U najhladnijem dijelu godine najuspješnije se ribari pri i na samom dnu, i to barem 15 do 25 metara pod površinom, ovisno o području. Iako su u tom periodu ribe manje aktivne i više izbirljivije nego u toplijem dijelu godine, većina ih se može veoma uspješno loviti i varalicama u pokretu. Osobito dobro okomitim skosavanjem, „vertical jigging“ tehnikom.
Ribe koje se love tom tehnikom osim ribama hrane se i glavonošcima. Zato je posve razumljivo zašto među varalicama za ribolov skosavanjem ima i onih koje više ili manje izgledom oponašaju lignju, sipu i ostale glavonošce. Što više, čak je dvije vrste takvih varalica, od kojih su poznatije one tipa „kabura“.
„Kabura“ je varalicu koja izgleda poput šarenog i svjetlucavog tijela glavonošca s podjednako šarenim krakovima. Tijelo ove varalice se izrađuje od metala. Na njemu je lagani snop tankih niti te dvije od njih duže trake, što sve skupa oponaša krakove i hvataljke glavonožaca. Unutar te mase izrađene od mekane plastike smještene su dvije udice, uzicama pričvršćene za tijelo varalice. Udice su najčešće iste veličine, ali na strunama različite dužine. Ribe se najčešće zakače na udicu koja je na dužoj struni, i to pretežito dok varalica propada.
Svi dijelovi varalice su šareno i drečavo obojeni. Tijelo je u pravilu metalnog sjaja te s velikim nacrtanim ili trodimenzionalnim očima.
Tijelo ove varalice se najčešće pravi od olova, kod skupljih modela od teže njegove slitine s volframom, a kod najskupljih od još težeg tungstena, koji je uz to i najtvrđi. Olovo je najmekše pa se kabura od njega najbrže ošteti, što se toj vrsti varalice događa vrlo brzo jer se u pravilu poteže po dnu. Zbog toga „kabura“ dosta lako i zapinje. Najlakše modeli koja oblikom vjerno oponašaju sipu i hobotnicu. Varalice takvog oblika imaju posebno ime - „tai kabura“. Od njih manje zapinju varalice izduženog oblika, a još manje povijenog, tijela nalik slovu L, odnosno tako oblikovanog prednjeg dijela tijela.
„Kabura“ varalica je osim po dnu namijenjena i ribolovu do nekoliko metara poviše njega. Na dnu je najučinkovitija kad se lagano povlače tako da poskakuju poput glavonošca, odnosno kozica i ostalih rakova. To je najlakše postići tako da se plovilo prepusti jakoj struji mora, što je posebno dobro činiti dok se lovina traži. U takvom, „drifting“, ribolovu varalicu treba spustiti ili odbacivati niz, a privlačiti protiv kurenta. Kad je struja mora slaba ili kad se otkrije plov riba, loviti je bolje iz usidrenog plovila. Tada se varalica odbaci što dalje i zatim privlači. Privlačiti se može kratkim („shore stoke jigging“), dugim („long stoke jigging“) i kombiniranim podizanjem od dna, ovisno, najviše o vrsti ribe koja se lovi.
Bez obzira kratko ili dugo, ovim se varalicama treba skosavati manje intenzivno i sporije („slow jigging“) nego varalicama tipa sječivo, „knife“. Razlog je jednostavan - na ostatak pribora su spojene tako da stoje labilno, lako pokretne. Što je spoj dalje od prednjeg kraja varalice to je ona labilnija pa je potreban manji poticaj, trzaj da bi se zaljuljala.
Dosadašnja praksa naših ribolovaca potvrdila je tvrdnje inozemnih da je „kabura“ najučinkovitija u priobalnom lovu, na dubini do 40, najviše 50 metara, na kojima treba loviti s varalicama težine do 50 - 70 grama. Inače, ove se varalice proizvode u težinama od 20 do 450 grama, znači za ribolov između plićaka i 200-tinjak metara dubine.