U čudnom duhu sjednice Gradskog vijeća odabrani su ovogodišnji laureati Grada Dubrovnika. Oni su dakle voditeljica Društva multiple skleroze Patricija Švaljek, Davor Mojaš koji je nagrađen za dugogodišnji rad na promicanju kulture kroz emisije na Radio Dubrovniku i kao osnivač Teatra Lero te voditeljica katedralnog zbora Margit Cetinić.
Kod odabira tih nagrada, ne govoreći ovaj put o samim nagrađenim, puno je pogrešnoga u samom tehničkom mehanizmu kako se one dodjeljuju. Djelovanja nagrađenih su javna, a sama rasprava na Gradskom vijeću tradicionalno prođe bez prisustva javnosti, odnosno novinara, a sve kako bi se lakše "kadroviralo".
I dok je do sada izbor nagrađenih ovisio o ponekad i vještoj trgovini, ove godine čini se da je politčko imeniovanje izbjegnuto, no dotaknuto je drugo dno, s cirkusom izvedenim od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika.
Ovo Gradsko vijeće uskoro neće postojati. Ima to dakako negativne posljedice koje onda treba prihvatiti, a koje podrazumijevaju da uz Dan Grada nema svečane sjednice iz jednostavnog razloga da je ne može biti jer predstavničko tijelo ne postoji. Tako se nekome htjelo pa neka tako i bude.
Uostalom, tako je bilo prije dvije godine. Nagrada tada nije bilo, samo smiješna večera od Kandelore koju je organizirala Županija. Ove godine eto pokušava se biti i "jeben i pošten", što po pravilu nikad ne ide i ne može ići. Stoga je imenovano povjerenstvo zaduženo za Dan Grada, koje bi se eto brinulo za nekakvu "svečanu akademiju" umjesto svečane sjednice, a na kojoj bi se nagrade dodijelile.
Ma koliko god oni poštenijeg duha to ne mogu pratiti, ajde još je taj pseudo događaj i razumljiv svima involviranima u politiku u kojoj ništa, a najmanje ovakvo mazanje očiju javnosti ne smije iznenaditi. No, što je sa samim laueratima?
Za razliku od nekih prijašnjih godina kada su neki od njih bili nagrađeni više na račun svoje prepoznatljivosti u Gradu, nego na račun djela kojima su zadužili zajednicu, ove godine izbor je logičniji. Ima li boljih? Možda, ali ovogodišnji nagrađeni uistinu dugi niz godina nenametljivo i zapaženo djeluju u Dubrovniku. Neki se mogu zapitati je li to dovoljno za dobiti nagradu, ali takva pitanja su neizbježna pri svakom ovakvom izboru.
Hoće li ova monada Gradskog vijeća zapravo zasjeniti same nagrađene? Hoće li pored njihovog imena stajati nekakav imaginarni asterisk, tipografska zvjezdica koja bi trebala uputiti na fusnotu koja bi kazivala o uvjetima uz koju su osvojili priznanja?
Ne bi trebala jer i Mojaš, Švaljek i Cetinić, svatko u svojoj oblasti, kako znaju i mogu, podižu kvalitetu života u Dubrovniku. Ali, baš zato zaslužili su priznanje konsenzusom, u normalnoj i neotrovnoj atmosferi.
No, oni su dobili priznanja u atmosferi linča, političke destrukcije, u gradskoj vijećnici kao poprištu demokratske i svake druge hirovitosti.
Jedno vrijeme sve to zasjenit će nagrađene, ali ne i njihovu zaslugu koja će ostati trajna. Valjda onoliko trajna, koliko bi sastav ovog Gradskog vijeća u odlasku što prije po zakonu kičme i želuca trebao pasti u zaborav.