Ovoga tjedna na red je ponovo došla kurikularna reforma. Nije ju je spominjalo mjesecima, ali evo na godišnjicu lanjskih prosvjeda nekom nevidljivom putanjom ponovo se aktualiziralo njezino pitanje. Prosvjedi su ponovljeni u sedam hrvatskih gradova, a građani su tako, u grubo rečeno, poručivali kako je znanje moć.
I, to je dobro. Neka se prosvjeduje i neka se poziva na provođenje ove reforme kao iskrenog i poštenog pokušaja boljeg i uređenijeg obrazovanja, a samim tim i društva. No u svemu tome iritira koliko je tu šuplje priče. "Bojite se mladeži jer znanje je moć, a njihovim znanjem vaša moć i stolice nestaju", pisalo je recimo na jednom transparentu. Eto, po nekima ispada kako je jedini problem u Hrvatskoj kurikularna reforma i kako će automatizmom nakon njezinog provođenja poteći med i mlijeko.
U načelu, radi se o pogrešnim postavkama. Ne znači to da je kurikularna reforma pogrešna, upravo naprotiv, njezinim provođenjem neupitno se uspostavlja usklađen i učinkovit sustav odgoja i obrazovanja kroz sadržajne i strukturne promjene, no ona nije čaroban štapić, jer do boljeg društva se dolazi isključivo i jedino u svojim vlastitim domovima, a ne u školama.
Čuveni srpski radijski voditelj, tvorac brojnih aforizama, Duško Radulović jednom prilikom je zapisao kako bi mnogi prije nego što odluče mijenjati svijet, trebali popraviti špinu u svom stanu, dodajući kako bi za početak svijet bio sretniji i ljepši u tom slučaju. I, to je potpuno pogođeno poanta koja se može preslikati i u slučaju famozne kurikularne reforme. Recimo, na jednom transparentu uz ovotjedne prosvjede je stalo i: "Hoću da mi dijete misli svojom glavom", što je potpuno ignorantska konstrukcija roditelja koji očekuje da će mu dijete u školama naučiti misliti svojom glavom.
Uvijek će biti kvalitetnih i manje kvalitetnih ljudi, onih koji će mijenjati svijet, kao i onih koji će ga usporavati. Uvijek će postojati oni koji žele promjene, kao i mediokriteti kojima je dobro baš tako kako je. Desetljećima je ovdašnji obrazovni sustav stvarao izuzetno kvalitetne stručnjake, a svima zajedničko bilo je da znaju i žele učiti, kao i da, uglavnom , dolaze iz građanskih i modernih obitelji.
Tu kurikularna reforma može usaditi i neko znanje više, ali značajno neće promijeniti na stanje uma, "state of mind" samih učenika ma koliko god romantično zvučala ideja da uz nju učenici izučavaju i stihove Branimira Štulića. Pitanje je koliko se tu toga ima za proučavati, ali dobro, zvuči to divno i krasno. No, koliko će djetetu koje u školi uči Štulića to značiti kad mu kući, recimo, roditelji, slušaju lakonotne Mladena Grdovića ili Dražena Zečića? Uostalom, i sada se kroz lektiru čita, recimo, Sullingerov "Lovac u žitu", koji itekako govori o seksu ili alkoholu, poziva i na buntovništvo, pa nije baš da se urbani Sullingerov štih očituje po srednjoškolskim povorkama zadnjeg dana škole. Upravo naprotiv, iz djece zrači jedno drugo buntovništvo, ono Marka Perkovića Thompsona.
Poruka je tu jasna, nikakva kurikularna reforma neće pomoći ukoliko u vlastitim domovima se ne uče prave, plemenite i ljudske, vrijednosti. Zbog toga izuzetno je iritantno slušati naklapanja roditelja koji pozivaju na znanje i korumpirane političare koji u koraku žele zaustaviti njihovu djecu. Još iritantniji su oni kojima su prosvjedi tek dio aktivističke fore, nesvjesni niti da sama kurikularna reforma ne može ići naprijed bez koraka naprijed u svim drugim društvenim i gospodarskim oblastima. Nesvjesni uostalom da se kurikularna reforma treba provesti upravo zbog njih samih, spremnih da iz svega izvlače paušalne zaključke jer je tako lijepo biti dio mase. Danas one koja zagovara promjene, sutra jednakim metrom neke sasvim druge...