Dubrovački, ne samo fizički, već i duhovni prostor, od 1979,. godine pod UNESCO-ovom je zaštitom. Znak je to poštovanja, svojevrsni pečat dubrovačkoj prepoznatljivosti kojim se Grad tako ponosno diči. I, velika je to stvar, dio opće kulture, pa tako vjerojatno ne postoji Dubrovčanin koji na prvu, u tri ujutro, neće znati kako je Dubrovnik pod UNESCO-ovim okriljem od 1979. godine.
No, na pitanje što je to što UNESCO patronaža donosi Dubrovniku, tumačenja bi bila različita, a odgovor bi vjerojatno mnogi preskakali valjda baš zato jer je jasan pa zbog te jasnoće mrvi sav dubrovački ponos, a glasi da biti dio gradova pod zaštitom UNESCO-a baš i ne donosi nešto posebno.
Koliko god to bogohulno izgledalo i zvučalo, UNESCO zaštita dođe kao restoranima Michelinove dvije zvjezdice; statusni simbol koji je lijepo uživati, ali u principu niti više niti manje od toga.
No, to ne sprječava UNESCO da opominje i kudi Dubrovnik, u njegovom možda nešto i slabijem snalaženju u upravljanju turistima, dok te pokude dubrovački vlastodršci uvijek i po pravilu zorno slušaju. To je u redu, zbog imidža se trpi, a kad se već Grad odlučio ponositi ovom titulom, pa makar mu ona ne donosi opipljive koristi, onda neke smjernice i treba ispuniti, poput one o postavljanju brojača na ulazima u povijesnu jezgru ili reguliranja stanovnika povijesne jezgre.
Kad je već tu tako kako jest, u redu je, ajde, pokretati izmjene i dopune Prostornog plana uređenja Grada Dubrovnika i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika, a iz razloga proširenja famozne buffer zone sukladno preporukama Izvješća Misije UNESCO-a, kao i izrađivati Studiju utjecaja na baštinu, ili ine studije kako bi se zadovoljilo nekim normama.
Sto baba, kilavo dijete u cijeloj priči? Možda, no ono što najviše bode u oči su sugrađani, neki koji čine i raznorazne političke opcije u Gradu Dubrovniku, a koji od UNESCO-a rade babarogu, postavljajući ga kao najvišeg autoriteta naših života. Spomenimo i kako su praktički članovi jedne od političkih opcija špijali Grad Dubrovnik UNESCO-u, zbog čega mu je prijetilo ukidanje posebne zaštite svjetske baštine.
Ne gledaju samo oni iz raznih političkih opcija bogobojazno prema UNESCO-u, smatrajući da će pred njegovim okriljem pak dobiti dio svoje zaštite, može se čuti i na ulici, od prolaznika "XY", kako se prema UNESCO-ovim smjernicama treba odnositi s respektom, strahujući od toga što će npr. o Orlandu kazati iz ove specijalizirane agencija UN-a.
Možda članovi UNESCO-ove misije jesu pametniji od svih nas, obrazovaniji vjerojatno jesu, pa kad nešto kažu dakako da to vrijedi i saslušati i potruditi se da Dubrovnik ne izgubi ono zbog čega je i postao zaštićenom baštinom.
Ali, unatoč tome, ne treba od nečijih peceta sa strane niti dizati paniku umanjujući same sebe, gubeći se od puno stvarnijih i jasnijih problema nego što su ti hoće li se koristiti cement ili vapnena žbuka pri obnovi spomenika, što nije nebitno, ali nije niti sukus dubrovačkog postojanja u sadašnjosti. Jednostavno, ne bi se smjelo dopustiti da se od šume zvane UNESCO, uistinu jednom i ne vidi drvo svih stvarnih problema, puno prešnijih. Ali, i životnijih za riješiti.