Svi narodi koji žive uz more imaju legende i mitove o divovskim i strašnim morskim bićima. Priče su nastale su davno, kada je more bilo velika nepoznanica i za same pomorce koji bi se usudili otisnuti na pučinu. Kasnije, na sigurnom, na obali, priče su rasle i mijenjale oblik, u nekima je ostalo i zrnce istine, a za neke se pokazalo da su istinite.
Jedna od rijetkih za koju se dokazalo da nije izmišljotina jest i priča o divovskoj lignji.
Priča o krakenu, divovskoj lignji nastala je u vrijeme Vikinga. U 12. stoljeću opisuje ga norveški kralj Sverre Siggurdsson kao čudovište koje kracima hvata i prevrće brodove te jede mornare. Slikari su ga prikazivali kao lignju koja pipcima krši jarbole i povlači u dubinu goleme jedrenjake, a našao je mjesto i u romanu Julesa Vernea „20.000 milja ispod mora”.
Iako se već stoljećima izvještavalo o susretima s divovskim lignjama, sve do polovice 19. stoljeća to se u glavnom s porugom pripisivalo mornarskim pričama i smatralo legendama, čak i nakon nalaza nasukanih lignji dužih od 10 metara.
Prvi znanstveni dokaz je bio kljun jedne životinje, koja se 1854. nasukala u Danskoj, i dospio u ruke prirodoslovca Japetusa Steenstrupa. On je istražio kljun i prvi opisao divovsku lignju (Architeuthis dux) iz roda mekušaca i jedina vrsta u rodu Architeuthis. Prosječno je dugačka između 6 i 12 m, no može dosegnuti i dužine od 15 do 17 m. Štoviše, na obali sjeveroistočne Kanade je 1933. pronađena jedna mrtva duga 21,95 m.
Tek prije tridesetak godina japanski su znanstvenici fotografirali veliku lignju, a potom jednu i uhvatili. Danas nema sumnje kako divovske lignje žive u svim oceanima. Često ih se izlovljava uz obale Norveške, Velike Britanije, Japana, Australije i Južne Afrike. Žive na dubinama većim od 300 m i rijetko dolaze bliže površini.
Najveća je ulovljena 2007. godine u Rossovom moru kod Antartike. Pošto su je ulovili novozelandski ribari, zamrznuta je i odnesena u muzej na Novom Zelandu. Ukupna dužina lignjina tijela s krakovima iznosila je oko 10 metara, a težila je 495 kg. Kad je donesena u muzej, promjer njezina oka iznosio je 27 cm. Budući da joj se tijelo pri zamrzavanju smanji, pretpostavlja se da joj je, dok je bila živa, oko imalo promjer između 30 i 40 cm.