Jedna od rijetkih riba koja se masovnije i bliže obali zadržava tijekom zime nego toplijeg dijela godine jest i iglica. Najmasovnije u južnom dijelu Jadrana te oko Visa, Korčule i Hvara pa je uz geru nekada bila zimska hraniteljica najsiromašnijeg puka. Danas se pak iglica ciljano lovi kako bi poslužila kao mamac u lovu orhana i ostalih najcjenjenijih riba, ali sve je više i onih koji je love zbog velikih sportskih užitaka koji pruža ta nevelika riba. Naime, ulovljena iglica se očajnički pokušava osloboditi udice, žestoko bježi u stranu, trese glavom, uvija se, „hoda“ repom po površini mora ili visoko iskače, poput igluna i iglana, zbog čega je i dobila epitet mini sabljarke.
U borbi s iglicom najviše mogu uživati oni koji love „spinning“ tehnikom povlačenja s mjesta, s obale ili i iz plovila usidrenog u blizini nje. Uživati mogu i apsolutni početnici, jer za lov iglice tim načinom ne treba osobito znanje i vještina zato što uvijek gladna i agresivna iglica, u pravilu u jatu, napada sve što pluta u moru. Za njen lov ne treba ni vrhunska oprema. Najprikladnija je ona koju čini „spining“ štap dužine 2,4 do 3,0 m te težine bacanja do 40 grama, „spining“ rolom veličine 2000 do 4000 na koju je namotana „PE“ višenitka promjera 0,12 do 0,16 mm ili najlonska struna od 0,20 do 0,25 mm.
Naći iglicu najvažnije je naravno za uspjeh u njenom lovu. Ujutro, dok se sunce i vjetar ne dignu, ima ih skoro posvuda, najviše u blizini plova sitnih riba. S jačanjem valova povlače se u zavjetrinu rtova, a često su i oko naplavina koje nose valovi. Kad popodne oslabi maestral, približit će se posve obali, a tu će često biti i noću, oko lukobrana i izbočenih rtova te duž velikih plaža, na dubinama do 3 ili 4 metra. Rado su i oko usidrenih plovila, ali, za razliku od smuduta, koji tu također rado lovi pa se može zakačiti umjesto nje, iglica se stalno kreće, tek 20-tak centimetara pod površinom.
„Spinning“ tehnikom iglicu je najbolje loviti tvrdim umjetnim jer prirodne mamce i mekane varalice brojnim sitnim, ali oštrim zubima vrlo brzo uništi. Uspješnost ribolova, ali očuvanje varalica od oštećenja može se poboljšati optimalnim izborom te „naoružavanja“ varalica.
Varalice od mekane plastike iznimno su privlačne iglici, ali ih ona veoma brzo uništava, često već u prvom napadu. Osim toga, pojedinačne udice u prednjem dijelu koje su uobičajene kod mekanih varalica gotovo su jamstvo lošeg kačenja. Zato, za lov iglice udicu treba staviti što bliže kraju mekane varalice, kako bi se zakačila u što mekši dio usta, onaj što bliži ždrijelu.
Teturavci, varalice tipa „wobler“ nisu osobito dobro rješenje za lov iglica iako su iznimno učinkoviti. Naime, bili od drveta ili tvrde plastike, iglica ih brzo ošteti. Osim toga, oni se obično ne mogu potezati dovoljno brzo, a, osim što je iznimno brza, iglica i brzo postaje sumnjičava prema sporim mamcima. U pravilu, za lov iglice se koriste teturavci dužine 50 do 70 mm.
Za lov iglice ništa manje učinkovite od ostalih, ali puno dugovječnije od njih jesu varalice oblika žlice. Najprikladnije su one dužine 45 do 60 mm. Mogu biti teške do 25 grama, ali su najbolje lagane, čak i od samo 4 do 6 grama te tankog tijela.
Čest problem u lovu iglice varalicama je prevelika trokuka na njima, kojom su najčešće opremljene. Takve teško pronalaze mekane dijelove u koščatom kljunu pa se loše kače jer iglica rijetko kada dovoljno pohlepno hvata varalicu da bi udica dospjela u mekani, stražnji dio usta. Zato je na varalicama takve udice potrebno zamijeniti barem za broj manjim.
Iglica se pretežito hrani gavunima, inćunima, nedoraslim srđelama te ostalim ribicama pa je najbolje loviti je varalicama koje ih oponašaju - duguljastog ribolikog tijela sjajnih dekora srebrno - plave, srebrno - zelene ili bijele boje.