Povijesni revizionizam na djelu je u Hrvatskoj posljednjih desetak godina kao nikad prije, ustaše su odjednom mnogima postali neki dobri momci koji su se borili za slobodu voljene nam Hrvatske, a partizani zločinci koji su nas okupirali. I tako, nakon što su Hrvati, po nekima, okupirali sami sebe i ta okupacija je trajala sve do 1991. godine pojavili su se neki, pa amo ih nazvati - ljudi, iako nacističku i fašističku gamad i one koji takvu gmižeću gamad podržavaju ne treba pod obavezno svrstavati među humanoide, a koji su nakon osamostaljenja Hrvatske osjetili potrebu za dokazivanjem kako smo, je li, osim što smo okupirali sami sebe, vjekovni san za slobodnom Hrvatskom, prije 1991. godine, ostvarili baš 1941.
Ma hajde, sve bi to još bilo i u redu, neka se povjesničari i hobi povjesničari dokazuju jedni drugima, ukoliko ozbiljni povjesničari imaju taj poriv dokazivati se hobistima i jedni drugima, no u tom procesu dokazivanja kako su Hrvati obožavali tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, a mrzili partizane, pa su im se valjda zbog toga masovno priključivali, tjerao ih Tito štapom u šumu, postoji nešto što nadilazi svaki dobar ukus pa i povijesnog revizionizma, a to su pokušaji, ne umanjivanja, nego čak pobijanja fakta o ustaškim zločinima i logorima u kojima su stradale tisuće.
Ono što nije dopuštao ni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sve do svoje smrti, te ogavne i jadne pokušaje dizanja ustaša i ustašoida na povijesni pijedestal, zadnjih godina se rasplamsalo, a društvo, u kojem, barem postoji nada da je još uvijek tako, većina ipak ne razmišlja na taj način, nije reagiralo na pravi način ili prevedeno – nikoga zapravo nije briga. More ljude druge brige, preživljavanja u modernom svijetu, ne opterećuju se kvazi i hobi povjesničarima pa se, barem, ne javno, rijetko suprotstavljaju povijesnom revizionizmu.
Zapravo bi u modernom društvu donekle, a bitno je ovo „donekle” i trebalo biti tako, da nacija ide dalje neopterećena utezima prošlosti. No, i tu postoji granica, ono „donekle”, koje prestaje u onom trenutku kada se logori smrti proglašavaju ljetnim kampovima za djecu, „donekle” tu prestaje jer jednostavno civilizacijski dosezi 21. stoljeća ne bi smjeli dopuštati takve bljuvotine lažnih domoljuba koji zapravo domoljublje sramote.
A da nacija ipak ne zaboravlja, da je nekog ipak briga, pokazuje ogroman interes publike na sinoćnjoj projekciji filma „Dnevnik Diane Budisavljević”, igrano – dokumentarne drame koja je nakon pulske, teško je za jedan film takve tematike reći oduševila, pa ćemo kazati da je zamislila i dubrovačku publiku. Istinita priča o spašavanju djece iz logora, po nekima eto ljetnih kampova, njih više od deset tisuća, dirnulo je srca Hrvata, a sinoćnja projekcija u Ljetnom kinu Jadran, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara, morala se još jednom ponoviti zbog interesa Dubrovčana.
Ti ljudi zbog kojih je projekcija ponovljena i oni koji su došli na prvu projekciju vraćaju ipak vjeru da ipak nismo društvo koje nije briga i pokazje da „donekle” uistinu postoji.