SDP Splitsko – dalmatinske županije neće podržati kandidaturu nezavisne Ivane Ninčević Lesandrić za županicu nakon što je otkriveno da je na imovini njezina supruga bespravno izgrađena vila za iznajmljivanje. Oko dvjestotinjak kilometara južnije, u Dubrovniku, SDP ima sličan, zapravo gori problem sa svojom kandidatkinjom. Anita Bonačić Obradović godinama je bila lažno prijavljena na adresi u Palmotićevoj ulici, u kući u kojoj njezina obitelj iznajmljuje apartman bez vlastovnice i bez odobrenja ostalih suvlasnika, među kojima su Dubrovački muzeji.
Od SDP-a u Dubrovniku, stranke koje se već godinama raspada, nije ni bilo za očekivati da povuku kandidaturu svoje kandidatkinje A.B. Obradović te kandidiraju nekog drugog. To su trebali tražiti njihovi koalicijski partneri – srđevci i Možemo. No, oni to nisu učinili. Oni i dalje brane neobranjivo i svakim danom sve više pokazuju koliko drže do stavova koje su godinama proklamirali.
Licemjeri u ovom slučaju nisu ni Anita Bonačić Obradović ni SDP, od njih se drukčije ponašanje nije ni očekivalo. Licemjeri su srđevci. Zapravo, oni su licemjeri ispali već samim pristajanjem da im A.B. Obradović bude zajednička kandidatkinja.
Naime, Srđevci su godinama trubili o apartmanizaciji, prekomjernom turizmu i svemu lošemu što je takva vrsta turizma učinila od Dubrovnika. Da, trubili su, jer da to nije bilo obično trubljene već ozbiljno promišljanje tada ne bi ni stali iza kandidatkinje koja živi od rente i koja predstavlja sve ono loše protiv čega se srđevci godinama navodno bore.
I povrh svega, sada, kad se njihova kandidatkinja našla u aferi u kojoj se otkrilo da je stan u Palmotićevoj ulici, koji je u posjedu obitelji A.B. Obradović, a koju posljednjih 16 godina afitavaju, ujedno i u vlasništvu Dubrovačkih muzeja još od 1948. kada je nekretnina oporučno ostavljena Muzeju Rupe, srđevci i možemovci nisu se odmaknuli. Dapače.
Nakon što se otkrilo da obitelj Bonačić godinama bez suglasnosti Muzeja afitava apartman u toj kući gdje je Anita Bonačić Obradović godinama bila lažno prijavljena, nakon što joj je gradonačelnik Mato Franković na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća održao podužu kapelatu, SJG i Možemo nisu tražili da A.B. Obradović da povuče kandidaturu. Nakon što je predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović činjenično dokazao da je nekretnina u Palmotićevoj ulici oporučno ostavljena Muzejima te se ispostavilo kako je makinacijama odvjetnika i suca, koji su u međuvremenu preminuli, a koji za života baš i nisu bili na dobru glasu, ispravljena presuda iz '98. kojom je presuđeno u korist obitelji Bonačić, SJG i Možemo nisu ni milimetra ustuknuli. Štoviše, nedavno smo od njih gledali nešto što je u politici, čak i u Hrvatskoj, često pogubno za kandidate.
Kandidat SDP – SJG – Možemo za župana Dubrovačko – neretvanske županije Marko Guljača nije samo branio A.B. Obradović i tako ušao u prostor u koji nije trebao, već je bez ikakvih argumenata prozvao policiju da u sprezi s HDZ-om ruši njihovu kandidatkinju jer se, eto, HDZ prepao njihovih anketa, koje navodno pokazuju da će A.B. Obradović pobijediti gradonačelnika Mata Frankovića (HDZ).
Na konferenciji za novinare pojavio se i Nikša Selmani. On se u tih nekoliko minuta prometnuo u pravnog i PR stručnjaka, spin doktora koji pokušava sanirati već nastalu štetu. No, u pokušaju da obrani neobranjivo nizao je gluposti od kojih je najveća ona da okolnosti u kući u Palmotićevoj ulici trebamo promatrati „u duhu onoga vremena”.
S aspekta današnjeg vremena, „u duhu onoga vremena” nakon II. svjetskog rata u tuđu su imovinu useljavani ljudi jer je tadašnja vlast zaključila da neki drugi ljudi „imaju previše” pa su im to oduzeli da bi u ono što je njihovo doveli neke druge ljude koji su potom godinama živjeli u tuđim kućama i stanovima koje su njihovi stvarni vlasnici mogli samo gledati. A bilo ih je toliko da je u današnjoj državi trebalo izmisliti cijeli niz zakona kako bi ti ljudi i dalje mogli ostati u tuđoj imovini. To je „duh onog vremena”, ako ćemo o duhovima.
Inače, velikom pravedniku i borcu za ljudska prava Selmaniju je izgleda normalno da stvarne vlasnike nekretnine, iako je to njihovo pravo, nitko nije obavijestio da su nekretnine čiji su vlasnici predmet sudskog spora u kojem su imali pravo sudjelovati kao što se to dogodilo u ovom slučaju Dubrovačkim muzejima 1998. godine.
Nije ovo prvi put da Selmani glumi eksperta za sve i svašta. Već je on to činio. Još se pamti kako je na sjednici Gradskog vijeća u studenome 2017. projekt nadogradnje, odnosno apartmanizacije Malog Straduna na Babinu kuku gorljivo pokušavao predstaviti projektom od javnog interesa s javnim sadržajima. Naravno sve je to bilo za potrebe partnera ili prijatelja, kako god ih nazivali. Tog Selmanijeva istupa u kojem je zagovarao da se na Malom Stradunu postojeći poslovni prostori, mahom ugostiteljske i trgovačke namjene, nadograde i prenamijene u apartmane, neki od srđevaca i danas se srame.
Dok je te 2017. gorio za apartmanizaciju na Babinu kuku Selmani je inače jako dobro znao koji od vijećnika su gurali taj projekt i za čiji interes. Ta prljava rabota tad mu nije ni najmanje smetala, baš kao što mu ni danas ne smeta maćana kandidatkinja za gradonačelnicu Dubrovnika. Za nju danas izgara jednako kao što je prije osam godina izgarao za apartmanizaciju Malog Straduna. OK, neka izgara, ali zaboga, licemjerno je uz sve ono za što se Srđ je Grad navodno, da doslovno navodno, zalaže.
Od SDP-ova odbora u Dubrovniku nije za očekivati da od A.B. Obradović traže da povuče kandidaturu. U obiteljskoj podružnici stranke mame i kćeri, ono malo staraca i nešto mlađahnih članova što je ostalo, nemaju ni znanja ni volje za takav manevar.
Povlačenje kandidature od A.B. Obradović trebali su tražiti srđevci. No, njima nedostaje političke pameti, jer da je imaju u pregovorima bi SDP-u nametnuli svoga gradonačelničkog kandidata. Očajni SDP, koji bi, da samostalno izlazi na izbore u Dubrovniku vjerojatno osvojio tek jedan mandat, na sve bi uvjete srđevaca pristao samo da idu na izbore zajedno s koalicijskom listom.
Kampanju s kandidatkinjom A.B. Obradović, koja predstavlja sve ono protiv čega se godinama bore, nadajući se nekom uspjehu kod birača, srđevci zapravo jedino i mogu voditi služeći se lošim spinovima poput onoga da im HDZ i Mato Franković u sprezi s policijom ruše kandidatkinju jer njihove ankete navodno pokazuju da A.B. Obradović pobjeđuje Mata Frankovića.
No, ako su prema riječima A.B. Obradović, građani u toj njihovoj anketi gradonačelnika Mata Frankovića ocijenili s ocjenom dobar, samo po sebi nameće se pitanje koga bi se to Franković trebao bojati? Naime, anketu u kojoj su građani nekog političara ocijenili s ocjenom odličan ili vrlo dobar, još nitko nikad nije objavio, barem je mi nismo vidili, a dobar je ipak – dobar.
A srđevci... Eh, nije ovo prvi put da oni sami sebi pucaju u nogu, činili su to i prije s odabirom raznih partnera, zaboga, „lizali” su se svojedobno čak i s Mostom.