Sve ono što prethodi Večeri od Kandelore moglo bi se i dramaturški obraditi pa i izvoditi kao svojevrsnu grotesku na Igrama. Počelo je neusvajanjem proračuna, što je automatski označilo kako proslave Dana Grada nema budući da bi Gradsko vijeće trebalo postojati za takvo što organizirati. Međutim, kako je sve moguće pa tako i ono što bi u svojoj osnovi trebalo biti nemoguće, bit će Večere od Kandelore.
Sve to kao prema odluci Gradskog vijeća, onoga dakle predstavničkog tijela građana koje se odlučilo samouništiti ne bi li sa sobom na dno ponijelo i gradonačelnika Andra Vlahušića, odnosno koje je zaklalo tele zbog jednog šnicela.
Treba reći kako su majstori od festa već puno prije ovih zakulisnih igara pretendenata na gradonačelničku fotelju s rečenom večerom učinili svetkovinu niskih strasti i visokog primitivizma koja objedinjuje opće mjesto dubrovačkog snobizma.
Sve je započelo s iluzijom bivših gradonačelnika o dubrovačkoj tobožnjoj izvrsnosti koja je tako trebala biti skupljena na jedno mjesto, a Vlahušić je cijelu stvar nastavio.
No, zašto je papanje "ala maka" na Večeri od Kandelore baš toliko buržujski pogrešno? Upravo trenutno političko inzistiranje na održavanju tradicije govori o nepostojanju same tradicije, odnosno politička farsa ustvari je skinula veo s posebnosti ovoga događaja. Uz glagol moranja postavila ga u kontekst onoga što jest, društvene palanke lažnoga sjaja. Niti manje, niti više od toga.
Sindrom je to od kojega pati Dubrovnik, u prosjeku više od drugih geografskih dužina i širina. Sindrom je to, teško opisiv riječima, ali itekako opipljiv onima koji u Gradu žive. Na koncu, sindrom je to što ga nameće elita čuvara aureole Grada koja tako u Dubrovniku nalazi savršeni teren za svoje šuplje eskapade.
Ne treba se tu maknuti dalje od Straduna za prepoznati lažne osmijehe amputiranih duša visokih činovnika i sitnih švercera, najniže ljudsko ulizivanje umišljenih gusaka i blefera kao jedinog načina profesionalnog napretka, nastojanja ka primijećenosti uz nametljivosti i gledanje s visoka, ali na koncu bez osnovne vjere u svoje mogućnosti, znanje i pamet.
Nije tako ni potrebno poći, recimo, dalje od kazališnih premijera ili raznih izložbi, ali niti od bazena u Gružu za vidjeti nakaradnu ložu za one viđenije, što se valjda isto biraju po ključu trulog gosparstva, kao što nije niti potrebno puno za prepoznati one koji se u svemu tome i ne snalaze najbolje. One koji se i smiju nekako gorko jer pravila takve igre nisu željeli ili nisu znali naučiti budući da su automatizmom bolji od tog i takvog "polukapetanskog" svijeta.
Inicijalno, Kandelora je katolička svetost koja se upriličuje 40 dana nakon Božića, kad je Bogorodica donijela svojeg sina u crkvu gdje joj je rečeno da je to dijete svjetlosti. Od tuda i naziv samog blagdana Svijećnice, odnosno Kandelore. U Dubrovniku sama Kandelora tako je uvod u sami blagdan svoga zaštitnika.
Svetome Vlahu gore uvertire od večere lažnih veličina ne treba. No, lijep je to i povod za uvidjeti koliko smo se odmaknuli od same kršćanske vrijednosti ove tihe svetkovine.
Jer, u nas Kandelora je samo eto još jedna od žrtava dubrovačke pošasti u lijepo skrojenoj odjeći za feste i funerale, ove godine i s večerom koja je unaprijed zapaprena prije nego je zgotovljena. Valjda baš po mjeri primitivne degustacije lažne dubrovačke raskoši.