Ribolov štapom s obale čekanjem znatno učinkovitijim, lakšim i ugodnijim može se učiniti upotrebom držača štapa. On ribolovca oslobađa potrebe i napora stalnog držanja pribora u rukama pri dugotrajnom čekanju ugriza. Omogućava i dugotrajan nepomičan položaj štapa, odnosno mamca, čak i uz posve zategnute strune, što je velika prednost u lovu na oprezne ribe. Ima držača koji se mogu postaviti u bilo koji položaj prema vodi, čime osiguravaju optimalnu osjetljivost cijelog pribora. I na kraju, ali ne najmanje važno, upotrebom držača izbjegava se oslanjanje štapa na tlo te se time sprječava njegovo grebanje, vrlo opasno po štapove izrađene od suvremenih materijala.
Nekad su kao držači štapova služile jednostavne drvene rašlje od više ili manje obrađene grane, kakve i danas mnogi improviziraju. Suvremeni su raznih oblika i obvezno metalni, s ponekim plastičnim dijelom ili tek detaljem. Što je plastike manje, to je držač dugovječniji. No, njegova trajnost ovisi i od kojeg je metala načinjem. Za morske uvjete željezni su posve neprimjereni, ma kako bili dobro zaštićeni bojom. Aluminijski su, i još više mjedeni (mesingani) bolji, ali samo inox garantiraju dugovječnost. Osim materijala izrade, kvalitetu držača određuje i njegova konstrukcija.
Konstrukciji su najjednostavniji jednonožni držači. Da bi služili, njih je nužno pod željenim kutom zabiti u tlo. Zato su pogodni za primjenu samo na zemljanim, pjeskovitim i muljevitim obalama. Ima ih raznih oblika. Cjevasti ili onaj L profila je najkraći pa zato i najlakši za nošenje. Na mekšim i neravnim terenima oni se lako ukopavaju, ali su nestabilni pa štap s njima često pada, posebice po vjetrovitom vremenu, zbog čega su prikladni za držanje kraćih i lakših štapova.
Takvi dugački držači su stabilniji, ali se teže zabijaju dublje i još teže vade iz tla. Mana im je, kao i kratkima, i to što je za svaku promjenu nagiba štapa potrebno ponovo zabijati držač. Doduše, ima i kratkih sa zglobom za podešavanje nagiba.
Za razliku od opisanih, držač s „krilima“ ima veliku mogućnost pomicanja štapa po horizontali. Osim toga, s njime ribolovac može držati kraj štapa, a da mu ne osjeća težinu. Posebno je prikladan za lov „feeder“ štapom „u propadanju“ i na dnu. Nedostatak mu je što ga i struna dodiruje i tako donekle smanjuje osjetljivost štapa. Kad se to u lovu vrlo osjetljivim priborom želi izbjeći, koristi se držač s utorom za nesmetani prolaz strune, koji, pak, ima malu mogućnost podešavanja položaja štapa po horizontali. Poput većine dugonogih, i ovaj se često izrađuje u obliku teleskopa pa se mnogo lakše prenosi.
Najveća je mana svih jednonogih držača to što uzrokuju preveliku osjetljivost štapova na vjetar i valove. Taj se problem rješava upotrebom dvonožnog držača. Najčešće su to dva jednonoga, najbolje teleskopska. Velikim razmakom između njih i različitim visinama postiže se velika stabilnost sistema i svaki željeni položaj štapa u odnosu na vodenu površinu. Kad se vrh štapa želi postaviti što dalje od obale, kao zadnji koristi se držač u obliku kuke koja sprečava prevrtanje štapa u vodu.
Zajednička mana svih opisanih držača jest mogućnost upotrebe samo na mekanom terenu. Doduše, mogu se ponegdje i zadjenuti u kakav procijep ili postaviti u kakav držač. Natjecatelji ih rado postavljaju na kante za čuvanje ulova.
Za kamenite, šljunkovite i sve druge terene najbolji su tzv. tripodi, tronožni držači, jer se ne moraju zabijati u podlogu. Unatoč tome, veoma su stabilni te su idealno rješenje. Izrađuju se za držanje ili samo za oslanjanje štapa.
Najviše mogućnosti pružaju držači poznati po engleskim imenom Rod Pod. Mogu istodobno držati više štapova. Bolje nego ostali mogu se podešavati po visini, čime se štapovi mogu postaviti u sve položaje u odnosu na površinu vode. Tako se ublažuju ili čak eliminiraju utjecaji vjetra i valova na osjetljivost pribora. Na njih se mogu ugraditi mehanički i elektronski pokazivači ugriza. Nedostatak im je kompliciranost, težina i, najviše, visoka cijena, zbog čega su u nas još uvijek statusni simbol ribolovaca, ponajprije „komarčerosa“. Osim toga, neiskusni ribolovcima problem čini i velika mogućnost zaplitanja struna zbog blizine pribora na jednom držaču. Ima ih s tri, četiri i čak šest nogu. No, od broja, za stabilnost „Rod Poda“ važniji je što veći razmak nogu.