Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak bila je u Dubrovniku u posjeti Osnovnoj školi Ivana Gundulića. U toj se školi od početka nastavne godine provodi eksperimentalni program „Škola za život” pa je njen posjet trebao biti savjetodavnog karaktera jer došla je ona s mentorima i učiteljima razgovarati o izazovima i iskustvima u samom početku provođenja eksperimentalne faze kurikularne reforme, škole za 21. stoljeće.
A u tom 21. stoljeću, što se tiče kurikularne reforme, nastavna godina tek što je bila počela, a mediji su pisali kako udžbenici prilagođeni programu eksperimentalne faze kurikularne reforme nisu tiskani i nisu na vrijeme dostavljeni u škole u kojima se eksperiment provodi. Neke škole ni mjesec dana nakon početka nastave nisu dobile ni tablete, a naknadno se otkrilo kako ni učenici čiji su roditelji slabijeg imovinskog stanja nisu svoje udžbenike dobili na vrijeme. Pokazuje to stvarnu „brigu“ države, baš kao što tu „brigu“ pokazuje i ministričino zaobilaženje svih ostalih tema prigodom posjete jugu zemlje. Njoj je naime bila važna samo samoreklama, jer da nije tako, umjesto silnih recitacija, pjesmica i folklornog programa koji su, kao u „dobra stara vremena“, za nju priređeni, ministrica bi poslušala i sagledala probleme škola na jugu zemlje.
Tako su npr. Mokošica i Lapad škole koje je svakako trebala obići ministrica. Doduše, da se kojim slučajem odlučila posjetiti lapadsku osmoljetku, tamošnji bi nastavni kadar prvo morao poskidati religijsku ikonografiju sa zidova i panoa jer nije baš primjereno da se u školama za 21. stoljeće koje pohađaju učenici različitih konfesija ističu samo obilježja dominantne religije, dapače nije primjereno u sekularnoj državi isticati bilo kakva vjerska obilježja, ali to je neka druga tema.
Tako je u Mokošici ministrica s ravnateljicom mogla razgovarati o energetskoj obnovi škole koja se ne može financirati EU sredstvima zbog propusta bivši gradskih struktura. U Lapadu je mogla obići sportsku dvoranu i ponuditi koji solad iz Ministarstva za rekonstrukciju krova. Mogla je i ponuditi koji solad za izgradnju nove škole na Montovjerni.
U konačnici, ono najvažnije, ministrica je, kad je već imala vremena da, kako je jedan lokalni portal to napisao, napravi „i jednu vrijednu, vanprotokolarnu gestu“, a ta gesta je bila posjet Muzeju Domovinskog rata kako bi, piše taj portal, odala počast braniteljima, iako se počast ne odaje u muzeju nego polaganjem vijenca na neko od brojnih obilježja, pa i ono na Srđu, mogla obići i Cavtat i tamošnju raspadnutu školu. Da mrtvi mogu govoriti, nema sumnje da bi braniteljima poginulim na Srđu takva gesta bila draža.
Mogla se ministrica Divjak tako sama uvjeriti u kakvim se uvjetima, u derutnom montažnom objektu, školuju i borave konavoski đaci čekajući da im se škola sruši na glavu. Umjesto da se posjetom Cavtatu uvjeri u kakvu je ta škola stanju, resorna je ministrica u Dubrovniku, onako usputno, konstatirala kako je na nekoliko primjera u Hrvatskoj uočeno da su pojedine škole u stanju koje dovodi u pitanje sigurnost učenika i učitelja pa je poručila da su za kapitalna ulaganja u škole nadležni osnivači, a promrmljala je nešto o planu za kapitalna ulaganja u iduće dvije godine pa će o detaljima kad osnivač, odnosno Županija pripremi svoj financijski plan.
Škole su inače javne ustanove u kojima se učenici obrazuju prema programima koje donosi i određuje država, ali škole kao objekte je država u kojoj kronično nedostaje novca za sve pa tako i za gradnju i obnavljanja, lukavo prebacila na grbaču jedinicama lokalne uprave i samouprave od kojih većina nema sredstava ni za redovno održavanja, a kamoli za izgradnju novih škola.
Ministrica je tog paradoksa itekako svjesna pa zato nije ni pošla u Cavtat jer kako objasniti da će djeca u Cavtatu umjesto u školi za život 21. stoljeća primjenu kurikularne reforme dočekati u raspadnutom montažnom objektu.