Doživjeli smo i to da je Dinamo izgubio naslov prvaka Hrvatske. Od 2005. godine Dinamo je vladao hrvatskim nogometom poput kakvih sovjetskih vojno-sportskih društava jer je eto to na Kremlju bila nečija želja, a sada došao je i kraj toj dominaciji. Ali, osim samih Riječana, koga je previše briga?
Godine 1999. cijela država je živjela za utakmicu posljednjeg kola kad je Rijeka dočekala Osijek i grubo kiksala ili grubo pokradena, svejedno. Istina, utakmica je to koja je simbol nekoga drugog hrvatskog Kremlja, onoga iz devedesetih, satkanoga u atmosferi društvene palanke, pljačke i ugroze ljudskih prava, ali dojam je kako su Riječani tog svibanjskog dana trebali izaći na teren, i parafrazirajmo izjavu čuvenog Dragoslava Šekularca, "pojesti fudbal", a ne ovisiti o volji i nevolji državnog vrha. Na kraju, utakmica se pamti po neopravdanome ofsajdu te izjavi Vlatka Markovića kako je pobijedio najkatoličkiji klub, što je onako, taman po mjeri tog vremena.
No, ključne su riječi da se ta utakmica pamti. Većina involviranih u nogomet znaju i ime riječkom egzekutoru sa zastavicom u ruci, sjećaju se i kako je Admir Hasančić zabio poništen gol, kao što se sjećaju i vremenskih uvjeta toga dana. Po čemu će se za 18 godina sjećati ovog naslova Rijeke? Drugim riječima, gdje je i kako grubo aterirao hrvatski sport do te mjere da je sada malo kome uopće stalo?
Posebno je to čudno jer današnji Dinamo puno je veći problem od ondašnje Croatije. Tada se znalo kome je i zašto stalo do uspjeha ovoga kluba, kao što se znalo da će padom svehrvatske politike pasti i omiljeni vrhovnikov klub. Pak, s ovim Dinamom problemi su višeslojni, toliko opsežni da se muljanjem kreatora svemoćnog Dinama bavi i USKOK, dok on, Zdravko Mamić, mijenja izbornike reprezentacije te odlučuje koga zvati u tu istu reprezentaciju. A sve navedeno, tek je vrh sante leda.
No, kako su nogometni razlozi sporedni u svakoj priči, ma koliko mi mislili da nije tako, usporedba situacije iz 1999. s ovom iz 2017. tek je odraz hrvatskog društva. I u tome jest tragedija. Stvar je u tome što je tih devedesetih postojala - nada. Nada kako će izjave o tome kako je pojedinima drago "da im žena nije Srpkinja ili Židovka" ili kako je "Dinamo za Pančevo" biti stvar prošlosti. Nada kako je sve to samo krik specifičnog postratnog vremena i kako će se jednom živjeti u uređenoj državi, koja neće biti opterećena ratom, povijesnim odnosima i privatizacijama. U toj nadi i eventualno podizanje trofeja od strane Riječana označilo bi hrvatsku Bastilju u malome, najavu nekog novog i revolucionarnijeg vremena.
Danas, 18 godina poslije, sjeme tada ustoličenog zla tek je dodatno proklijalo. Izredale su se „proeuropske“ vlade i silne ideje, ali zemlja je ovo još pobrkanijih odnosa i vrijednosti, gdje se rad ne mjeri učincima uloženog truda i znanja, a gdje su stvari krajnje vulgarne baš zato što su realne. Država je to u kojoj je u glavnu ulogu, samo zahvaljujući svojoj divljini naravi, zalutao i taj nesretni Mamić, koji je eto postao zvijezda predsjedničine inauguracije, ali i grafita i transparenata od Dubrovnika do Vukovara, iako mu je mjesto tek na trošnom zidu osnovne škole u Cista Provi ili možda na suhozidu zagrebačkog Jakuševca.
U takvoj konstelaciji snaga, najave novog vremena nema, kao što nema naznaka da će se nešto promijeniti. Kao što se nije promijenilo niti nakon Croatije, a baš zato i naslov državnog prvaka Rijeke nema nekog značajnijeg odjeka. Tako to jest i tako to biva u šeptrljavim i pobrkanim odnosima u državi bez nade.