U Hrvatskoj je danas državni praznik, Dan je antifašističke borbe koji se obilježava u znak sjećanja kada je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica pored Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, koji je potom započeo oružane borbe protiv NDH i fašista. Pripadnik prvog sisačkog partizanskog odreda, koji je na početku brojio 77 boraca, bio je i pokojni general Hrvatske vojske Janko Bobetko. Partizanske jedinice potom se postupno osnivaju diljem Hrvatske. Kako II. svjetski rat traje i odmiče dalje i Dubrovčani se priključuju partizanima. Iako se o tom razdoblju naše povijesti u gradu danas baš i ne priča ili se priča u iskrivljenom i potpuno negativnom kontekstu, baš je 22. lipnja ove godine, 78 godina od II. svjetskog rata, i gotovo 30 godina od završetka Domovinskog rata, vrijeme da se Dubrovnik prisjeti svojih sugrađana, žrtava fašističko – kvislinškog terora. Onih onih koji su ubijeni kad su tek trebali početi živjeti.
Da! Sestre Marija i Anuška Radeljević i Miše Simoni bili su dubrovačka djeca. Oni su za ideale slobode živjeli, borili se i na kraju položili svoje živote. Njihovim imenima nekada su bile nazivane škole, vrtići, dok u današnjem Dubrovniku, u modernoj povijesti Grada, za njih nema mjesta. Oni su izbrisani!
MARIJA RADELJEVIĆ
„Ali samo da si vidio kako je sve bilo protiv mene. Snizio mi je Zec kemiju i Marčić higijenu, samo zato što sam tvoja kći, ali ja to ne žalim jer ti si najbolji otac.” - piše Marija Radeljević 1. lipnja 1936. nakon završetka Gimnazije u pismu svome ocu Brunu Radeljeviću, koji je kao istaknuti član radničkog pokreta u Dubrovniku u to vrijeme bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.
Marija Radeljević rođena u srpnju 1922. bila je nastarija kći Bruna Radeljevića. Njezino djetinjstvo bilo je i vrijeme kada su Radeljevićima policijski agenti i žandari često upadali u kuću, pretresali je, ne bi li našli proleterske materijale – knjige i novine koje su u ono vrijeme bile zabranjene, a kompromitirale bi njezina oca. Jer vrijeme odrastranja Marije i Anuške Radeljević bilo je vrijeme između dva svjetska rata, vrijeme previranja, stvaranja pa propadanja Kraljevine SHS, vrijeme velike gladi, socijalnih razlika. Bilo je to praktički vrijeme beznađa.
Marija Radeljević još je u Gimnaziji pokazivala smisao za pisanje i slikanje. Njezine pjesme objavljivane su u Poletu, biltenu kojeg su zajedno izdavale dubrovačka i mostarska gimnazija.
Oca Bruna Radeljevića 1938. puštaju iz zatvora te ga ponovo hapse i odvode u Lepoglavu nakon što je na Stradunu, na godišnjicu napada Njemačke na Poljsku 1. rujna 1940. bio jedan od organizatora velikog prosvjeda protiv rata, fašizma, skupoće i politike ondašnje vlade Cvetković – Maček. U tom je prosvjedu sudjelovala i Marija, a otac Bruno iz Lepoglave se nikad nije vratio.
Nakon što je otišla na studij u Beograd, Mariji je u velikom gradu dugo trebalo da nauči put od fakulteta do doma u kojem je bila smještena, ali se odmah uklopila u rad naprednih mladih s beogradskog Sveučilišta te se isticala u skojevskoj i partijskoj organizaciji.
U trenutku sloma Kraljevine SHS vraća se u Dubrovnik i postaje članicom Mjesnog komiteta Partije te u nekoliko navrata odlazi u Split po direktive pokrajinskog komiteta. Njezine aktivnosti već prate ustaše i Talijani, zatvaraju i puštaju pa ona s majkom i dvije sestre 1942. odlazi u partizane na Pelješac gdje je ranjena, zarobljena i nakon zvjerskih mučenja, Talijani je strijeljaju 21. siječnja 1943. u selu Vrućica.
„Na vašim će grobovima rasti trnje, a na mome cvijeće.” - rekla je u trenutku strijeljanja Talijanima i nije puno falila.
Marija Radeljević pogubljena je u 21. godini života. Čvrsto je vjerovala u pobjedu NOB-a. Njezin kratki život bio je obilježen idealima slobode. Od 1962. pa do devedesetih dubrovačka Gimnazija, koju je pohađala, nosila je njezino ime.
ANUŠKA RADELJEVIĆ
„Znam ja da mene moj Nanuško puno voli. Sve da smo bogataši pa da imaš novaca, pa me dođeš vidjeti, ne bi mogla stati nego kvarat od ure”. - pisao je Bruno Radeljević svojoj kćeri Anuški, koja ga je htjela posjetiti u Lepoglavi.
Dok su joj oca vezanih ruku uvodili u policijski auto i vodili iz gradskog zatvora u Gruž, odakle je dalje odveden u Lepoglavu, tada 16 - godišnja Anuška otrgnula se žandaru koju ju je držao i potrčala još jednom zagrliti oca kojega nikad više neće vidjeti.
Anuška Radeljević rođena je 20. lipnja 1924. Nakon završene Gimnazije upisala je Učiteljsku školu. Potom je primljena u SKOJ pa u Partiju nakon čega je hapšena i puštana na slobodu. Sa sestrom i majkom odlazi u partizane na Pelješac.
Nakon kapitulacije Italije u Trpnju je određena za prevoditeljicu u pregovorima oko predaje crnokošuljaša. Naime, Talijani, ukrcani na brodove na Pelješcu, nisu se htjeli predati partizanima već su namjeravali pobjeći u Italiju. Nakon što se otvorila vatra između Talijana i partizana, Anuška je ranjena u toj borbi.
Dva dana od ranjavanja, preminula je 11. rujna 1943. u 20. godini života. Po Anuški Radeljević ime je nosio vrtić na Putu Iva Vojnovića. Devedesetih je preimenovan u Palčicu.
MIŠE SIMONI
Gimnaziju je pohađao i Miše Simoni. Taj dubrovački heroj rođen je 16. ožujka 1923. Kako je s roditeljima živio u hotelu Imperial, u kojem mu je otac bio zaposlen, još je kao dijete uočio klasne razlike i svjedočio raskalašenosti onih bogatih na zabavama u tom hotelu dok su njegovi sugrađani teško dolazili do osnovnih namirnica.
Krajem 1941. i početkom 1942., njegov rad kao člana SKOJ-a počinju pratiti ustaše koje su u to vrijeme vladale u Dubrovniku pa Mjesni komitet partije Simonija šalje u partizane u Hercegovinu. Po dolasku u partizane Simoni je primljen u članstvo Partije. Nakon što je postao komesar partizanske čete, upućen je u Vasojeviće u Crnoj Gori gdje je djelovao u sastavu partizanskih jedinica Save Kovačevića.
U srpnju 1942. odred u čijem je sastavu bila i četa Miše Simonija u blizini Vilusa naišao je na četničke zasjede. Miše je zarobljen i odveden u četnički zatvor u selu Donje Vrbno, smještenom na putu između Bileće i Mostara. Među zarobljenima s Mišom je bio i prvoborac Jozo Paković iz Kune na Pelješcu.
Nakon svakodnevnog saslušavanja, premlaćivanja i mućenja, u predvečerje jednog srpanjskog dana 1942. Simonija, Pakovića i još jednog zarobljenog partizana četnici su odveli prema brdu između sela Donje Vrbno i Budoši. Zaklali su ih i bacili u jamu Golubinjka.
Kad su ga zvjerski ubili, Miše Simoni imao je tek 19 godina. Po njemu je kasnije nazvana osnovna škola koja danas nosi ime po Marinu Getaldiću.
PO NJIMA SE U DUBROVNIKU VIŠE NIŠTA NE ZOVE, ALI NISU ZABORAVLJENI DOK ŽIVE SJEĆANJA
Jesu li Marija i Anuška Radeljević poznavale Miša Simonija? Jesu li se, odrastajući u istom gradu možda nekad sreli? Jesu li se pozdravljali? Jesu li, mimoilazeći se u hodnicima dubrovačke Gimnazije, znali da dijele iste vrijednosti, iste ideale – ideale slobode?
Po njima se u Dubrovniku više ništa ne zove. Spomen ploče podizane njima u čast revizionisti povijesti zamijenili su nekim drugim pločama na kojima su uklesana imena ljudi u II. svjetskom ratu poraženog režima.
Marija i Anuška Radeljević i Miše Simoni u Dubrovniku su već dugi niz godina izbrisani. U njihovu rodnom Dubrovniku niti jedna od gradskih ulica kao da se ne smije po njima zvati. U Dubrovniku, koji se diči svojom slobodarskom poviješću i tradicijom, u Gradu velikih znanstvenika, pisaca i pjesnika, nije poželjno niti pokrenuti inicijativu da se neke od naših ulica po njima nazovu. Ne smije se niti pokrenuti inicijativa da se njihove spomen ploče vrate na svoja mjesta. Ne smije se ili se nema hrabrosti za pokretanje takvih inicijativa? Jer za takvo nešto nekim se skupinama treba i zamjeriti, a zamjeranjem se gube glasovi na izborima. Precizna je ta matematička računica.
Ma koliko god da se revizionisti povijesti tome protivili, dubrovački branitelji u zadnjem ratu, baš kao i mladi skojevci Simoni i sestre Radeljević u onom ratu, ginuli su za iste ideale – ideale slobode.
U vrijeme II. svjetskog rata u Hrvatskoj simbol slobode predstavlja je crvena zvijezda na partizanskoj kapi, baš kao što je šahovnica bila simbol slobode 90 -tih na kapi branitelja. I jedni i drugi, svatko u svoje vrijeme, u svom dijelu povijesti, ustali su protiv okupatora u svojoj vlastitoj zemlji, a tko su u koje vrijeme bili okupatori i tko je u koje vrijeme bio na strani okupatora, nikoga normalnog ne treba podsjećati.
Oni koji i u Dubrovniku revidiraju povijest moraju dobro znati da je Dubrovačka Republika, za koju tako često vole isticati da su baštinili njezine vrijednosti, upravo slobodu isticala kao jednu od najvećih vrijednosti.
Nije li na Lovrijencu još davno uklesano kako se sloboda ne prodaje za sve zlato. Slobodu, kojom se Dubrovčani i danas diče, opjevao je i veliki Ivan Gundulić. Sloboda je jedan od ideala za kojeg se uvijek vrijedno boriti. Oni koji su to činili vječno će imati svoje mjesto u povijesti. Imena heroja ne mogu se tek tako prebrisati gumicom. Ne mogu se zaboraviti skidanjem spomenika i lomljenjem ploča ili preimenovanjem ulica i revidiranjem povijesti. Imena onih zaslužnih živa su sve dok su na njih živa i sjećanja. I zato i ovo sjećanje na njih.
Miše Simoni, Marija i Anuška Radeljević, bila su imena djece Grada Dubrovnika, djece koja su stradala zbog ideala i prije negoli su počeli živjeti.