Utorak, 17 Siječanj 2017 14:19

Bolest zvana pano

Piše:

Posjećujući dubrovačke izložbe može se vidjeti kako je pano okosnica većine njih, odnosno bez panoa ne bi bilo niti samih izložbi. Jasno, ne vrijedi to za one izložbe likovnih djela ili skulptura, no sve druge izložbe bile bi u praksi neostvarive bez panoa.

Jasno, izložene skulpture ili slike govore same za sebe pa su i panoi nepotrebni. No, postavi koji dakle trebaju kazivati o duhu vremena, nematerijalnoj baštini, onome onoliko neopipljivome koliko je samo npr. likovno djelo opipljivo, boluju od bolesti zvane pano.

Mogu se tako panoi vidjeti praktički na svakoj izložbi Dubrovačkih muzeja, kao Kulturno-povijesnog pa tako i Etnografskog, ali i recimo u Muzeju Domovinskog rata na Srđu, čiji je sadržaj skoro pa cijeli upravo zasnovan na panoima ili fotografijama. No, okosnica su i pojedinih izložbi recimo Umjetničke galerije Dubrovnik.

Ne treba tu pano kao izražajni element pošto-poto podcjenjivati, odnosno on može poslužiti kao sekundarna pomoć na kojemu bi tako pisala biografija nekog autora ili gdje bi stajao kronološki slijed nekog događaja. Dapače, u tom smislu je i poželjan.

No, žalosno je kada se sve ili gotovo sve zasniva na njima. Pproblem je kada je pano tu kao primarni izražaj, alat uz koji bi se trebao predočiti sukus onoga što recimo datira iz nekog drugog stoljeća, a što u praksi miriše na, figurativno rečeno, tek osušenu pituru.

Naravno, teško je predočiti autentičnu atmosferu vremena na osnovu neopipljivoga. No, zato kustosi i muzejski djelatnici imaju itekako dobre plaće, odnosno plaćeni su da bi pronašli biljege vremena koji bi govorili o temi izložbe, narativu onoga što se dogodilo i što se zapravo želi prikazati. A čega ujedno pano ne bi trebao, odnosno ne bi smio biti ime, prezime i naličje sadržaja.