Svi narodi koji imaju doticaj s morima i oceanima imaju legende i mitove vezane uz njih, nastale davno, kad su te slane vode bile velika nepoznanica i za one koji su živjeli od i na njima, ribare i pomorce. Kasnije, na sigurnom, na obali, priče su rasle i mijenjale oblik. U nekima je bilo i ostalo i zrnce istine, kao u legendama i mitovima o murini, osobito brojnim i prisutnim na cijelom Sredozemlju, a nastalim još početkom civilizacije jer su još tada bile poznate strahote uzrokovane njenim ugrizom, glavnim uzrokom legendi i mitova o njoj.
Tako poznati antički pisac i znanstvenik Gaj Plinije Stariji, koji je živio od 23 do 79 godine, u svojoj „Naturalis historia” prepričava već tada staru legendu da je murina uvijek ženka i da izlazi na kopno pariti se sa zmijom. Starorimski pisac Klaudije Elijan (oko 175.- 235,) u svom djelu „De Natura Animalium“ („Priroda životinja“) te starogrčki pisac Atenej tvrde da njezin ugriz može biti smrtonosan jer je začeta od mužjaka zmije koji „riga otrov prije negoli će oploditi murinu”.
Legenda kaže da su neki bogati i okrutni Rimljani, uživaoci mesa murine, na svojim posjedima imali bazene sa živim murinama koje su hranili neposlušnim robovima i poraženim gladijatorima. Strašan običaj u koji je teško povjerovati, premda je više starorimskih autora pisalo o tome.
Sveti Izidor Seviljski (oko 560. – 636.), biskup i svestrani znanstvenik, zapisao je da su žene kao zaštitu protiv zlih murina nosile ogrlice i naušnice u obliku svijene murine.
Sveti Jeronim ( 345. – 420.), najpoznatiji Dalmatinac starog vijeka, u prijevodu Biblije na latinski jezik poznatom pod nazivom svoje „Vulgata“, potvrđuje tu tvrdnju u prepjevu „Prve pjesme” i „Pjesmi nad pjesmama”: „Lijepi su obrazi tvoji/ među murininim naušnicama/ vrat tvoj pod njenim ogrlicama/ Učinit ćemo za tebe takve zlatne naušnice/ takve sa srebrnim privjescima/.”
Strašne priče o zlokobnoj murini nastavile su se i kroz srednji vijek, a neke su nastale i na našim prostorima. Tako u sačuvanom djelu anonimnog starofrancuskog putopisca iz 1395. godine, uz spominjanje Dubrovnik i Pule, stoji kako su „u tim dalmatinskim krajevima murine pustošile obalu i otoke, a jedini je spas stanovništvo pronašlo u paljenju svijeća u crkvama”.
Ako su podjednako brojne i zastrašujuće legende i mitovi o gruju, također velikoj zmijolikoj ribi, koje ga prikazuju kao morskog zmaja i čudovište, netočne, priče o murini, pak, imaju osnove.
Već zbog hladnog i okrutnog pogleda sitnih očiju svjetlo uokvirenih zjenica, murina se doima okrutnije nego ostali morski predatori. No, ona je i agresivnija i proždrljivija od svih njih te napada i bez očitog povoda. Pritom se nimalo ne obazire na veličinu plijena pa će bez premišljanja napasti i ronioca koji se previše približio njenoj rupi. Ulovljena, koliko god izgledala beživotno i iscrpljeno, uvijek će smoći snage za još jedan ugriz.
Poput zmije, pogotovo kad naraste preko pet kila, murina može progutati vrlo velike zalogaje. Sazdana od spleta mišića i tetiva ima vrlo snažan i opasan ugriz. Pored izuzetno oštrih zuba kojima s lakoćom pregriza i deblje ronilačko odijelo, usta murine kriju još jedno strašno oružje- otrovnu žlijezdu čiji sadržaj pri ugrizu putem njene sluzi dospijevaju u ranu. Rane izazvane ugrizom murine su uvijek ružne, a ugrizeno mjesto unatoč pravovremenoj liječničkoj intervenciji godinama ostaje modro i bolno utrnuto.
Osim toga, i krv murine je otrovna. No srećom, kao i svi riblji otrovi i ovaj je termolabilan, pa se kuhanjem ili pečenjem otrov u potpunosti neutralizira.
Svim užasima kojima su ispredene legende uz ovu ribu dodan još jedan zastrašujući, istiniti detalj. Naime, potkraj 20-tog stoljeća otkriveno je da murina nema jednu nego dvije neobično jake čeljusti, baš kao čudovišni vanzemaljac iz filma „Alien”. Zbog toga zalogaj koji zagrize nije moguće izvući iz njenih usta sve dok je murina živa! Prednja, oralna čeljust služi za hvatanje plijena, a druga ždrijelna, izvana nevidljiva, služi za premještanje plijena iz usta u ždrijelo. Kada murina zagrize svoj plijen tada se ždrijelna čeljust otvori i pomiče prema naprijed prihvaćajući zalogaj i onemogućavajući njegov povratak. Kada ga prihvati, prednja se čeljust otvori, a stražnja zalogaj povlači prema ždrijelu. Nakon što dospije u zadnji položaj, ponovo se zatvaraju prednje čeljusti i cijeli se postupak gutanja ponavlja.
O murini
Od 10 riba iz obitelji murinki, u Jadranu obitava samo dvije vrste, od kojih u velikom broju samo murina žutošarka (Mureana helena), u narodu poznata i kao murina, marina, morina, raina, moruna, žutošarka, morona, morena, mirina, mrina, mora, morinja, murinja, morska zmija i žutošarka mrinja.
Žutošarka može dostići nekih 8 kilograma težine i 1,3 metra dužine. Prosječna lovna težina joj je oko pola kilograma. Zmijoliko tijelo joj je sprijeda valjkasto, a straga spljošteno, po cijelom leđnom hrbatu i s donje strane od repa do analnog otvora porubljeno uskom kožastom perajom. Glava murine je spljoštena s nerazmjerno velikim ustima. Sluzava i naborana koža murine je bez ljuski, smeđe do tamno smeđe-ljubičaste boje i prošarana nepravilnim žutosmeđim mrljama.