"Ulizice, to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost."
Pisao je to bosanskohercegovački književnik Meša Selimović u svojoj Tvrđavi još 1970. godine. Lijepo to definira puno odnosa među ljudima, ne mora se tu raditi tek o nekakvoj konstelaciji snaga eto nakon što izbori budu „odglasani“, tako je to u svakom društvu u kojemu se netko nameće kao „alfa, svakoj školskoj učionici ili čekaonici.
Dobro, treba reći kako ona politička najviše bodu oči. Zanimljivo je tako bilo promatrati sinoćnju svitu uz, može se reći, još uvijek novog gradonačelnika Mata Frankovića. Svitu koja ga prati, plješće, uostalom radi sve ono za što ima svoje talente. Nije to sad krimen ove gradske uprave, bilo je to tako slično i za vrijeme mandata donedavnog gradonačelnika Andra Vlahušića, upravo s istim ljudima i natjecanju u odjeku smješka, ali i ne mora se to odnositi samo i jedino na nekakve suradnike, jer uostalom, moglo bi se reći da te suradnike od svega opravdava strah od gubitka radnog mjesta.
Radi se tu i o onim koji nisu involvirani u samu priču, a koji su svjesni koliko je toplije tamo gdje se vatra loži, pa unatoč tome što je sve tu logično, zašto na svetom položaju „sa strane“ toliko to smeta?
Zato što pred neminovnošću promjena se treba boriti. Ili, borbu predati. Zato što treba imati stav do neba, integritet do preko oceana, bez figa u džepu i bez mrve potrebe za dodvoravanjem i onoga odlučnog možda.
Zato što je toliko pospanog pučanstva koje ne zna ni gdje bi, a ni što bi, da iritira potreba dočekivanja na noge. Uostalom, nekad treba i pasti. I u životu ne biti dvolična pi*kica bez stava i jakog karaktera.