U zadnje vrijeme počinju se spominjati nekakve inicijative da se na Poljani Ruđera Boškovića, odnosno Jezuitima, podigne spomenik ovom isusovcu i matematičaru, čija se ostavština uistinu ne vrednuje dovoljno, ukoliko bi istu mjerili prema čašćenjima s imenima zgrada ili ustanova.
Istina, bio je njegov lik na prvim hrvatskim dinarima, valuti koju je kuna naslijedila, no poslije toga, njegove zasluge i nisu isticane na slične načine. No, sad, osim što bi se izradio spomenik Ruđeru Boškoviću, postoji i inicijativa da Zračna luka Dubrovnik nosi njegovo ime. Iako je ustvari najveće poštovanje koje se ovom genijalcu iz 18. stoljeća iskazati ono da Hrvatska i Dubrovnik budu mjesta na kojima su znanja lako dostupna, ali i gdje je znanje odlučujući faktor u napretku mladih, koji bi tako živjeli u društvu lišenom stranačja, inicijativa za većom Boškovićevom prisutnošću u svakodnevnici je dobrodošla. Čisto iz razloga što Bošković jest ono najbolje što Dubrovnik ima.
Može se tu razglabati o potrebi da mu se postavlja spomenik unutar zidina, čisto "a propos" nesklonosti Dubrovačke Republike ka podizanju svjetovnih spomenika. No, kako je već onaj Marinu Držiću s Babinoga Kuka preseljen u Grad te kako još s kraja 19. stoljeća postoji spomenik Ivanu Gunduliću, ali jasno i onaj Mihu Pracatu, svakako da eto i Bošković zaslužuje svoj. No, kad se spomene ideja o spomeniku, odnosno o uređenju Boškovićeve poljane, eto ide i nastavak priče koji podrazumijeva njeno popločavanje.
Prostor Jezuita poznat je upravo po svojoj šljunčanoj površini, tako je ustvari od pamtivijeka, što ustvari nikome od građana nikad nije smetalo.
PRIJE RATA KUPLJENE PLOČE ZA POPLOČAVANJE
A nije da nije bilo inicijative za popločavanje. Manje je poznato kako bi poljana bila popločana da nije bilo Domovinskog rata. Naime, u prijeratnom razdoblju nabavljene su kamene ploče s kojima se navedeni prostor trebao popločati, isto kao i prostor Ribarnice. Ploče su bile uskladištene u skladištu GP-a u Komolcu, no poslije rata bilo je i prešnijih problema po pitanju obnove, a što se dogodilo s pločama, do današnjeg dana ostala je nepoznanica.
Popločavanje Boškovićeve poljane došlo je i na dnevni red sjednice Stručnog savjetodavnog povjerenstva za obnovu Dubrovnika u studenome 2000. godine, kad je naznačeno kako hodnu površinu Poljane ne treba popločati kamenim pločama te je navedeno "kako je "nedovršenost podne plohe povijesna činjenica i da je prilikom novog projektiranja takvom treba tretirati".
Stručno savjetodavno povjerenstvo tada je donijelo i Elaborat za provođenje natječaja za uređenje Boškovićeve poljane, u kojemu stoji da se treba ukloniti termin popločanje i zamijeniti ga terminom uređenje podne površine te da se isto tretira i kao uvjet u natječaju.
Sve to stavilo je "ad acta" tadašnje namjere o popločavanju Jezuita, što ne znači da se iste i u budućnosti nisu spominjale, isto onako kako se i sada spominju.
No, iako konzervatori isto ne dopuštaju, nije zgorega ponovo podsjetiti da nema potrebe raditi „ljepši i stariji“ Dubrovnik, posebno kad je njegova specifičnost, barem na Jezuitima, upravo u onome čega nema, a ne u onome čega ima, a što stanarima do sada, konkretno, nikad nije niti smetalo.