokriveni livadama, umjesto brancina često će se kačiti vlati trave, osobito u ribolovu povlačenjem mamca.

Taj problem, izražen i u ostalim načinima lova pri dnu te na nečistim terenima, dosta je lako i jednostavno riješiti i to na više načina. Najjednostavnije rješenje je udica postavljena u mamac, odnosno varalicu tako da tijekom lova vrhom bude okrenuta k površini mora, s gornje strane mamca. Još bolje rješenje za izbjegavanje kačenja trave i ostalih prepreka je jedna od montaža poznatih kao „weedless“ (eng. bez korova).

Najjednostavnija je postavljanje udice vrhom unutar mamca ili varalice. Najprije je primijenjena u lovu kozicom u livadama voge, posidonije, gdje se brancin rado zadržava. Takvo nadijevanje počinje uklanjanjem repnih pločica kako bi se spriječilo njihovo zapinjanje za travu, ali i moguća neprirodna vrtnja mamca pri povlačenju ili u kurentu.

Zatim se udica zabode odozgo i otpozadi neposredno (4-5 mm) od kraja tijela. Nakon što se provede kroz tijelo sve do vezišta, udica se zaokrene za 180 stupnjeva, vrhom prema glavi mamca. Potom se rep što više savije kako bi se vrh udice mogao zabiti što bliže glavi kozice. Poslije mamčenja vezište udice treba biti jedva izvan mamaca, a vrh udice gotovo paralelna s osom tijela i ne snije izvirivati iz njega.

Na opisani način nadjenuta kozica mora se potezati sporo kako bi se postigla prirodna prezentacija. Kako se udica se ne provlači kroz glavu, najosjetljiviji njen dio, kozice dugo živa na udici i pokretima nožica provocira brancina. Iako je rep dovoljno mekan da udica lako prilazi kroz njega, kontra u lovu s ovako postavljenom kozicom ipak treba biti malo jača.

Malo jača kontra je potrebna i u lovu mekanom varalicom nadjenutom na isti način. Osim toga, poželjno je koristiti što mekše varalice i što oštrije te tanje udice.

Sve je to suvišno s mekanim „weedless“ varalicama. One s gornjem strane imaju prorez u koji se postavlja vrh i dio krivine udice. U njega se može postaviti i želatinski ili uljni atraktor, primamljivač koji varalici daje dodatnu privlačnost.

Osim mekanih i prirodnih mamaca „weedless“ montaža je moguća i na tvrdim varalicama. Kako se u njih ne mogu sakriti, udice se moraju zaštiti od zapinjanja. To se može uraditi postavljanjem različitih elastičnih elemenata ispred vrha udice - komada najlonske ili „FC“, fluorougljične strune, plastične cjevčice, žice ili opruge.

Takav način rješavanja problema moguć je kako na jednokrakim, tako i na višekrakim udicama. Zaštitni monofil može biti vezan samo na jednom ili na oba kraja.

Najjednostavnije i najbrže rješenje, koje svaki ribolovac može obaviti je zaštita izrađena od monofila. Praksa je pokazala da je za lov brancina na na manje zatravljenim terenima, odnosno od kasne jeseni do proljeća, najpraktičnija zaštita od najlona debljine 0,60 do 0,70 mm. Za vrlo zatravljene terene kakvi su livade voge, odnosno za lov ljeti i početkom jeseni, kad je vegetacija najbujnija, bolje rješenje je monofil vezan na oba kraja.

Olignji se sve više primiču obali pa se i s nje sve lakše i bolje love. Koliko lako i uspješno veoma ovisi i o tome kojom se vrstom varalice lovi. Od svih lignjarića za lov s obale odbacivanjem pa privlačenjem najprikladnije su varalice posebno konstruirana za to. Nekad su to bile samo varalice oblika kozice s olovnim otežanjem ispod glave, poznata pod japanskim imenom „Egi“. Danas se proizvode i specijalne bacačke varalice s unutarnjim otežanjem, koje znatno manje zapinju za strunu pri odbacivanju te za dno pri privlačenju.

S ostalim vrstama lignjarića s obale se također može lignjariti, čak i podjednako uspješno kao s bacačkom varalicom, ali uz malo više problema. Najlakše je loviti s lignjarićem japanskog naziva „Toto“ te engleskog „BAVC“, kod nas poznatim kao ribica, bukva ili mrkva.

Radi se o plivajućoj ili plutajućoj varalici vretenastog oblika. Konstruirana je za lov iz plovila okomitim skosavanjem. Nema akciju pa se mora animirati trzanjem štapa i promjenom brzine povlačenja. Ta varalica tone sporo, dobra u horizontalnom položaju, a lošije izbalansirana s „repom“ više ili manje naniže, ali u oba slučaja u lovu s obale ponekad zapinje za dno.

Zbog male težine „BAVC“ varalicom se može loviti i štapom najmanje snage. Međutim, čak i s njim ona se odbaciti može samo na male daljine. Zato je pribor s tom varalicom potrebno dodatno opteretiti. Dovoljan je lagani, tek 5 do 10 grama težak dodatni uteg da bi se varalica čak i bez štapa odbacila i svih 50- tak metara, što je više nego dovoljno.

Uteg se na pribor može postaviti na više načina. Većina ribolovaca olovnicu postavlja na strunu 30 do 40 centimetara ispred varalice, kao što to radi na priboru za pendulu. Na strunu je najbolje postavljati ovalne ili loptaste „split shot“, rascijepane olovnice. One se izrađuju od mekanog olova pa ne oštećuju strunu, a lakše i brže se postavljaju os ostalih vrsta olovnica. Uz sve to, kad zapnu spadaju s pribora i tako omogućavaju njegovo spasavanje.

Rascijepane olovnice se proizvode u puno veličina pa je s njima najlakše precizno opteretiti pribor. Teže od jednog grama teško je naći pa je na pribor potrebno postaviti više olovnica, najbolje na međusobnom rastojanju od 1 do 3 centimetra. Takav način postavljanja nije mana nego prednost jer što su sitnije olovnice teže zapinju za dno.

Kada lignje nisu osobito raspoložene za ishranu te za lov na nečistim terenima, bolje rješenje od „split shot“ jest „drop shot“- montaža olovnice na kraj pribora, a varalice pomoću kopče ili kratke omče 30 do 50 ispred olovnice. Umjesto običnog olovnog, montirati se može uteg poznat kao „tirolsko drvce“, s kojim pribor još manje zapinje, ali koji je teži za upravljanje, animiranje varalice.

Animiranje mamca otežava i klizna olovnica, dok olovnica kopčom postavljena na ušicu varalice često uzrokuje probleme pri odbacivanju pribora.

Odlično rješenje za otežavanje „BAVC“ lignjarića je postavljanje olovnice oko njegovog „nosa“. To može biti prsten izrezan iz olovne ploče ili spirala od olovne žice. S takvim otežanjem lignjarić je najlakše animirati. Uz to, on pliva s visoko uzdignutim „repom“, čime se smanjuje mogućnost zapinjanja. Ima varalica kojima je potrebno dodatno otežam i zadnji kraj kako bi nakon odbačaja letjele krunicom prema naprijed, čime se izbjegava uplitanje pribora.

Ma kako bio otežan, pribor s „BAVC“ lignjarićem treba privlačiti sporije nego kad se lovi „Egi“ lignjarićem.

Osim od promjene nivoa mora, o čemu smo pisali prije tjedan dana, apetit pa time i lovnost brancina (smuduta, lubina) udicom ovisi o još nekim čimbenicima, manje ili više utjecajnim i međusobno ovisnim.

Jedan od važnijih čimbenika jest temperatura mora. Naime, brancin se zadržava u moru čija je temperatura između 2 i 32 stupnja. Najaktivniji je kad je temperatura oko 22 stupnja, prestaje jesti kad je niža od 7 stupnjeva, a napadati varalice kad je ispod 13 stupnjeva.

Aktivnost brancina veoma ovisi i o vidljivosti. Naime, osim što izvrsno vidi, brancin ima i izuzetno razvijeni njuh te osjetilo za vibraciju, ne samo u bočnim linijama, kao većina drugih riba, nego i u glavi. Zato je sposoban loviti i u vrlo nepovoljnim svjetlosnim uvjetima, po oblačnom vremenu, u mutnom moru i noću.

U pravilu, najbolje se lovi noću, pogotovo po mjesečini, a tijekom dana najbolje u rano jutro ili predvečer. Često, čak i kad mu ostali uvjeti pogoduju, za vrijeme lijepog vremena brancin ne lovi nego čeka noć. U pravilu to čini na područjima s velikom nautičkom aktivnošću tijekom dana. Najčešće se pred bukom i povlači u dubinu da bi u smiraj dana i prestanak buke vratio, često i u vrlo male dubine. Ako se na početku večeri poklope pun mjesec, jak kurenat i bura, uspjeh sigurno neće izostati!

Apetit brancina veoma ovisi i o vjetru koji puše, zapravo o promjeni tlaka koja izaziva određeni vjetar. Dominantno je mišljenje da je jugo najbolji vjetar za lov brancina. Međutim, to je samo djelomično točno. Jako jugo je dobro za dnevni lov brancina odmetom u zaklonjenim uvalama. Brancin se danju osobito dobro lovi i pendulom u pjeni što je jugo stvori udaranjem u stijene s vanjske strane lukobrana. U ostalim situacijama jugo, ali i levant te ostali vjetrovi južnog kvadranta, uglavnom znači nešto slabiji ulov pendulom.

Međutim, ako treba izabrati neki vjetar za lov brancina pendulom, onda je lagana te umjerena bura najpovoljniji vjetar za lov brancina pendulom, jer bura znači dolazak anticiklone, ili u najmanju ruku rast tlaka zraka, a brancin, kao i gotovo sva riba, voli visoki tlak koji najčešće znači stabilno vrijeme.

Zimske burne noći su odlične i za lov brancina varalicama te odmetom. Što se tiče ostalih vjetrova, ako nema burina, noću je bolje da bude utiha, bonaca nego da pušu ostali vjetrovi. Danju je, pak, dobar i maestral.

Dobri ulovi brancina, ali i ostalih riba mogu se očekivati i prije oluja jer se u to vrijeme tlak mijenja, što ribe zračnim mjehurom osjećaju i znaju da će uvjeti za hranjenje biti složeniji za hranjenje pa se intenzivnije hrane prije nevremena.

Stabilizacija vremena, smirivanje vjetra, razvedravanje i porast zračnog tlaka poslije kiše pridonose uspjehu u lovu na brancina, a najbolje vrijeme za to su sumrak, zora i noćni sati. Međutim, u povoljnim vremenskim prilikama i uvjetima mora i drugi dijelovi dana pružaju podjednako dobre izglede za uspjeh. Nemali broj brancina ulovljen je usred sunčanog dana, ali po valovima i zamućenom moru. Ti preduvjeti u pravilu se stječu u jesen i proljeće.

Na uspjeh u lovu brancina udicom utjecaj ima još jedna atmosferska pojava- kiša. U pravilu, po kiši je aktivniji nego po suhom vremenu, osobito kad nema vjetra. Tada kapi kiše razbijaju glatku površinu i tako smanjuju prodiranje svjetlosti u more, što brancina, ali i ostale ribe koje se klone jakog svjetla navodi na povećanje aktivnosti. Osim toga, u dodiru s površinom kapi kiše proizvode zvuke slične iskakanju sitnih riba iz mora, što izaziva pozornost brancina. Međutim, po kiši brancin se vrlo teško lovi pendulom, ali neposredno pred nju izvrsno!

Poslije kiše brancin se posebno dobro loviti uz samu obali. Naime, kiša s obale ispire razne sitne životinjice koje dospiju u plićak. S prestankom kiše često se poklopi i plima jer razina mora poraste zbog sniženog tlaka zraka. U tom trenutku tlak počne rasti i riba dobije volju za hranjenjem.

Od ostalih vremenskih pojava koje imaju utjecaj na lovnost brancina vrijedno je spomenuti i maglu. Ona koja tijekom dana stvara posebne svjetlosne uvjete u kojima se može ostvariti nadprosječno dobar lov brancina „pljuskavcima“, površinskim varalicama o kojima smo pisali zadnjeg rujanskog petka.

Na kraju, treba naglasiti da navedene savjete treba uzeti s barem malom rezervom jer svako lovno područje ima svoje specifičnosti koje se jedino mogu spoznati višekratnim ribolovom u različitim uvjetima. Najlakše tako da se prije ribolova provjere tablice plime i oseke te vremenska prognoza, po dolasku na odabrano mjesto lova utvrdi stanje i temperatura mora, smjer i jačina vjetra te potom uzimajući u obzir sve gore navedeno odabere najprikladnija tehnika i taktika lova.

S prvim osjetnijim zahlađenjem počet će i razdoblje najboljeg lova smuduta, brancina, jedne od najcjenjenije lovine udičara. Međutim, i tijekom tog razdoblja „kralj riba“ će se rijetko kačiti na udicu, jer nikako ne bi ni zaslužio tu titulu kad bi lako i brzo poput većine riba postajao plijenom ribolovaca. Udicom će ga loviti samo najspretniji i najbolji poznavatelji njegovih navika, jer mu hranidbene navike, presudne u njegovom lovu udičarenjem, ovisi o velikom broju čimbenika.

Jedan od njih je i pitanje utjecaja plime i oseke na apetit, a time i lovnost brancina, vjerojatno najčešća tema u razgovorima među lovcima na brancina. Mišljenja su jednako brojna koliko i raznolika jer se temelje na osobnim iskustvima, više ili manje provjerenim, u pravilu na užim područjima, samo u određenim vremenskim uvjetima i u lovu samo određenim tehnikama i mamcima. Pokušajmo utvrditi postoje li neke zajedničke odrednice, pravila koja vrijede na svim terenima i u svim uvjetima.

Da bi se išta spoznalo o utjecaju podizanja i spuštanja razine mora, plime i oseke na apetit ribe nužno je prvo što više znati o toj pojavi. Minimalno što treba znati jest da se nivo mora tijekom dana, točnije za 24 sata i 48 minuta, najčešće dva puta podigne do svoje najviše točke i dva puta padne na najnižu razinu, da plima, odnosno oseka, naizmjenično traju približno 6 sati i 12 minuta. Kada promjene nastaju i koliki su nivoi najlakše je naći u tablicama koje objavljuju Hrvatski hidrografski institut (HHI) te Institut za oceanografiju i ribarstvo (IZOR) iz Splita.
Promjene nivoa mora uzrokuju kurenat, struju mora čija snaga ovisi o razlici nivoa između plime i oseke te obrnuto. Ta se razlika naziva koeficijentom plime i oseke i ima utjecaj na apetiti brancina, ali i mnogih drugih riba.

Za vrijeme plime i oseke more se diže ili spušta različitom brzinom pa i različito djeluje na apetiti ribe. Tijekom prvog i posljednjeg sata razina vode varira za 1/12 raspona plime, odnosno oseke. Tijekom drugog i petog sata po 2/12 za svaki. I konačno tijekom dva središnja sata od 3/12 za svaki. Struja je, dakle, na svom vrhuncu tijekom trećeg i četvrtog sata plime ili oseke.

Koeficijenti plime i oseke na našem dijelu Jadrana su relativno mali i kreću se od 0 do 100. U južnome dijelu ta razlika rijetko prelazi 40-ak centimetara. No, u nekim uskim kanalima i zaljevima, plima može poprilično narasti tijekom jake bure. Taj fenomen karakterističan je za velike i duboke zaljeve južnoga Jadrana.

Brancin je riba koja voli loviti u kurentu, osobito onima koji su posljedica koeficijenta između 60 i 90, ali uz mnoge iznimke ovisno o okolišu, vremenskim uvjetima ostalim čimbenicima. U pravilu, koeficijenti manji od 60 nemaju osobitog pozitivnog djelovanja na apetiti brancina, dok oni iznad 90 ne jamče njihov brojni i osobito uspješni ulov. To je zbog činjenice da se ti visoki koeficijenti poklapaju s nepovoljnim mjesečevim fazama, ali i zato što jake struje od ribolovca zahtijevaju više tehničkog majstorstva kako bi se moglo pravilno loviti.

Dominantno je mišljenje da je brancina, osobito s obale, moguće uloviti samo u vrijeme najjače plime. To nije točno, u stvarnosti je svaka pozicija drugačija i produktivna u različito vrijeme plime ovisno o svojoj strukturi i orijentaciji u odnosu na struju.

Činjenica je da se u sredini plime, ovisno o topografiji, orijentaciji i jačini kurenta, stvaraju „morske rijeke“, vrtlozi i prigodni prolazi za sitne ribe ili aktivira određena fauna koja ih privlači, a za njima više ili manje privlači i brancine. Takva mjesta mogu biti potpuno prazna tijekom 11 sati plime i postati mjesto najboljeg lova brancina preostalih sat vremena. Zato je najbolje provoditi što više vremena u ribolovu u različito vrijeme plime kako bi se odredilo kada ćete brancini proraditi. Negdje će to biti usred, negdje na početku ili kraju plime. Što više, negdje će se brancin najbolje loviti i u vrijeme oseke, ovisno o brojnim čimbenicima.

Loviti ili barem pokušati u vrijeme oseke dobro je iz više razloga. Ponajprije zato što to pomaže da upozna šira topografija područja i otkriju prolazi između stijena, „krpe“ trave na golom dnu te ostala najbolja mjesto za buduće ribolove. Osim toga, s morem iz plimne zone se u dublje povlače i priobalne ribice te većina rakova, koje spremno sačekuju smuduti, u pravilu stariji i krupniji, koji nisu sposobni progoniti plijen nego ga čekaju da naiđe.

Oportuni, zbog gojaznosti i starosti spori krupni brancini se nadprosječno dobro love i u vrijeme kad se mijenjaju plima i oseka. Veliki broj specijalaca za lov brancina tvrdi da su za njihov lov najprikladniji zadnja dva sata oseke i prva dva plime najbolja vremena.