U moru svakodnevnog razbacivanja s javnim novcem dogodi se jednostavno i to da se ogugla na visoke cifre. Kad se radi o iznosima o nekoliko stotina tisuća kuna, događa se tako da to prođe ispod svih mogućih radara.
Tako je valjda normalno i da je Čistoća dala 257.263 kune za izradu, kako se navodi u izvješću direktora Čistoće Marka Ivekovića, "web stranice Društva te otkup licence bivšeg programskog sustava uvjetovano prelaskom na novi programski sustav odlukom Uprave iz 2016. godine".
Naime, na idućoj sjednici Gradskog vijeća naći će se i izvješće Čistoće, vijećnici će za isto podizati svoje palice, usvojiti to isto izvješće, bez da će ikome vjerojatno ta cifra zapeti za oko. Jer, to je „samo“ 257 tisuća kuna. Što je to prema dubrovačkom proračunu od 706 milijuna kuna, cifra je to oko koje se ne mora zamarati. Stoga, vodit će se dubrovački vijećnici vjerojatno mišlju da što znači 257 tisuća kuna tamo ili onamo.
Naravno, izvješće direktora Čistoće Ivekovića ne treba odbaciti zbog ovog izdatka, uostalom kako je on naveo, dio je to obaveza preuzetih od bivše Uprave. No, općenito, zanimljivo je ustvari koliko je društvo ateriralo kad nije neobično da se za Internet stranicu i programski sustav jedne gradske tvrtke davaju značajni novci.
Uostalom, ne radi se tu o Internet stranici s nekakvim interaktivnim sadržajima, određenim prijavama na osnovu kojih se moraju činiti nekakva ažuriranja pa da sve to košta koliko košta. Sve je to učinjeno onako na jedan „voulgaris“ način. Jedan dio je tu posvećen uslugama Čistoće, drugi dio ide na najčešće postavljena pitanja, treći dio odnosi se na cjenik usluga...
Ima li potrebe davati 257.263 kune na web stranicu koja zapravo ima ulogu info ploče? Naravno da nema. Koliko bi koštalo uređenje stranice jednog portala, evo recimo, koji se podiže iz ničega, a koji je svojim specifikacijama puno zahtjevniji od stranice Čistoće? Zasigurno ne više od 20-30 tisuća kuna. Izuzmimo tehnički zahtjevnije portale, u moru ponuda itekako dobro osmišljene web stranice mogu se platiti i po cijeni od pet tisuća kuna.S obzirom na to što pruža stranica Čistoće, ona je upravo u toj kategoriji najjeftinijih web stranica.
Je li, pak, ovaj otkup licence bivšeg programskog sustava toliko „zlata vrijedan“ zapravo je retoričko pitanje.
Očito je da se razbacuje parama. Nebitno je li se radi o direktoru Ivekoviću, bivšoj Upravi, poduzeću u vlasništvu Grada Dubrovnika ili Općini Donji Vidovec. Ono što žalosti činjenica je da tih nekoliko stotina tisuća kuna redovito ide pod mantru nečega najnormalnijeg. Koliko je god argument limuzina za visoke dužnosnike ili nabavku aviona izlizan, očito je more takvih primjera doprinijelo da je normalno u ovom slučaju dati 257 tisuća kuna.
No, kad država ima 21 županiju, 128 gradova i 428 općina, koji svi skupa generiraju malih milijun svih tih „normalnosti“, onda se stvara ogroman problem, kao jedan od temeljnih razloga provalije na čijem dnu se država odavno našla.