Kako i sve ostale ribe, srđela, srdela, sardela ima puno, hrvatskih čak 40 imena. Slično je i u ostalim dijelovima svijeta gdje ta riba obitava - u istočnom dijelu Atlantika od Islanda do Senegala, Sredozemnom, Crnom i Jadranskom moru. Isto tako, srdela s mnogim izvedenicama nije samo naš naziv, nego je prisutan u više jezika. Međutim, kad je konzervirana, hermetički zatvorena u limenku skoro svuda, u 20 jezika je isključivo nazivaju sardinom te u još nekoliko izvedenica tog naziva!
Zašto je to tako? Zašto dok je u moru, u ulovu, na ribarnici, u kuhinji jednu te istu ribu nazivaju brojnim imenima, a kad je u konzervi samo jednim?
Oni koji znaju tvrde da je za to krivac Napoleon I. Bonaparte, francuski cak i vojskovođa! Naime, u planiranju ratnih pohoda brinuo se, između ostaloga, i o prehrani svojih vojnika. Zahvaljujući njemu počeo je razvoj tehnologije konzerviranja hrane čime se sprečavalo njezino kvarenje. Početnu tehnologiju konzerviranja razvio je Francuz Nicolas Appert u razdoblju od 1804. do 1809. godine. Te riblje konzerve Francuzi su nazvali „sardines“ jer su u limenkama bile sarđele. Napoleonovi vojnici nosili su ih u sve pohode diljem Europe pa i na našu obalu i tako smo zauvijek dobili – sardine!
Puno kasnije, krajem 19. stoljeća i na našoj obali te otocima počele su se srdele „pretvarati” u sardine. Prva tvornica na području Hrvatske osnovana je 1898. godine u Trpnju.