U noći s ponedjeljka na utorak na Dubrovnik se sručilo kišno nevrijeme, a dubrovačko područje prema nekim podacima bilo je čak najkišovitije na svijetu u tih par sati. I dogodilo se što se već događa za vrijeme obilnih kiša, zamutili su se izvori, a Vodovod je obavijestio javnost kako voda nije dobra za piće. Izbor Dubrovčana je kupiti par litara vode za piće ili čekati cisternu iz koje se može besplatno natočiti potrebnu pitku vodu.
Nije u svim dijelovima Grada Dubrovnika isto, ima i onih nešto sretnijih građana koji i dalje mogu točiti čistu vodu iz vodovodne mreže, a ima i onih dijelova grada u kojima je gore nego u drugim.
Zajedničko svima je da čekaju kada će proraditi dugo obećavani pročistač, a riječ je o najvećem investicijskom promašaju bivše i aktualne gradske vlasti, bivše i aktualne uprave Vodovoda Dubrovnik. Istina, aktualna gradska vlast i aktualna uprava Vodovoda projekt je naslijedila pa im valjda nije ni preostalo ništa drugo nego ga i završiti.
S druge strane, ako je istina što iz aktualne vlasti i uprave Vodovoda govore, da su bivši gradonačelnik Andro Vlahušić i njegov nekadašnji stranački pobočnik, bivši predsjednik uprave Vodovoda Valentin Dujmović, na šleperima, umjesto dijelova pročistača, donijeli prazne kutije kako bi zamazali oči javnosti ususret izborima, mogla je aktualna vlast i uprava Vodovoda i odustati od projekta, još onda kada je predsjednik uprave Vodovoda Lukša Matušić novinarima kazao kako nema pojma gdje su dijelovi pročistača koji su kao stigli u skladište, drugim riječima kako navodno i ne postoje. Manje bi to u konačnici koštalo nego ulaziti u nastavak izgradnje pročistača, projekta koji u startu košta 56 milijuna kuna, a za koji se još uvijek ne zna koliko će uistinu u konačnici, u upotrebi koštati.
PROČISTAČ BEZ RAČUNICE S JASNOM RAČUNICOM DA SE NE ISPLATI
Ekonomske opravdanosti izgradnje pročistača nema, no ispred ekonomske isplativosti svakako je zdravlje građana. Zato je naizgled njegova izgradnja opravdana, posebice u gradu za koji se bespotrebno ističe kako je jedan od „najbogatijih“ u državi i koji valjda kao olako, kao da je riječ o desecima saketića bombona, može sebi priuštiti potrošiti desetke milijuna kuna, na nešto što je naizgled bilo potrebno. Da je pročistač tek samo naizgled bio potreban „off the record“ priznat će to i stručniji i odgovorniji za projekt od običnog novinara sveznadara, javno neće nikad, dapače, demantirat će ako ih se imenuje. Ipak, računica o promašenoj investiciji je jasna sve dok računica pročistača nije jasna.
Pa idemo redom.
U Dubrovniku je voda u prosjeku zamućena i nepogodna za piće 15 do 20 dana godišnje. Ostalih najmanje 340 i kusur dana voda je ispravna. Takva investicija za 15, 16 ili 20 dana u godini u kojima će pročistač građanima omogućiti da ne brinu o odlasku u butigu po pakiranje vode za piće nije opravdana. Kasnije ćemo vidjeti i zašto.
Nadalje, nije tajna da je izvorište na Ombli kroz osjetljivo krško područje povezano s odlagalištem smeća na Grabovici. S Grabovice ne dolazi zamućenje, ali dolaze drugi problemi. Izgleda to kao dovoljan razlog za izgradnju pročistača. Bio bi kad bi Grabovica „radila“ još desetljećima. Prema tome, ako se opravdanost izgradnje pročistača ide tražiti u povezanosti izvora s Grabovicom, mogućeg ulaska teških metala i bakterija s odlagališta u vodu, s druge se strane postavlja pitanje zar nije logičnije eliminirati uzrok onečišćenja.
Drugim riječima, zar nije bolje 56 milijuna kuna i daljnje milijune koji slijede kad pročistač proradi u potpunosti, uložiti u izgradnju novog odlagalište ili spalionice. Nestala bi time dva problema, anulirao bi se utjecaj Grabovice na izvor vode i riješilo bi se pitanje odlaganja smeća. Grabovica se ionako mora zatvoriti i sanirati, a svakako će biti potrebno ulaganje u novo rješenje za zbrinjavanja smeća. Ovako će se financirati i pročistač i sanacija i zatvaranje Grabovice i izgradnja novog odlagališta ili spalionice.
PROBLEM STIŽE IZ BIH, VODOVOD ĆE PODNIJETI I TERET NJEGOVA RJEŠENJA I PROČISTAČA
Ako je najveći problem u zaleđu, odnosno Općini Ravno koja je tijekom potrage za pitkom vodom odgovorna za niz bušotina koje utječu na izvor Omble, ali i za nekontroliranu odvodnju otpadnih i kanalizacijskih voda, onda, slijedom posljednjih informacija u budućnosti problema neće biti. Osim što je već bilo dogovarano brtvljenje bušotina, slijedi i uređenje vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici.
Inače, kako je Dubrovnikpress.hr pisao još 2014. godine, na području oko Ivanice bušotine su rađene još i prije Domovinskog rata pa su u tuzlanskom Geoprojektu, upravo na osnovu ondašnje dokumentacije, došli do navodno idealnih kota prema kojima su, na lokacijama koje prate tok rijeke Trebišnjice, probili bušotine. No, radnici tvrtke Geoprojekt iz Tuzle u tim i u bušotinama na samoj granici s Hrvatskom nisu našli dovoljnu količinu vode za opskrbu naselja. Prethodno su, još u svibnju 2012. godine predstavnici Općine Ravno zajedno s izvođačima radova pozirali ispred jedne od tada triju bušotina na Ivanici u kojoj je, kako su tada tvrdili, na dubini od 370 metara pronađeno dovoljno vode za to naselje. Obećavali su kako će vrlo skoro započeti s izgradnjom vodovodne mreže za Ivanicu, ali te radove nisu nikad započeli iz jednostavnog razloga - vode u bušotinama nije bilo dovoljno.
Stoga će u cilju zaštite izvorišta Omble veliki teret na izgradnji vodovodnog i kanalizacijskog sustava Ivanice pasti na Grad Dubrovnik, odnosno njegovu tvrtku Vodovod Dubrovnik uz pomoć Hrvatskih voda. Nedavno je o tome održan i sastanak u dubrovačkoj gradskoj upravi. Tako će, uz desetke milijuna kuna za pročistač, novac iz Dubrovnika i Hrvatske ići i za izgradnju vodovoda i kanalizacije u susjednoj državi. Kad se i taj problem riješi to je jedan, ako ne već i osnovni, uzrok manje za zamućenje vode u Dubrovniku. Na koncu će se financirati i pročistač i rješenje jednog problema zbog kojeg Dubrovnik treba pročistač.
Oko izvora je bušio i HEP, tijekom ispitivanja za projekt hidroelektrane. Riječ je manjim bušotinama koje navodno ne uzrokuju zamućenje. Više ne buši, a prema obećanjima gradonačelnika Mata Frankovića gradska uprava ustrajat će u kontriranju bilo kakva nastavka projekta i samim tim bušenja.
NITKO NE ZNA KOLIKO ĆE KOŠTATI ODRŽAVANJE PROČISTAČA, MILIJUN ILI DESET MILIJUNA KUNA GODIŠNJE, KAO NITI CIJENU ODLAGANJA MULJA
Uglavnom, ako se riješi Grabovica, ako se zaustavilo bušenje, ako će se zabrtviti postojeće bušotine, ako će se izgraditi vodovodna i kanalizacijska mreža Ivanice, čemu onda ulaganje u pročistač?! Je li nestrpljivost, odnosno potrebno vrijeme koje za sve to realizirati kako bi Dubrovčani i bez pročistača imali 365 dana čistu vodu, uistinu opravdava investiciju pročistača za koju još nitko ne zna koliko će koštati? Svi navedeni problemi, kada se riješe, ne donose nove troškove ili su oni minimalni, a pročistač će i nakon izgradnje koštati i koštati, trošak pročistača bit će konstanta.
Naime, nakon svega navedenog javnosti treba reći kako nisu poznati troškovi održavanja pročistača koji, neslužbeno se može čuti mogu biti milijun, ali i deset milijuna kuna godišnje.(?!) Pročistač, koji će raditi 365 dana u godini, a ne samo onih 15 do 20 dana koliko traje prosječno zamućenje godišnje, u sljedećih pet godina, u roku u kojem se mogu riješiti i Grabovica i bušotine i Ivanica, može tako koštati startnih 56 plus pet milijuna za održavanje, ali može koštati i 56 plus 50 milijuna, pa i više. S godinama se naravno povećava i broj milijuna, a i uz redovno održavanje doći će i do dotrajalosti opreme koju će trebati zamijeniti. 
A gdje je još ulaganje u odlaganje mulja, za što je također još nepoznat točan trošak koji će se također brojati u desecima milijuna. Te nepoznanice opet su naslijeđe bivše gradske uprave i opet je ta enigma mogla biti razlog da aktualna gradska i uprava Vodovoda prekine projekt, ali nije.
Zašto nije? Pročistač je zapravo bilo rješenje koje je došlo linijom manjeg otpora prethodne gradske uprave, iako se i u njeno vrijeme pregovaralo s Općinom Ravno o bušotinama i mogućnostima da Dubrovnik pomogne u izgradnji vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici, a nova je gradska uprava, unatoč tome što se konkretnije uhvatila realizacije tih dogovora, nastavila s idejom pročistača iz političkih razloga, istih onih zbog kojeg je projekt počela i bivša gradska uprava - da birači ne budu nezadovoljni onih 15 do 20 dana godišnje.
Kako bi to naime izgledalo da je Mato Franković nakon preuzimanja dužnosti gradonačelnika rekao kako odustaje od pročistača? Vjerojatno bi ga „izjeli“ oni koji i ovih dana pitaju po društvenim mrežama zbog čega oni plaćaju vodu. Pa plaćaju je valjda iz istog razloga kao i svi ostali – potrošili su je, ako ne na piće, a onda na ispiranje zahoda, tuširanje ili zalijevanje cvijeća.
Umjesto priglupih pitanja zbog čega plaćaju vodu koju su potrošili sigurno je bilo bolje fokusirati se na prava pitanja, a ona glase koja će biti cijena i kvaliteta vode nakon puštanja pročistača u rad.
NEMA GARANCIJE DA VODA NEĆE POSKUPJETI KAO ŠTO NEMA NI GARANCIJE DA ĆE DUBROVČANI PITI VODU KVALITETE NA KOJU SU NAVIKLI
Na ta pitanja, koja se nesrazmjerno njihovoj važnosti suviše sramežljivo i rijetko postavljaju, još zapravo nema konkretnog odgovora. Predsjednik uprave Vodovoda Dubrovnik Lukša Matušić kaže kako će se boriti za to da (ionako skupa) voda nakon puštanja pročistača u rad ne poskupi. 
Nema niti jednog razloga za ne vjerovati mu, ali ipak nitko to ne može garantirati, jer nije realno da uz veću cijenu proizvodnje cijena ostane dugo ista pa ni uz financijsku podršku Grada. Uostalom danas sutra, doći će neminovno neki novi predsjednik uprave, neki novi gradonačelnik ili gradonačelnica, a oni koji danas pitaju zašto plaćaju vodu koju su potrošili brzo će shvatiti da je jeftinije kupiti nekoliko paketa vode godišnje nego iz mjeseca u mjesec otplaćivati pročistač.
To je odgovor na ono gore postavljeno pitanje zašto je u gradu s prosječnim zamućenjem vode 15 do 20 dana godišnje investicija u pročistač neopravdana ili neisplativa, kako god. Jednostavno taj komod bit će skupo plaćen, a građani se varaju ako misle da ga neće platiti iz vlastitog špaga, kad-tad.
Drugo pitanje je kvalitete vode, a kad je riječ o pojmu kvalitete nije to samo pitanje bakteriološke ispravnosti. Ona će nesumnjivo s pročistačem biti bakteriološki ispravna, neće biti ni zamućenja. Ipak, nakon što prođe sve filtere i čudesa pročistača, kad konačno dođe do rubineta, jesmo li uvjereni i može li Dubrovčanima, naviklima na svoju „punu vodu“, itko garantirati da će poteći ona voda, makar je ona tekućina bez okusa i mirisa, poznatog im okusa i mirisa? Ili će to biti nešto nalik na zagrebačku ili „bljuzgu“ nekog od drugih europskih gradova gdje građani svakodnevno kupuju pakiranu vodu za piće iako im je ona s rubineta, filtrirana kroz pročistač, bakteriološki ispravna? Garancije nema.