Kad bismo se mogli vratiti u prošlost, onu bližu, konkretno 11 godina unazad. Kad bismo Generalni urbanistički i Prostorni plan uređenja Grada Dubrovnika, poput krivo riješenog zadatka u školskoj zadaći ili na ispitu znanja, mogli nepovratno izbrisati gumicom, tada se na užem području Grada Dubrovnika niti ne bi dogodila devastacija prostora nepovratnih razmjera. Zato aktualni gradonačelnik Mato Franković, kojemu su na naplatu došle radnje njegovih prethodnika, želi novim GUP-om i PPU-om zaštiti prostor ili ono što je od njega ostalo. Novi GUP, kaže, nije ni vidio, već ga je prepustio struci.
Uništeni prostor, kojeg su se i 2005. i 2014. javno zaklinjali čuvati, zapravo je najveći živući spomenik ljudskog licemjerja u Dubrovniku, konkretno licemjerja onih stručnjaka koji su ga isplanirali i one druge vrste stručnjaka – gradskih vijećnika koji su 2005. na Gradskom vijeću usvojili GUP i PPU tadašnje gradonačelnice Dubravke Šuice. No, dok ti vijećnici svakodnevno prolaze pored „spomenika” za koje su, 2005. digli ruke, baš kao i vijećnici iz saziva Gradskog vijeća 2014. koji su usvojili GUP tadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića, ne samo da nemaju srama nego sigurno niti jedan od njih ne bi priznao da su podižući one tadašnje zelene glasačke pločice „ZA”, napravili nepovratnu štetu Dubrovniku.
Nema šanse da bi neki od tih vijećnika iz saziva Gradskog vijeća 2005. i 2014. priznali da prijedloge tih GUP-ova i PPU-ova nisu ni pročitali ili, ako su nešto i čitali, da nisu ni znali što čitaju jer se u prostorno planiranje zapravo ne razumiju.
Nema šanse da bi priznali da su digli ruke zbog stranačke stege. Ni na samrtnoj postelji ne bi priznali da su neki od njih bili lobisti raznoraznih probisvijeta koji su potpuno devastirali prostor.
Nitko od njih, od prostornih planera pa do bivših gradonačelnika, nikad neće priznati kako su se građevinske zone i uvjeti gradnje određivali po želji određenih investitora, koji su unaprijed znali kolika je cijena kojeg gradonačelnika koji su planove gurali i vijećnika koji su ih izglasali. Neki to još i danas čine. Nisu li SDP-ovi vijećnici zajedno s nezavisnim vijećnikom Androm Vlahušićem u prošlom sazivu Gradskog vijeća bili izrazito protiv odluke o kupnji TUP-a.
Dok su se ti i takvi zaklinjali kako Dubrovnik ne smije biti novi Neum ili Herceg Novi, dogodilo se još i gore, nije još dosegao razinu Herceg Novog, ali je davno prešišao Neum.
Hrbat Babina kuka, Solitudo, Ploče, danas su potpuno uništeni. Gradnjom stambenih zgrada između privatnih obiteljskih kuća uništava se i tuđa imovina. Gradi se bez ikakva nadzora, mimo uvjeta iz građevinskih dozvola dok neki od nadzornih inženjera bez ikakva straha od posljedica stavljaju potpise na takve projekte jer „sve je po GUP-u” i „tako je predviđeno GUP-om”.
Za potpuno uništena i devastirana područja Dubrovnika kriva je struka, ili oni „stručnjaci” koji su prostor serviran na pladnju raznoraznim probisvijetima, planirali prema smjernicama gradonačelnika Šuice i Vlahušića. Jasno i kako ti „stručnjaci” takve rabote nisu radili mukte. Od „struke” do obnašatelja vlasti i gradskih vijećnika u razdoblju od ranih 2000.-tih pa do kraja Vlahušićeva mandata, puno se njih okoristilo i dobro omastilo brke. Šteta samo što još uvijek nitko nije kazneno odgovarao za svoja nesavjesna djela kojima su nanijeli i još uvijek nanose nepovratnu štetu Gradu u koji se zaklinju.
Uništeni prostor, kojeg su se i 2005. i 2014. javno zaklinjali čuvati, zapravo je najveći živući spomenik ljudskog licemjerja u Dubrovniku, konkretno licemjerja onih stručnjaka koji su ga isplanirali i one druge vrste stručnjaka – gradskih vijećnika koji su sve to izglasali.