Ako stvari postavimo tako da su lokalni izbori obično oni gdje birače ne zanima ideološko stranačko mudrovanje, nego spremnost kandidata da zasuču rukave u rješavanju malih i velikih komunalnih problema, onda niti rezultat Vida Bogdanovića zapravo nije iznenađenje. Dobio je glasova upravo razmjerno svom angažmanu u kampanji.
Bogdanović se kroz kampanju uglavnom oslanjao na ideje o mjeri, skladu i nekakvoj održivosti. Radi se tu o ideologiji "srđevaca" pa se može reći da se on donekle i prometnuo u vođu dubrovačke alternative. Nije to bio loš smjer kampanje, posebno ne u njegovoj režiji jer mnoge "srđevske" stavove on zna iznijeti na artikuliraniji način, zasigurno i zbog velikog broja političkih utakmica koje ima u nogama.
Šetao se tako pored Orlandovog stupa, istrenirani glas podizao kad treba i ispravljao svijet. No, kako se radi ipak radi o ideologiji koja opominje i ukazuje na pogrešno, a ne nudi novu vrijednost, u toj priči lako se pogubiti. Donekle se pogubio i Vido Bogdanović. Način na koji Bogdanović razumije svijet oko sebe i na koji rezonira stvari je koketan, posebno u moru kandidata koji nude praznu priču. Ali, manevarski prostor na skliskom terenu "mjere i sklada" nije preširok. Stoga, i Bogdanović je govorio o pomalo utopističkim idejama kao o iskorištavanju mora koje bi hladilo Stradun...
Vido Bogdanović osvojio je dvije tisuće i 181 glas, odnosno 11,85 posto. Bilo mu je to dovoljno za biti bolji od Terezine Orlić, Željka Raguža, Mara Kristića i Tatjane Šimac Bonačić, ali drugom krugu nije primirisao. Skoro pa duplo manje glasova, njih tisuću i 100, osvojio je njegov HSS na izborima za Gradsko vijeće. Dovoljno za jedan mandat, koji bi ujedno mogao biti kapitalan.
A, čini se, kako se upravo tu, još više nego po pitanju mjere i sklada, pomalo i sapleo o svoju gradonačelničku kandidaturu. Odavao je dojam osobe kojoj se ne da, koja je eto kao iznad tih političkih gluposti koje je zamaraju. Zadnji se ustvari i uključio u kampanju, i cijelo vrijeme nije bilo jasno je li tu iz puke dosade i bi li mu gradonačelnički mandat bio nagrada ili kazna. Jednostavno rečeno, nije odavao dojam osobe koja živi svoju gradonačelničku kandidaturu.
S obzirom na sve rečeno, ostvario je dobar rezultat, naposljetku opipljiv upravo po tom jednom mandatu. Zvuči malo, ali po Bogdanovića možda i idealno. Vjerojatno niti sam ne bi znao što bi da sad mora odlučivati o koalicijama i ulascima u svakojake dogovore. Jedan mandat upravo mu pruža mogućnost da se prometne u narodnog heroja među vijećničkim klupama koji će stvari znati nazvati pravim imenom i koji automatizmom neće niti doći u situaciju da ga se može potkupiti.
Vjerojatno je i sam svjestan da među jalovim političarima kojih zasigurno neće manjkati niti u novom sazivu Gradskog vijeća ima priliku udariti temelje novog i modernog HSS-a u Gradu Dubrovniku.
Ako mu se bude dalo.