Hrvatska odavno ne pamti bizarnijeg ministra od doktora Milana Kujundžića, barem što se tiče njegovih nespretnih izjava, odnosno široke lepeze vokabulara koji sam sebi proturječi. Kažu za njega da je vrhunski stručnjak i dovoljno dobar organizator, ali po nekim svojim izjavama ostat će zapamćen. Jedna od njih je ova presedanska kako eto "prema njegovom osobnom iskustvu nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora".
I ta izjava o većoj koristi svećenika od doktora, za ne faliti njih dvadeset, kontinuitet je naučene disertacije dr. Kujundžića po kojoj su hrvatski doktori lijenčine i neradnici, što je zapravo poručio prije nego je došao u ministarstvo.
Poučkom naknadne pameti, dr. Kujundžić je kazao kako su njegove riječi izvučene iz konteksta, ističući kako je mislio na situacije u kojima medicina ima svoje granice, a tada "više od svih nas može napraviti svećenik svojom lijepom riječi i osmijehu prema pacijentu". I vjerojatno je u kontekstu naknadne pameti to istina o riječima koje su izvučene iz konteksta.
No, zašto uopće dozvoliti da se dođe u priliku da se riječi izvuku iz konteksta? Ono što je rekao, Kujundžić je kazao u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu, a na tribini "O vjeri i politici u odgoju, obrazovanju i zdravstvu". Dakle, radi se o javnom nastupu, na vrlo delikatnoj tribini, gdje riječi obavezuju, a ne recimo pred Gundulićevim spomenikom uz prodaju i kupovinu kukumara i pomadora. Zato, nakon naknadnog pojašnjenja, jasno je što je Kujundžić htio reći, ali porazno je zašto je uopće u 2017. godini potreba dovoditi u svezu jedno s drugim.
U svojoj nomenklaturi vrijednosti svećenika i manje vrijednosti liječnika, on je zadao šamar i svjetovnom i duhovnom društvenom biću, pogotovo mislećim osobama u obje sfere. Jedni se imaju pravo sablažnjavati jer je pljunuo na struku, a drugi imaju za pravo misliti kako je ono što je rekao ništa drugo nego bogoljuhenje. Jer, svećenik može dati okrepu i pomazanje, ali on ne liječi, pogotovo ako nije „nominiran“ za sveca.