Rukohvat većine vrsta ribolovnih štapova obložen je materijalima manje skliskim od materijala kojim je izrađeno tijelo štapa. Nekad je ta obloga, držač, bila samo jednodijelna, ali je sve više štapova za „spinning“, „eging“, „shore“, „boat“ i „vertical jigging“ sa „split grip“, dvodijelnim međusobno razmaknutim držačem. Koja je bolja? O ovoj temi već smo pisali, ali kako je bilo upita čitatelja, rado je i ponavljamo.
Proizvođači ga reklamiraju kao bolje rješenje od klasičnog „full grip“, jednodijelnog držača. Dio udičara misli isto, dio da su podjednako dobri, a neki da je bolji rukohvat s jednodijelnim držačem. Tko je od njih u pravu i kako odabrati između te dvije mogućnosti? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je usporediti prednosti i nedostatke obje vrste.
Pristaše dvodijelnog držača navode da je glavni razlog njegove upotrebe olakšavanje štapa. Međutim, takvi držači imaju dodatna pojačanja u vidu metalnih te prstena od konca i smole, pa se često dešava da je gubitak težine u odnosu na odgovarajući jednodijelni držač neznatan, ili ga čak uopće nema. Što više, ponekad je takav štap čak i teži nego da je rukohvat izrađen iz jednog dijela! To je najčešće kod štapova čiji je donji dio držača primjetno većeg promjera nego kod odgovarajućeg jednodijelnog.
Dio ribolovaca koji preferiraju štapove sa „split grip“ držačem ističu rukovat iz jednog dijela nije neophodan, jer se on i tako ne drži cijelom dužinom te da se držanjem rukohvata bez obloge može preciznije voditi varalicu, ostvariti bolji osjećaj dodira s dnom, lakše detektirati napad ribe itd. Međutim, to je samo djelomično točno i ovisi o bacačkim navikama ribolovca. Osim toga, nekad je ipak potrebno rukohvat uhvatimo i tamo gdje se obično ne drži, a što je puno lakše kad je taj dio deblji i manje klizav od tijela štapa. To je naročito izraženo pri različitim načinima odbacivanja te tijekom borbe sa krupnijom ribom, gdje su siguran oslonac te hvat veoma bitni.
Stručnjaci za štapove tvrde da se dvodijelni držači proizvode iz dva razloga. Prvi je da bi se ribolovcima ponudilo nešto novo i tako povećala prodaja, a da je drugi razlog smanjenje cijene izrade držača, posebice od pluta, koja je iznimno skup materijal. No, od toga koristi imaju samo proizvođači jer je činjenica da štapovi istih karakteristika i kvalitete obično koštaju isto, bilo da su s jednodijelnim ili dvodijelnim držačem.
Također, stručnjaci tvrde da je donji dio štapa s dvodijelnom drškom više izložen mogućim oštećenjima, jer nije kompletno obložen, odnosno zaštićen. Ma koliko bio mali, neobloženi dio rukohvata je jedna dodatna slaba točka štapa. Štap sa „split grip“ držačem najčešće nije prikladan za držanje u brodskim držačima štapova, osobito cjevastim, osim u posebno pravljenim za njega. Naime, sa standardnim držačima se najčešće dodiruje golim štapom u jednoj točci, a iz cjevastih lako ispadati te se u njima bočno pomjerati i lupka, što može uzrokovati oštećenje osjetljive građe tijela štapa.
Većina iskusnih ribolovaca smatra da kod štapova manjih težina bacanja te onih namijenjenih lovu glavonožaca i lakšem ribolova, vrsta drške rukohvata nije bita, a da je za teže varijante ribolova ipak bolje koristiti štapove sa rukohvatom iz jednog dijela.
Ono u čemu se svi iskusni ribolovci slažu je da izbor vrste drške, baš kao i cijelog štapa, najviše ovisi o ribolovcu koji će ga koristiti. Zato, imajuće sve naprijed navedeno na umu, treba isprobati obje vrste, utvrditi koja u raznim situacijama bolje leže u rukama te na osnovu toga odabrati. Ako drška ne odgovara, onda će to najčešće dovesti do pogrešne procijene kompletnog štap. Čak i ako je sam „blank“, tijelo štapa kvalitetno, sud o njemu možda neće biti dovoljno objektivan, jer će nešto na štapu smetati. No, odabir oblika drške treba vršiti tek nakon što se pravilno odabere dužina rukohvata, težina i veličina role u odnosu na težinu bacanja štapa, najprimjereniji položaj role na štapu da bi on bio u balansu, te debljina odnosno promjer drške.